Fotografija | jezik – razgovor s Ninom Rendulić

Ljetos si, u sklopu izložbe A na policama – knjige umjetnica, koju su organizirali Institut Tomislav Gotovac i Ured za fotografiju, u Galeriji Spot održala radionicu izrade umjetničkih knjižica “Ovdje sam, ovdje smo”. Radionica se temeljila na tvom iskustvu oblikovanja knjižica od vlastitih analognih fotografija, pronađenih fotografija i teksta, koji je, s obzirom na tvoj profesionalni put, nezaobilazan dio tvoje prakse. Kako si se počela baviti fotografijom i u kakvom je ona odnosu s tekstom u tvojem radu?

 

Analogna fotografija privukla me samom mediju i nikad se nisam prebacila na digitalnu. Uvijek mi je bila važna opipljivost slike, proces njezinog nastanka, ta “magija stvaranja slike”, pojava slike u crvenom mraku. Danas to sama radim u svom ateljeu. Nemam nikakvo formalno obrazovanje, što je i prednost, ali i nedostatak jer mi sigurno nedostaje puno tehničkog znanja. A prednost zato što si možda dajem poptunu, opuštenu slobodu izražavanja budući da nemam akademski okvir. Možda je neobično reći da su meni zapravo tekst i fotografija, ako su izloženi, dosta slični. Neću reći slični mediji, nego semiotički slični. Tekst se tako može čitati kao slika, a slika se može gledati kao tekst. Zašto često kombiniram sliku i tekstove, a ponekad zapravo samo tekstove koji na neki način postaju slike? Zato što se možda u pisanoj riječi nekada i bolje snalazim jer je to moje akademsko područje. Već šesnaest godina živim između dva jezika, dvije kulture, dvije zemlje. Mislim da sam se nekad i bolje znala izražavati u tekstu, nego u fotografiji. Danas je to možda drukčije. Pokušavam naći način na koji bi tekst funkcionirao kao slika sama po sebi, a u kombiniranju teksta i fotografija važno mi je da oba medija budu ravnopravna, da fotografija nije ilustracija teksta ni tekst opis fotografije.

 

U tvom se radu često provlači i tema sjećanja; je li upravo sjećanje jedan od pokretača za razvoj ideje? I koliko u tom procesu ostavljaš prostora za slučaj, intuiciju i neplanirane pomake?

 

Recimo, konkretno projekt Ovdje se nešto dogodilo krenuo je od jednog sjećanja. To su fotografije iz ljetnih mjeseci 1995. na Kornatima. Sjećam se tog ljeta, ali istovremeno imam dojam kao da sam to sanjala. Mislim da mi nedostaje jedan ključan element, kojeg se nikako ne mogu sjetiti. Sjećanje sam htjela na neki način prikazati prazninama. Koristila sam obiteljske fotografije, to je moja mama fotografirala, a rupe u sjećanju sam pokušala prikazati izrezujući rupe u fotografijama. Tekstovi koje također koristim u ovom radu nisu moji tekstovi jer sam pitala mamu i tatu da mi opišu svaku fotografiju. Pokazala sam im svaku od tih slika prije nego što sam ih išla izrezivati. U tome me inspirirala francuska umjetnica Sophie Calle. Vidjela sam jednu njezinu izložbu gdje su tekstovi ispisani na crnom platnu opisivali fotografije skrivene iza njih. Ta igra mi je bila dosta zanimljiva. No ovaj moj projekt i dalje je u procesu nastanka. Još mu nešto nedostaje.

Svojevrsni prostorni pomak dogodio se na tvojoj izložbi Posljednji dani koju si imala u prosincu prošle godine u Galeriji Svjetlo u Zagrebu. Taj specifičan prostor izloga povezala si s jednom francuskom lokacijom?

 

Prostor Galerije Svjetlo je ustvari veliki izlog i mene je privukla ta staklena stijena, a privukla me i pozicija te galerije u Zagrebu, oko Trga Francuske Republike, gdje je puno obrta zatvoreno, jako puno zapuštenih zgrada išarano grafitima i oblijepljeno raznim plakatima. Godinu ranije radila sam ciklus fotografija u jednoj napuštenoj zgradi u Orléansu, gdje sam fotografirala uglavnom prozore i zavjese. Učinilo mi se zanimljivim na neki način na tu staklenu stijenu Galerije Svjetlo prenijeti fotografiju napuštenog mjesta iz Orléansa u zagrebački kontekst. Htjela sam da to bude prozirna naljepnica velikih dimenzija kako bi s vanjske i unutarnje strane mogla prodrijeti svjetlost i kako bi se oblikovao novi način gledanja u odnosu na susjedne izloge.

 

Dakle, taj je ciklus fotografija nastao u gradu u kojemu danas živiš, a izložila si ga u Zagrebu u koji se posljednjih godinu dana često vraćaš. Kako na tebe djeluje život između dvije lokacije?

 

To je jako obogaćujuće, ali i jako iscrpljujuće. Živim u dvama jezicima, u dvjema kulturama, u dvama društveno-kulturnim miljeima, ali istovremeno imam osjećaj da nisam ni tamo ni ovdje. Imam osjećaj da sam više u pokretu, to je bivanje u pokretu. U zadnje vrijeme sam počela snimati videe, što nisam nikad prije radila, videe u pokretu iz vlaka. Snimam scene – taj pokret je u kontradikciji s fotografijom. Fotografija može biti moj svjedok pokreta, ali nije kretanje. Zato duplom ekspozicijom, kojom se bavim u najnovijim fotografskim projektima, možda na neki način želim dočarati pokret. Tu nestalnost.

Pokret je na neki način prisutan i u tvojem projektu Exuo Meos Mythos iz 2023. godine, no nije riječ o linearnom slijedu. Možeš li nam reći nešto više o njemu – dok vizualni prikaz ostaje na jednom, gotovo nepromijenjenom motivu, kretanje se odvija kroz fragmente osobnih priča u audio formi?

 

Smatram da je to moj najzanimljiviji projekt, iako još uvijek ne postoji u formi u kojoj sam ga zamislila. Riječ je o intimnoj priči, ali i o kritici pokazivanja initimnih priča. Zadnjih desetljeća u umjetnosti ulovljeni smo u petlju autofikcije jer je to naprosto takva moda. Exuo Meos Mythos prikazuje 37 palmi koje su mi taman stale na jednu rolu kolor filma. Snimala sam ih te godine kad sam imala točno 37 godina. Pokušala sam se sjetiti što se svake godine dogodilo u mom životu. Naravno, ne mogu se sjećati što se dogodilo kada sam bila jako mala, ali sjećam se priča.

 

Jesi li imala smjernice što si htjela zabilježiti za svaku godinu – neke emocije, konkretne događaje?

 

Uglavnom su to bili događaji koji su, koliko ih se sjećam, pobudili u meni neku dobru ili lošu emociju. Primjerice, 1998. godine mi se rodila sestra, kada sam ja već imala četrnaest godina. To je bio dosta velik i pozitivan događaj, ali i promjena za cijelu obitelj. Onda sam, recimo, 2014. dala probušiti uši, što je za mene bilo bitno unatoč strahu od igle, pa sam to dobro zapamtila. Tako da nisu to uvijek neke velike situacije, bio mi je važan cijeli proces prisjećanja. Snimila sam te audio isječke i na francuskom i na hrvatskom jeziku, po dvije minute za svaku godinu. I onda sam to nekako iskombinirala. Pomiješala sam francuski zvuk s hrvatskim pa se u konačnici gotovo ništa ne razaznaje. Idejno, ispod svake fotografije palme nalaze se slušalice s tim isječcima, po jedan za svaku godinu. Tko govori oba jezika uspjet će nešto uhvatiti, ali zapravo se jako preklapaju te dvije verzije. Cilj mi je bio ispričati samoj sebi presjek vlastitog života, no na taj način da publici, na kraju, ne bude puno toga dostupno. U tome leži ona kritika.

 

Bitno mi je da u mom radu sudjeluju meni bliski ljudi, koji se sjećaju mog života, ali na neki drukčiji način. Radila sam, primjerice, i jedan projekt sa svojom bakom, Nanom, koja je bila nevjerojatna osoba, kakve bake često znaju biti. Uronile smo u kutiju s njezinim fotografijama, kada je Nana već počela stariti i zaboravljati. Puno smo razgovarale o tim fotografijama. Osobe na njima dobivale bi ime, identitet, priču. Ta njezina stara sjećanja bila su svježija od novih, ali nekih se stvari ipak više nije mogla sjetiti. Bilo mi je zanimljivo kako je nekom sebi svojstvenom poezijom ispunjavala praznine svog vlastitog sjećanja. Pričala mi je priče za koje sam naprosto znala da ne mogu biti istina. I to je jako dobro zvučalo, postalo je utkano u njezinu vlastitu priču, pa je na kraju bilo sasvim svejedno što je istina, a što nije.

 

Elle rêve de devenir un ange (izdanje iz 2018. i 2020. godine) je prva umjetnička knjiga koju sam radila, s Nanom, u tri dijela: jučer, danas, sutra. Snimala sam ju dok mi je pričala o fotografijama i o svom životu. “Nikada nemoj trčati za tramvajima ni za muškarcima”, znala bi mi govoriti. Nisam sve prevodila na francuski, nego sam zadržala izvornik, a prevela sam samo najvažnije motive i riječi. Taj je segment naslovljen “Jučer”. Idući segment je naslovljen “Danas” i to su razglednice, čestitke i pisma koja mi je slala. A “Sutra” je uglavnom tek cvijeće. Ona je jako voljela cvijeće, do kraja… To je sve producirano u Orléansu u jednoj knjižari i galeriji, ali se svidjelo jednoj maloj pariškoj izdavačkoj kući koja je proizvela trideset primjeraka. Drugačije su pristupili dizajnu, manji je format, razigranije. Mislim da bi se Nani svidjelo.

 

I u svojim ostalim umjetničkim knjigama si drugima davala da govore, zašto ti je bilo bitno imati njihov glas?

 

I knjiga, kao i analogna fotografija, je nešto opipljivo, prisutno, stvarno. Može se pokloniti, listati, mirisati. Naprosto postoji. Qu’est-ce qui vous manque le plus? je, primjerice, knjižica nastala u vrijeme lockdowna, koji je u Francuskoj bio grozan i dugačak pa sam pitala ljude što im najviše nedostaje. Dobila sam po rečenicu-dvije od šezdesetak različitih osoba i to sam okupila u ovoj formi knjige. Dodala sam nekoliko fotografija, trešnje u cvatu. Ipak je bilo proljeće. Neki su se odgovori ponavljali poput osmijeha, koncerata i nekih malih stvari. Sada smo već izašli iz toga i čini nam se kao neko drugo, daleko doba, ali tada nam je svima bilo zaista važno nadati se i željeti ono što nam nedostaje.

 

Koje si još knjige ili projekte radila, a koji u prvi plan stavljaju jezik?

 

Uskoro, 19. listopada, u galeriji Modulor u Zagrebu otvara se izložba pod nazivom Pričam – i više od tog koju radim s francuskim umjetnikom Sébastienom Hoëltzenerom. Riječ je o znanstveno-umjetničkom projektu kojim se bavimo zadnje četiri godine. Razvili smo relativno jednostavan protokol : šećemo, svatko sam, i za vrijeme šetnji snimamo se na diktafon, pričajući o svemu što nam prolazi kroz misli, no oslanjajući se prvenstveno na detalje različitih urbanih prostora koji nas okružuju. Zatim te monologe transkribiramo i biramo određene iskaze, koje printamo na A4 papire u Arial Bold fontu. Lijepimo ih na mjesta na kojima su izgovoreni i onda fotografiramo taj odnos mjesta i iskaza. Zanima nas na koji način jezik predočava prostor. Najčešće radimo u rubnim dijelovima grada ili tamo gdje se grad mijenja. U Zagrebu smo radili na Trešnjevci. Zanimljivo je da prolaznici vide dvije osobe koje lijepe nekakve papire i nije im baš jasno zašto bi netko postavio nekakav plakat koji nije ni promotivni ni politički, nego naprosto riječi koje nisu čak ni poezija. A to radimo baš zato da se na drukčiji način može vidjeti stvarnost i naša predodžba stvarnosti kroz riječi i fotografiju. Možemo se pitati što govor i slika dodaju, a što oduzimaju pri predočavanju stvarnosti. I tako obična mjesta na neki način postaju skulpturalna, jer ih drukčije doživljavamo. Naše urbane intervencije potiču na zaustavljanje, na promišljanje.

Na tvojim fotografijama nema ljudi?

 

Ne znam fotografirati ljude, nikad se nisam osjećala ugodno fotografirajući ljude, niti to znam raditi, tako da su zapravo sve moje fotografije “prazne”. No, s druge strane me uvijek jako zanimala pronađena, vernakularna fotografija. Iako mi je u početku to bilo jako nelagodno. Volim ići na buvljake i nalaziti stare fotografije, ali to mi je istovremeno i tužno jer to znači da ljudi na njima više nema ili više nikome nije stalo do fotografija koje su ostale i do tih sjećanja i nasljeđa. Uglavnom bih okretala glavu kada bih nešto tako vidjela, a onda sam počela skupljati dijapozitive. Dobila sam dijaprojektor te sam dosad prikupila više tisuća dijapozitiva. Na svim tim fotografijama uglavnom su obitelji ili pejzaži, obiteljske fotografije s odmora. Među svim tim materijalom svega je osamdesetak fotografija na kojima su same žene – portreti žena. Vjerojatno su u to doba mame fotografirale, vjerojatno čak i više nego očevi. Možda. Tako je bilo u to vrijeme. No njih nema ispred kamere. To me potaknulo da 2022. godine napravim projekt Coups de lumière gdje projiciram te fotografije žena na svoje tijelo i tako im pokušavam dati volumen, oživjeti njihove priče.

 

Imam i još jedan projekt s vernakularnom fotografijom. Jednom sam našla na buvljaku dobre, crno-bijele negative srednjeg formata. Znam samo da se djevojčica zove Martina i da su slike snimljene između 1961. i 1963. te da prate cijelu obitelj. Bilo je ukupno dvjestotinjak fotografija i to sam sve skenirala i isprintala na mali format, 10 x 10. Pratimo tu djevojčicu kako raste, kako obitelj ide na more… Bilo mi je strašno nelagodno uopće gledati sva ta lica i onda sam odlučila nešto napraviti, malo me podsjetilo na neke radove Christiana Boltanskog. Svima sam prekrila lica  svojim otiscima prstiju umočenih u različite boje. Recimo, djevojčica Martina je zlatna, baka je crvena, tata je zelen, mama je plava… Mislim da su me tu zanimali odnosi na fotografiji, ali zapravo nisam htjela otkrivati lica vjerojatno zbog nelagode od zadiranja u intimu tih ljudi.

Na početku si spomenula da radiš u vlastitom ateljeu. Kako si uspjela osigurati prostor za rad? Kakvi su uvjeti u Orléansu za vizualnu umjetnost? Možeš li za kraj reći kako danas vidiš svoje mjesto u toj sredini i što ti ona omogućuje kao umjetnici?

 

 

Više o umjetnici potražite ovdje.

 

Zahvaljujemo autorici na ustupljenim vizualnim prilozima.