​Kada je umjetnik zapravo koristan? – razgovor s Lanom Mesić

Lana Mesić (Zagreb, 1987.) vizualna je umjetnica koja živi i radi u Rotterdamu (NL). Iako je 2012. godine diplomirala fotografiju na St. Joost School of Art and Design u Bredi, njezina aktualna umjetnička praksa nadilazi medijske granice te uključuje skulpturu, asamblaž, knjige i intervencije u javnom prostoru. U svome radu bavi se nevidljivim silama koje oblikuju naš svakodnevni život, istražujući kako pojedinci i kolektivi popunjavaju praznine onoga što ne mogu vidjeti. Njezina fascinacija misterijima, nelogičnostima i fenomenima koji prkose razumu, prožima njezin umjetnički izraz. Osobna iskustva – stalna preseljenja i potraga za smislom u nepoznatom – dodatno oblikuju vlastiti pogled na svijet.

 

Mesić se hrvatskoj publici posljednji put predstavila 2015. na festivalu Organ Vida. Tijekom proteklih deset godina njezina karijera obuhvatila je brojne međunarodne izložbe i priznanja. Krajem prošle godine, njezin opus predstavljen je kroz ‘nedovršenu’ retrospektivu u Contour Gallery u Rotterdamu. Ista galerija je predstavila Mesić i na ovogodišnjem izdanju prestižnog sajma umjetnina Art Rotterdam, dodatno potvrdivši njezinu relevantnost na nizozemskoj umjetničkoj sceni. Ovaj intervju je prilika za ponovno upoznavanje s radom Lane Mesić te uvid u razvoj njezine umjetničke prakse u proteklom desetljeću.

Moje prvo pitanje je vrlo kratko, ali nimalo jednostavno: Tko je Lana Mesić?

 

Uistinu jedno egzistencijalno pitanje… Rođena sam u Zagrebu 1987. godine, ali moj osjećaj doma oduvijek je bio fluidan. Česta preseljenja – iz Hrvatske u Švedsku, a zatim u Nizozemsku – oblikovala su moj identitet i način na koji promatram svijet. Kao djetetu, te su selidbe najviše utjecale na moju sposobnost izražavanja. S jezikom nikad nisam bila u potpunosti sigurna, ali sam zato uvijek mogla komunicirati kroz slike; voljela sam crtati i stvarati. Tako je Likovna akademija bila prirodan izbor, iako nisam odmah znala da ću završiti u fotografiji.

 

Što te usmjerilo k tome mediju?

 

Fotografija mi je postala privlačna jer je ukorijenjena u stvarnosti. Dala mi je strukturu, inače bih se mogla izgubiti u beskonačnim mogućnostima umjetnosti. Moja vlastita realnost često mi se činila nestvarnom zbog neprestano novih okolina. Fotografija mi je omogućila da doista “uokvirim” svijet oko sebe i pronađem stabilnost. Ipak, s vremenom sam se odmaknula od fotografije, ali do toga ćemo doći kasnije…

 

Kakve teme su te zanimale tijekom studija, jesu li i one proizašle za tom unutarnjom težnjom za stabilnošću?

 

Nikad nisam htjela biti definirana kroz svoje porijeklo, biti bačena u samo jednu kategoriju. No, profesori su me stalno usmjeravali prema temi identiteta, čak i kad se moj diplomski rad bavio nevidljivim stvarima. Govorili su mi da ima tu “nešto” povezano s Jugoslavijom, ali mene su uvijek zanimali misteriji, ono što je nevidljivo. Kada sam završila studij, odlučila sam kako nikada neću napraviti nešto povezano s temom Jugoslavije… iako naposljetku ipak jesam!

 

Spomenula si diplomski rad Clever Eyes. On je tvoj najraniji projekt koji se bavi istraživanjem nevidljivog…

 

Da, propitivala sam ljudsku potrebu za viđenjem onoga što je izvan fizičkog svijeta… proučavala sam naša vjerovanja. Svaki moj projekt pokrenut je neutaživom žeđi za misterijom – stalno propitkujem, bilo samu sebe ili svijet oko sebe… Ljudski um je u stanju zamisliti stvari koje ne postoje, upravo ta moć me svakodnevno intrigira. Ovaj projekt kulminirao je idejom božanskog – shvatila sam kako način na koji želimo vidjeti nevidljivo možda govori više o nama nego način na koji objašnjavamo vidljivo.

Misliš li pritom samo na vlastiti um?

 

I da i ne. Pokušavam predočiti našu kolektivnu svijest, koje sam, naravno, i ja dio. Tijekom rada na Clever Eyes vodila sam se zajedničkim duhovnim iskustvom. Na kraju, rad je postao više od same fotografije, prearastao je u potragu u kojoj sam koristila hipnozu i meditaciju – tako je to sve preraslo i u osobnu refleksiju. Volim taj proces stvaranja, kad osjećaji postanu konkretni vizuali.

Otkuda proizlazi fascinacija nevidljivim?

 

Mislim da potječe još iz djetinjstva. Zahvaljujući knjizi Misteriji svijeta od Arthura C. Clarka, još kao djevojčica sam shvatila da je svemir golem, čaroban i neshvatljivo čudan. To me potpuno očaralo. Uz to, odrastanje tijekom rata oblikovalo je moj pogled na svijet. Kao dijete nisam shvaćala tko je neprijatelj – bio je apstraktan, negdje daleko. U skloništima smo se igrali rata, stvarali vlastite verzije stvarnosti. Te misteriozne priče i bujna mašta bili su moj bijeg od zbilje.

 

Taj bijeg u maštu sigurno je utjecao na tvoj kasniji rad. Kako se kao vizualna umjetnica nosiš s istraživanjem latentnog, onoga što nije odmah vidljivo?

 

Mislim kako mi ta preobrazba iz nevidljivog u vidljivo uvijek dolazi intuitivno. Svojim radovima ne dajem odgovore, oni su dijelovi koje gledatelji moraju sastaviti u vlastite slagalice. Također, ne ispitujem nasumične teme – nastojim istraživati nevidljive stvari koje upravljaju našim životima. Tu sam svjesna vlastitog paradoksa: obožavam misterije, ali uvijek tragam za odgovorima…

 

Ti si u vječnoj potrazi…

 

Čini se. Tako sam i osjetila kako mi fotografija nije dovoljna, ali je potrebna. Ona je kadar moje stvarnosti. Postoji mnoštvo perspektiva. Zato sam se i okrenula konceptualnoj fotografiji; njome ostvarujem puno više od doslovnog prikaza stvarnosti.

 

Upravo si to mnoštvo perspektiva istraživala u svom sljedećem projektu Anatomy of Forgiveness – tu si se fokusirala na temu oprosta.

 

Godine 2013. dobila sam poziv od NGO-a Creative Court da povodom obljetnice genocida u Ruandi napravim rad na temu oprosta. Oni su pronašli sedamnaest parova koji su se sastojali od počinitelja i preživjelih, a koji su si međusobno oprostili. Vjerovala sam kako njihove priče trebaju biti ispričane. Prije fotografiranja sam razgovarala s njima (ti intervjui postali su i dio finalnog rada), a zatim ih zamolila da rekonstruiraju taj trenutak oprosta. Ipak, nisam htjela fotografirati u njihovim domovima – smatrala sam kako bih publici prenijela lažnu scenu. Tako sam napravila pravu kulisu, taj teatralni element jasno je naglasio da je ovdje riječ o izvedbi. Također, parove nisam usmjeravala u određene poze – oni su imali potpunu slobodu izražavanja.

Kako si doživjela to iskustvo?

 

Mama me prije puta pitala hoću li moći podnijeti sve to. Mislila sam da hoću jer sam išla u Ruandu ispričati tuđu priču. Uistinu nisam bila svjesna toga koliko će me cijeli projekt pogoditi. Posebno me dirnuo razgovor s dvije vršnjakinje koje su, istovremeno sa mnom, bježale iz svojih domova. Tada sam shvatila koliko su naše priče isprepletene. Posjetila sam i Memorijalni centar genocida u Kigaliju, gdje je posljednja soba posvećena Srebrenici. Taj trenutak promijenio je moj pogled na projekt, odbacila sam svoju naivnu distancu. Iako sam bila suočena s teškim emocijama, znala sam kako ih moram proživjeti, tj. kako se moram suočiti sa svijetom.

Kako je publika reagirala na projekt? 

 

Ova serija je lansirala moju karijeru, upravo ona je bila izložena na Organu Vida prije deset godina. Bila sam uzbuđena jer je baka mogla vidjeti moje radove uživo. No, razgovor s njom me, pak, nanovo usmjerio – pitala me hoće li “naši ljudi” pogrešno shvatiti temu oprosta. To me natjeralo na razmišljanje: zašto mi i dalje ostajemo zaglavljeni u prošlosti? Tada sam prvi put osjetila istinsku potrebu da se bavim našom poviješću kroz svoj rad. Ipak, bila sam emocionalno iscrpljena i znala sam kako još nisam spremna za tu temu.

 

Kako se onda rodio sljedeći projekt? Kad sam prvi put vidjela Anatomy of Forgiveness i House of Cards , nisam među njima mogla naći poveznicu.

 

Nakon Anatomy of Forgiveness mi je trebala distanca od svega. Sjećam se da sam jedan dan bila u studiju i osjećala se besposleno pa sam impulzivno kupila sto špilova karata. Kad su stigle, nisam znala što bih s njima – tako sam počela graditi kule od karata. Stalno su se rušile, a ja bih ih ponovo slagala – to je postao moj oblik meditacije i promišljanja o neuspjehu.

Taj proces me doveo do pitanja: kada je umjetnik zapravo koristan? Nakon Ruande nisam htjela prodavati te fotografije jer nisam osjećala da imam pravo unovčiti tu priču. To me ostavilo u financijski nesigurnoj poziciji… Kroz svoje kule sam shvatila kako istražujem odnos između umjetnosti, vrijednosti i truda koji stoji iza nečega što na kraju može propasti; istražujem nevidljivi osjećaj neuspjeha.

 

Taj rad te odveo u London?

 

Da, nakon što sam ga predstavila na sajmu fotografije Unseen, dobila sam rezidenciju u Londonu. Tu se projekt razvio u istraživanje neuspjeha i ekonomske vrijednosti jer sam odlučila istražiti jedan od najvećih poraza ikad – ekonomsku krizu 2008. godine. Intervjuirala sam bankare i postavljala im naivna pitanja poput: “Koliko mrkvi je potrebno za predočiti vašu plaću?” ili “Možete li iz sjećanja nacrtati novčanicu od pet funti?”. Htjela sam vidjeti misle li zaista da su vrijedni onoliko koliko zarađuju. Tijekom intervjua, shvatila sam kako ih fotografiranje ne može adekvatno prikazati – promatrač ne bi mogao saznati koliko su ti bankari “vrijedni”. Tu je započeo moj odmak od medija fotografije… Zato sam odlučila njihovo vrijeme pretočiti u nešto opipljivo. Mjerila sam koliko su vremena proveli sa mnom i taj vremenski ekvivalent pretvarala u goblene – što su mi više vremena posvetili, njihov je portret bio detaljniji. Tako je nastala serija Soul, Ties and a Pile of Carrots u kojoj je vrijeme postalo valuta umjetničkog rada.

Iako si se prvi put sukobila s fotografijom, njena ograničenja su ti ipak pomogla da nađeš nov način izražavanja…

 

Da… Drugi dio projekta bio je eksperiment s fizičkom vrijednošću novca – sakupila sam tristo funti u kovanicama od dva penija i sagradila ih u “svoj” toranj, tj. kulu. Na kraju rada nisam znala što s njima, ta hrpa je težila sto kilograma, a kada mi je cimer predložio da ih jednostavno bacim – učinila sam upravo to. Odložila sam ih na kolnik i snimila reakcije ljudi. Isprva ih nitko nije doživljavao kao nešto vrijedno – prolaznicima je trebalo četiri sata da shvate kako su te kovanice stvarni novac. To mi je bio još jedan dokaz da vrijednost nije uvijek očita i da se društvene percepcije mogu lako promijeniti.

Kako bi opisala svoj kreativni proces? Meni se kroz naš razgovor on čini vrlo intuitivan; ti kao da se prepustiš impulsima i dopuštaš da te tema sama vodi?

 

Da, mislim da se uvijek vodim intuicijom. Nekome moj način razmišljanja može biti vrlo kaotičan, ali meni ima smisla… Profesorica na Akademiji mi je jednom rekla: “Imaš i sreće i nesreće što ti glava funkcionira kako funkcionira”. Moj rad nije o jednoj stvari, već o mostovima koje gradim između svih tih tema. Uvijek sam bila svjesna onoga što me pokreće – ako me nešto duboko dotakne, znam da to mogu sačuvati i istražiti u pravom trenutku.

 

Iako tvoji projekti naizgled nisu povezani, sada vidim jasnu nit koja ih spaja. Na primjer, rad koji je uslijedio nakon Soul, Ties and a Pile of Carrots istražuje nevidljiv osjećaj nesigurnosti. Ekonomska kriza nije samo financijski problem – ona stvara nesigurnost na svim razinama društva. Kako si ti doživjela tu vezu?

 

Zapravo, ta tema mi je pomalo bila nametnuta jer sam bila pozvana na projekt o (ne)sigurnosti. Istovremeno sam sve više razmišljala o vlastitom identitetu i povezanosti s Jugoslavijom. Prirodna asocijacija na sigurnost iz mog djetinjstva bile su igračke s kojima smo se igrali u skloništima – Lego kalašnjikovi. Nakon što sam izgradila tu “igračku”, fotografirala sam ju i postavila u vojni kontekst, ali ubrzo sam se zapitala zašto to radim. Shvatila sam kako ga želim prikazati kao umjetnički objekt, bez fotografskog okvira. Bio je to još jedan korak udaljavanja od fotografije.

 

To je bio trenutak kada si se počela i ozbiljnije baviti temom Jugoslavije?

 

Da, osjećala sam da je pravi trenutak. Do tada sam u svakom projektu tražila nešto pozitivno, neku vrstu katarze, ali kada sam počela istraživati vlastitu prošlost nisam ju pronalazila. To me zbunjivalo jer sam kroz umjetnost uvijek pokušavala naći smisao ili rješenje.

 

Misliš li da su prihvaćanjem te teme u potpunosti srasli tvoji osobni i umjetnički identiteti? 

 

Vjerojatno. Iako sam nastojala svoje iskustvo držati na distanci, znala sam da moram istražiti temu identiteta. Rođena sam u zemlji koja više ne postoji, proživjela rat, preselila se u različite države, morala se odreći hrvatskog državljanstva. Te promjene su me oblikovale i shvatila sam da ih ne mogu ignorirati. Ipak, trudila sam se da ovo ne bude samo autobiografska priča, već odraz iskustva cijele generacije.

 

Kako si došla do finalnog rezultata ovog projekta – publikacije When you point a finger, three are pointing back?

 

Tijekom istraživanja, otkrila sam šesnaest poglavlja koja sam željela predstaviti publici. Isprva sam planirala napraviti instalaciju, no razgovori s mentorom su mi pokazali kako zapravo stvaram knjigu. Našla sam izdavača i dizajnera te počela raditi.

Kao i u prethodnim projektima, istraživala sam nešto nevidljivo, ovaj put nacionalni identitet. Od početka sam znala da fotografija neće biti dovoljna za ovu priču. Tada sam slučajno na Njuškalu naišla na sliku konja izrađenog od šibica, koju je napravio jedan muškarac 1965. godine dok je služio vojni rok. Njegov proces stvaranja bio mi je magičan – koristio je materijal koji je krhak, ali izuzetno zapaljiv. Sam konj, iako mirno pase, osedlan je i spreman na akciju u bilo kojem trenutku.

 

Tada sam shvatila da su šibice ključ ovog projekta. One povezuju sigurnost i opasnost, krhkost i destrukciju; male su, ali imaju veliku moć. U njima sam našla dualnost koju sam osjećala – prvi put sam prikazala i pozitivne i negativne strane. Naravno, prošla sam kroz mnoge eksperimente prije nego što sam došla do finalnog oblika rada. U ovom projektu sam se ponovno zapitala o svojoj svrsi, shvatila da želim izazvati reakciju kod publike. Kad su poznanici neprestano počeli postavljati pitanje – “Kad ćeš ih zapaliti?” – znala sam da sam na pravom putu.

 

I – jesi li ikada zapalila neki od tih radova?

 

Ha! Neočekivano, da. To se dogodilo slučajno, u žurbi te je trenje izazvalo vatru. Tek kasnije sam primijetila da mi je izgorio dlan. Poslije, kad sam se vratila u studio, ugledala sam otisak na podu od linoleuma – slučajno sam stvorila još jedan rad. To me opet vratilo na temu dualnosti i latentne opasnosti koja može izbiti u svakom trenu.

Wow, ovo se moralo dogoditi…

 

Da, ponekad se moram samo prepustiti… [smijeh] Također, shvatila sam kako ovi radovi ne znače puno bez konteksta, pa sam knjizi dodala autobiografske bilješke. Kad sam počela pisati, nisam mogla stati…  Ne mogu reći da je proces bio terapeutski. Nije. Ovo je prvi rad bez pozitivne katarze – najteže mi je bilo to prihvatiti. Iako, možda je i to katarza sama po sebi – trenutak prihvaćanja ovog projekta onakvim kakav je.

 

Osim knjige, napravila si i performans?

 

Da, prvotna instalacija djelovala mi je previše zatvoreno, pa sam odlučila priču ispričati pred publikom kroz izvedbeno predavanje inspirirano Walidom Raadom – oduvijek me zanimala ta neizvjesnost između fikcije i stvarnosti. Bez ovoga, rad ne bi oživio – doslovno.

Kakve su bile reakcije publike?

 

Vrlo pozitivne; publika je vidjela ovu priču onako kako ju ja doživljavam i prepoznat je taj nametnuti narativ koji se provlači kroz moje iskustvo… Ovaj rad bi dobio još jedan sloj da se izvede u Hrvatskoj. Ovdje (u Nizozemskoj), čak i kad je netko “naš” u publici, to su ljudi iz dijaspore – fatamorgana Hrvatske. Naš suživot ovdje potpuno je drugačiji, gotovo neprimjetan.

 

Da, ovaj rad jako ovisi o geografskom kontekstu.

 

Upravo tako. I tu dolazimo do mog posljednjeg projekta, tj. rada u nastajanju. I dalje me zanimaju iste teme oprosta, nacije i moje umjetničke uloge… Osjećaj pripadnosti istovremeno me ispunjava i izjeda. Odlučila sam rekonstruirati Daytonski sporazum kroz igru Čovječe, ne ljuti se. Taj trenutak potpisivanja sporazuma jedan je od rijetkih vidljivih simbola mira. Ne želim komentirati politiku, već ljudsko iskustvo, pa mi je to postalo polazište novog rada. Trenutno razvijam način kako uključiti publiku i gdje postaviti ovaj rad, jer je tehnički zahtjevan.

 

Ha, ostavljaš nas u neizvjesnosti! Što bi voljela da čitatelji ponesu iz ovog intervjua?

 

Svijet je kaotičan, ali u svom radu uvijek tragam za nečim pozitivnim – ne u naivnom smislu, već za fleksibilnošću koja omogućava suživot. Ključno je ostati znatiželjan. To je srž mog rada i voljela bih to prenijeti na druge.

 

I za kraj – s obzirom na to da je ovo intervju za portal Suvremena hrvatska fotografija – hoćeš li se ikada vratiti fotografiji kao svom primarnom mediju?

 

Moj odnos s fotografijom je poput igre mačke i miša – nikad me nije napustila, a neću ni ja nju. Trebala mi je distanca. Svaki umjetnik treba prostor za stvaranje nečega što ne mora odmah imati svrhu. Prije sam crtala i pisala, ali fotografiju sam doživljavala preozbiljno. Tek kad sam se odmaknula, mogla sam joj se istinski vratiti. Još uvijek radim s njom, na svoj način. Hoću li je opet koristiti intenzivno? Možda.

 

Dakle, još jedan cliffhanger!