If This Is True, What Else Must Be? – razgovor sa Sanjom Bistričić Srića

Autorici Sanji Bistričić Srića, o čijem radu možete čitati na našem portalu, nedavno je dodijeljena nagrada Maribor Photobook Award 2025 za najbolju fotoknjigu u regiji jugoistočne Europe. Njezin projekt naslovljen If This Is True, What Else Must Be?, koji osim fotoknjige u izdanju Biblioteke Prozori, obuhvaća i istoimenu izložbu, predstavljen je u rujnu u zagrebačkoj Galeriji Prozori. U suradnji s dizajnerom Svenom Sorićem, Sanja gradi slojevitu strukturu značenja. Žiri tu slojevitost prepoznaje u ponavljajućem tekstu što izmiče jednoznačnom odgovoru te u odnosu između sadržaja i tvrdih korica koje otežavaju uvid u unutrašnjost. Čestitamo Sanji te koristimo ovaj povod za predstavljanje projekta.

Izložba i fotoknjiga If This Is True, What Else Must Be? polaze od preuzetih fotografija i pitanja bez odgovora iz modnih časopisa. U procesu rada pretvaraš ih u vizualne i tekstualne fragmente te ih kolažiraš dotičući, između ostaloga, teme identiteta, sjećanja i oblikovanja stvarnosti. Možeš li nam predstaviti ideju knjige – u naslovu If This Is True, What Else Must Be? već se otvara prostor sumnje i propitivanja stvarnosti? Kako taj naslov oblikuje tvoj pristup fotografiji i tekstu u knjizi?

 

Kroz rad se ne bavim isključivo pitanjem identiteta i sjećanja, iako se ti motivi mogu prepoznati. Više me zanima način na koji se stvarnost gradi, rastvara i preoblikuje kroz slike, riječi i njihove međusobne odnose. U knjizi i izložbi istražujem što se događa kada vizualne i tekstualne fragmente izdvojimo iz njihovog originalnog konteksta i kako tada počinju otkrivati druge, često skrivene slojeve značenja, one koji se nalaze ispod površine svakodnevice, potrošnje ili medijske slike. Identitet se u tom smislu pojavljuje više kao posljedica tog procesa propitivanja nego kao tema sama po sebi. Zanimaju me napetosti između onoga što vidimo i onoga što osjećamo, između slike koja nam se servira i stvarnosti koja stalno izmiče. Upravo u tom prostoru nesigurnosti i sumnje, koji otvara i sam naslov If This Is True, What Else Must Be?, nastaje knjiga kao mjesto gdje se tekst i fotografija susreću, sukobljavaju i međusobno preispituju svoje granice. Naslov je zapravo došao tek na kraju, spontano. Imala sam nekoliko verzija, ali sam se stalno vraćala ovom naslovu. Osjećala sam da je u njemu već utopljeno sve što sam htjela reći. Ako je ovo istina, koje su još mogućnosti? Što sve još može biti istina? Taj naslov mi je zvučao kao prostor u kojem se sve može preispitivati, mijenjati, otvarati. U mom radu i tekst i fotografija proizlaze iz sumnje i želje da se ne uzima ništa zdravo za gotovo. Kroz prikupljanje pitanja iz modnih časopisa i njihovo izdvajanje iz konteksta, počela sam primjećivati koliko ti mali fragmenti, kad ostanu sami, mogu funkcionirati kao poetski ili filozofski iskazi. U kombinaciji s vizualima nastaje arhiv koji ne nudi odgovore, nego otvara prostor za čitanje i razmišljanje. Iako je naslov došao kasno, mislim da se naknadno preslikao na cijeli proces, na način na koji gledam slike, ali i na to kako pristupam jeziku. Postao mi je okvir, ali i podsjetnik da istina nikad nije jednostavna i da se stvarnost stalno preslaguje, baš kao i moji kolaži.

Iako se ne baviš (isključivo) pitanjem identiteta, fotografije iz modnih časopisa često utječu na oblikovanje ideala identiteta pa se neizbježno na to osvrnuti u ovom radu. Kako te fotografije tumačiš u novom kontekstu u koji ih smještaš?

 

Da, koristim preuzete fotografije iz modnih časopisa, ali moj odnos prema njima je dosta kontradiktoran. S modnom fotografijom imam dvosmislen odnos. S jedne strane mi je zanimljiva kao vizualni materijal, a s druge strane me istovremeno odbija zbog svoje izvještačenosti i uloge u stvaranju lažnih ideala. U mainstream formi moda često oblikuje ono što bismo trebali biti – ideal ljepote, tijela, identiteta, a to zna biti vrlo manipulativno, osobito prema ženama. U svom radu te slike pokušavam izvući iz zatvorenog sustava značenja. Kada ih izrežem, premjestim i povežem s drugim fragmentima, one gube prvotnu funkciju i postaju nešto drugo – znakovi stanja, emocija ili društvenih napetosti, a ne prikazi proizvoda ili mode. Te “pogreške”, lomovi i nesavršenosti, koje nastaju u procesu, zapravo me najviše zanimaju, jer tada fotografija, a kasnije kolaž, dobivaju neki novi život. U novom kontekstu te slike više ne govore o idealima, nego o onome što se događa iza njih, o krhkosti, tjeskobi, preispitivanju, o tome što znači biti u svijetu u kojem je sve stalno “uređeno” i “retuširano”. Dekonstrukcija za mene nije samo kritika, nego i način da sliku oslobodim, da pokažem što se krije ispod sjaja i kako iz te dekonstrukcije može nastati nešto iskrenije.

Gradiš li kroz preuzeta pitanja kolektivni portret današnjih čitatelj(ic)a, odnosno gledatelj(ic)a? Kako slike i tekst međusobno djeluju – oblikuje li tekst značenje koje slike ne mogu izreći, ili obrnuto, slike zamućuju jasnoću riječi?

 

Pitanja u knjizi izvučena su iz svog originalnog konteksta i ostavljena tako bez odgovora pa na neki način postaju otvoreni prostor u koji se svatko može upisati. Zato bih rekla da stvaraju kolektivni glas, a ne portret – niz glasova koji se preklapaju, sukobljavaju i nadopunjuju, kao odraz nekog zajedničkog, suvremenog nemira. Dok sam ih slagala, nisam imala namjeru oblikovati jasnu priču, nego više ritam, tijek misli. Kad se ta pitanja čitaju jedno za drugim, ona ponekad djeluju banalno, a ponekad vrlo intimno ili neugodno i upravo me taj prijelaz između površnog i dubljeg zanima. Odnos slike i teksta u knjizi je stalno u pokretu. Tekst ne objašnjava slike niti slike ilustriraju tekst. Ponekad tekst otvara nešto što slika skriva, a ponekad slika zamućuje jasnoću riječi. Zajedno stvaraju prostor napetosti između značenja i osjećaja, između onoga što možemo izreći i onoga što samo možemo naslutiti.

Knjigu je oblikovao Sven Sorić te ona ima posebno zanimljiva obilježja – dvostruke spojene stranice koje otežavaju čitanje, zatim gomilanje (nedovršenih) pitanja u vizualnoj igri te prelijevanje teksta preko rubova, fragmentiranje slike. Možeš li nam nešto više reći o dizajnu? Kako zamišljaš čitatelja ove knjige – kao nekoga tko je aktivan sudionik koji prelistava, zastaje, ponovno čita?

 

Otpočetka smo htjeli da dizajn ne bude samo estetski okvir, nego dio koncepta. Željela sam da se s tekstom dogodi nešto drugačije, da čitanje ne bude linearno, nego da izazove reakciju. Zato su tu dvostruke stranice koje se preklapaju i otvaraju na neobične načine. Taj fizički moment, kada moraš usporiti, pažljivo listati ili se malo pomučiti da pročitaš, zapravo stvara odnos između čitatelja i knjige. Nisam htjela da čitatelj bude pasivan, nego da osjeti da sudjeluje, da ga tekst malo prodrma. Nelagoda i igra su mi jednako važne, jer to što ne možeš odmah dovršiti misao ili što te količina pitanja preplavi, odražava i samo iskustvo koje knjiga istražuje: preispitivanje, sumnju, osjećaj zasićenosti informacijama. Sven je to sjajno osjetio i dizajnom prenio u fizički oblik, tako da knjiga postane nešto između objekta i iskustva. Sviđa mi se pomisao da čitatelj postaje aktivan sudionik, da mora pažljivo listati stranice jer se tekst prelijeva, ponekad skriva ili iznenada prekida. Htjela sam da sam čin čitanja bude fizičko iskustvo, kao mali performans u kojem si prisutan, moraš usporiti, primijetiti detalje. Mislim da je ta interakcija važna, jer knjiga nije linearna, nema početak ni kraj u klasičnom smislu. Pitanja su fragmentirana, kao i slike, i svatko može u njima pronaći neki svoj ulaz. Na kraju, svatko čita drugačiju knjigu, ovisno o tome gdje zastane, što preskoči i što ga osobno dotakne.

Na izložbi smo, uz samu knjigu, mogli vidjeti kolaže kao objekte i jedan video rad projiciran na ovješeno platno koje djeluje kao zavjesa. Koja je razlika između iskustva izložbe i čitanja knjige – što knjiga omogućuje, a da izložba ne može, i obrnuto?

 

Iako su knjiga i izložba nastale iz istog procesa i dijele isti materijal, postoji razlika. Knjiga je puno intimniji prostor, nešto što držiš u rukama, listanje je sporije, osobnije, ima taj ritam tišine i koncentracije. Izložba, s druge strane, otvara rad prema van. U prostoru je naglašena fizička kvaliteta elemenata kao, primjerice, formata, tekstura, videa, svjetlosti i taj susret više nije samo miran i promišljen, nego i tjelesan. Publika se kreće, ulazi među radove, postaje dio njih, a pitanja iz knjige dobivaju neku drugu dinamiku, gotovo kao da su izgovorena naglas. Rekla bih da knjiga omogućuje intimu i trajanje, a izložba prostor i prisutnost. Zajedno funkcioniraju kao dvije strane istog rada, jedna te uvlači prema unutra, a druga otvara prema van.

 

Naslov: If This Is True, What Else Must Be?
Autorica: Sanja Bistričić Srića
Nakladnik: Knjižnice grada Zagreba (Zagreb City Libraries), Trg A. Starčevića 6, Zagreb
Za nakladnika: dr. sc. Sunčica Ostoić
Urednica: Petra Dolanjski Harni
Dizajn: Sven Sorić
Vizuali: Sanja Bistričić Srića
Tisak: Sveučilišna tiskara
Naklada: 100
Biblioteka Prozori, Zagreb, 2025.

 

Izložba je održana od 3. do 21. rujna 2025. u Galeriji Prozori, kojoj zahvaljujemo na ustupljenim vizualnim materijalima.