“Kako prikazati ono što je nevidljivo?” – razgovor s Ivanom Stanićem

Ivan Stanić mladi je fotograf i umjetnik sa sjedištem u Haagu, čija je samostalna izložba 505 bila postavljena u zagrebačkoj Galeriji VN u ožujku i travnju ove godine. U ovom razgovoru Stanić govori o svojem procesu osmišljavanja projekata, arhivskog i terenskog istraživanja, o važnosti suradnje s kustosicom na izložbi 505, studiranju u Nizozemskoj i Švedskoj te o svojem najnovijem projektu Handle with Care za koji je zaslužio nominaciju za Nagradu za mlade umjetnice i umjetnike “Ivan Kožarić”, a koji će biti izložen u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu iduće godine.

Iz tvog se dosadašnjeg opusa primjećuje kako tvoj pristup fotografiji varira od njezina korištenja radi promišljanja intimnih tema poput religije (Forgive me Father) ili sjećanja i procesa žalovanja (Displaced) do bilježenja određenih lokacija te istraživanja povijesnih događaja koji su ih obilježili (Anatomy of Catastrophe). U svojem posljednjem projektu 505 dokumentiraš ostatke vojnog aerodroma Željava koji je Jugoslavenska narodna armija uništila prilikom povlačenja 1992. godine. Izložbu su činile fotografije aerodroma i lokalnog područja izvedene infracrvenom kamerom (“Subsurface” (I-VI)), kolaž od pronađenih negativa (“Object 505”) te negativi tiskani na staklo (“Surface (1-5)”). Tako ovim djelima otkrivaš manje poznate dijelove prošlosti te modificiraš arhivsku građu, dajući joj time novu, estetsku vrijednost. Zašto si ovaj aerodrom odabrao kao temu za projekt i kako je izgledalo istraživanje lokacije i njezine povijesti?

 

Lokaciju sam poznavao još dok mi je fotografija bila samo hobi te nikada nisam mislio da će to područje postati glavna tema mog projekta. Zajedno s prijateljem godinama sam gledao Željavu kao destinaciju do koje bismo mogli biciklirati iz Zagreba kroz nekoliko dana. S vremenom sam počeo čitati i istraživati sve više o ovoj lokaciji te su me sama povijest i misterija koje ju okružuju zainteresirale. Vrhunac se dogodio 2024. godine kada sam pronašao tekstove koji nagađaju o opasnim ostacima same baze: od kancerogenih tvari do radioaktivnih materijala, što nikada nije dokazano. Cijelo područje okružuje određena razina misterije, kroz prošlost i sadašnjost. Zanimalo me što se točno tamo dogodilo, zašto je propalo te kako su to iskusili ljudi koji su živjeli na tom području. Iste godine novi kolektiv Exp-Projekat u suradnji s kulturnim institucijama u Zagrebu i Skopju otvorio je natječaj , a koji je financirala švicarska fondacija Heartefact. Tema poziva bila je kao stvorena za istraživanje ove lokacije koja je okupirala velik dio moje mašte. Istraživanju sam prvobitno pristupio akademski: tražeći sve moguće dostupne materijale i literaturu na internetu povezanu sa Željavom. Od razloga za gradnju, lokacije i funkcije, preseljenja  stanovništva, preko funkcije područja u ratu pa sve do današnjice. Prvotna ideja bila je raditi samo s infracrvenom kamerom, međutim, kao i u svim mojim projektima, tema se mijenja i proširuje jednom kada izađem na teren.

Kako si došao do negativa i odluke da ih preoblikuješ i učiniš dijelom izložbe?

 

Negative nisam namjerno targetirao, već smo u sklopu produkcije odlučili istražiti unutrašnjost tunela kako bismo dobili bolji uvid u samo područje. Unutrašnjost tunela poprilično je opasna za navigaciju bez pravilne opreme i rasvjete: od eksplozija su dijelovi tunela strukturalno nestabilni te čelična armatura često izbija iz poda ili sa stropa. Pri navigiranju smo pronašli  puno materijala koji su ostali očuvani: od dokumenata, preko evidencija pa sve do tamne komore u najdubljem dijelu baze koja je korištena za razvijanje obavještajnih fotografija. Jednom kada smo došli do te sobe, cijeli pod je bio prekriven uništenim negativima koji su ostavljeni da trunu. Nasumično se mogu pronaći kanisteri izbjeljivača kojima su filmovi bili poliveni prije samog uništenja baze. Kao fotografu, jako su me zainteresirali ovi dijelovi povijesti koji su skupljeni na jednu hrpu i namjerno “izbrisani”. Nisam si mogao pomoći, a da ne pokušam pronaći vidljive ostatke fotografija, što sam nakon nekoliko rola uspio: rubovi nekih negativa bili su vidljivi. U tom trenutku odlučio sam proći kroz materijale i vidjeti postoje li neke fotografije koje su izbjegle zub vremena. U procesu sam razgovarao s nekoliko lokalaca koji se zalažu za očuvanje područja kako bih bio siguran da ne radim s materijalima s kojima ne bi trebalo rukovati. Čim sam bolje pogledao negative i očistio materijale, bio sam potpuno opčinjen njima. Preda mnom su bili komadi povijesti iz kasnih 1980-ih i ranije, koji su bez obzira na okoliš uspjeli zadržati komadiće informacija. Ako postoji ispravan portret ovog područja, to moraju biti negativi. Ne direktno informacije na fotografijama, nego oni kao artefakti i, prema konceptu “material witness” Susan Schuppli, materijalni svjedoci povijesti. Rad je tako evoluirao i integrirao se u projekt.

Infracrvenom kamerom bilježi se oku nevidljivi spektar svjetlosti; zašto koristiti tu tehniku za ovu temu?

 

U svome radu trudim se koristiti fotografiju kao alat koji pomaže naglasiti pozadinu samog koncepta koji istražujem. Specifično za projekt 505, kroz koncept su se prožimale teme nevidljivih opasnosti i skrivene povijesti koje i dalje imaju utjecaj na okoliš i društvo. Nakon što sam odlučio ući u istraživanje ovog prostora, zaključio sam da mi je potrebna fotografska tehnika koja bi to pravilno naglasila. Pitanje koje si često postavljam u svojoj praksi je: “Kako prikazati nešto što je nevidljivo?” Tu dolazi infracrvena tehnika. Ljudsko oko može percipirati samo mali dio elektromagnetskog spektra, dok se infracrveno zračenje nalazi izvan njega. Korištenjem ove tehnike doslovno bilježim svijet koji je stvaran i utječe na okolinu, ali ostaje nepristupačan našim osjetilima. Infracrvene fotografije tako postaju metafora za nevidljivi svijet koji svakodnevno utječe na nas.

Kustoski koncept izložbe 505 potpisuje Lara Škulić. Kako je izgledala vaša suradnja? Razmišljaš li tijekom istraživanja projekta i fotografiranja o načinu na koji će radovi na kraju biti predstavljena u sklopu izložbe?

 

Moja umjetnička praksa odvija se u ciklusima. Svaki projekt kreće s konceptualnim istraživanjem, prelazi u rad na terenu, priupljanje materijala te na kraju u prezentaciju. Ovi procesi nisu linearni, ali uvijek se u trenutku bavim samo jednim. Prezentaciju radova vidim kao ključni dio umjetničkog rada i vjerujem da je rad uspješan ako komunicira emociju, poruku ili nešto treće, što je umjetnik zamislio. Time vrlo veliku važnost stavljam na načine prezentacije te popratne tekstove. Zbog vremena koje provodim baveći se jednom temom, nekada postaje teško imati jasan dojam kako osoba, koja prvi put promatra, percipira rad. Suradnja s Larom Škulić bila je jedan od ključnih utjecaja na završni dojam same izložbe.  Sebe doživljavam kao aktivnog istraživača te pri radu na svakom projektu neizbježno ulazim u ulogu sakupljača materijala. Često me u  tom procesu rad zaguši pa mi je potrebna pomoć mojih kolega u koje imam povjerenja. Lara je izvrsna kustosica s kojom sam surađivao na nekoliko projekata i često donosi novu perspektivu koju do tada nisam razmatrao. Jasno pronalazi i ističe moje “slijepe točke”, što rezultira cjelovitom prezentacijom. U slučaju 505, prezentacija radova rezultat je direktne i kontinuirane suradnje. Od prostorne postave, preko izbora samih fotografija pa sve do tekstova, sve je nastalo u aktivnom diskursu.

Ove si godine završio studij fotografije na Kraljevskoj akademiji umjetnosti u Haagu, a trenutno pohađaš Magistarski program likovnih umjetnosti iz fotografije na Valand Akademiji u Göteborgu. Kad si shvatio da se umjetnošću želiš baviti profesionalno, odnosno da želiš studirati fotografiju na specifično ovim Akademijama?

 

Uh, ovo je teško pitanje… Ranije sam bio uvjeren da ću se baviti prirodnim znanostima, medicinom ili ekonomijom. U drugom razredu srednje škole počeo sam se baviti fotografijom kao hobijem. Prvenstveno mi je služila kao bijeg od stvarnosti, ali se s vremenom razvila u aktivnost u kojoj provodim sate svakodnevno. U jednom trenutku sam shvatio da mi fotografija uzima više vremena i pažnje, nego bilo što drugo čime sam se tada bavio. Godinu dana prije upisa fakulteta shvatio sam da se ovime želim baviti više nego ijednim drugim poslom. Nakon istraživanja mogućnosti edukacije, Kraljevska akademija u Haagu (KABK) istaknula se kao institucija s drugačijim, manje komercijalnim pristupom fotografiji. Na glasu je bila kao teška akademija za upis i studij, ali već tada sam znao da sam spreman na kompromise kako bih dobio najbolju moguću edukaciju koja mi je dostupna. U tom trenutku nisam posebno razmišljao o životu u Nizozemskoj; najvažnije mi je bilo studirati na pravom mjestu, dok je Nizozemska došla kao posljedica tog izbora. Göteborg  sam izabrao sličnom logikom. Od svih programa, Valand je bio najbliže edukacijskom pristupu koji smatram da mi je potreban u ovom trenutku za daljnji umjetnički razvoj. Akademija također stavlja veći fokus na individualni razvoj projekta, što je idealno za nastavak nakon programa na KABK. Uz to, proveo sam dosta vremena u skandinavskim zemljama i Göteborgu u prošlosti te sam zaključio da je Göteborg grad u kojem mogu bolje uskladiti svoj način života i kreativni rad, što mi je u ovom trenutku prioritet.

Kolegiji na Akademiji zasigurno su donekle odredili tvoj današnji umjetnički rad; koliko su bili usmjereni na stjecanje tehničkih vještina, a koliko na pronalaženje i razvijanje osobnog umjetničkog izraza?

 

Akademija u Haagu u usporedbi s drugim akademijama nije pretjerano usmjerena na stjecanje tehničkih vještina. Na prvoj i drugoj godini postoje predmeti usmjereni na to, međutim, rekao bih da su više fokusirani na pokazivanje širine mogućnosti fotografije studentima, nego na usavršavanje svake tehnike i postizanje “savršenih fotografija”. Naravno, od studenata se i dalje očekuje određeni stupanj tehničke pismenosti. Program je puno više usmjeren na konceptualnu stranu fotografije i nalaženje pristupa temama kojima se želimo baviti. Od studenata se očekuje velika količina fotografija i kreativnih radova na dnevnoj do tjednoj bazi, ali postoji velika kreativna sloboda. Veći fokus stavljen je na ono što fotografija konotira, nego na to kako bi najbolja fotografija trebala izgledati. Ovaj pristup fotografiji definitivno je oblikovao način na koji razmišljam o kreativnom procesu, ali isto tako osjećam da mi je akademija dala slobodu da razvijem vlastiti umjetnički izraz bez previše razmišljanja o tome kako bi fotografija trebala izgledati. U privatnoj praksi i dalje mi je koncept na prvom mjestu, ali kreativni proces dijelim na nekoliko etapa: istraživanje, logistiku, produkciju, pisanje, uredništvo i prezentaciju. Te etape nisu nužno linearne i često se vraćam na prethodne faze kako se projekt razvija.

Koliko je u tvojem radu važan poduzetnički aspekt predstavljanja projekta, umrežavanja i slično? Osjećaš li, kao mladi umjetnik, pritisak biti što produktivniji?

 

Naravno da osjećam određeni pritisak prema produktivnosti. Umjetnost nije baš profitabilno zanimanje , ali omogućuje zaista ispunjen život. Poduzetništvo smatram neophodnim dijelom umjetničkog rada, bez obzira na to koliko mi zapravo odgovaralo ili ne. Uz umjetničku edukaciju, upisao sam nekoliko predmeta na drugim fakultetima koji su bili fokusirani na marketing, strategiju i poslovanje. To mi znatno olakšava razmišljanje o poduzetništvu u vlastitoj praksi, ali i dalje zahtijeva poseban fokus i vrijeme. Osobno mi je teško baviti se produkcijom i marketingom u isto vrijeme – osjećam se kao da ti procesi aktiviraju potpuno suprotne dijelove mozga. Zbog toga mi je ponekad teško ostati konzistentan. Trudim se podijeliti vrijeme na periode u kojima se bavim jednim ili drugim. To mi omogućuje da pripremim publikacijski materijal s dovoljnom distancom od projekta, dok se produkciji mogu posvetiti bez ometanja. Umrežavanje ne smatram nečime što se samo tako dogodi – prijavljivanje na natječaje i aktivno praćenje otvorenih poziva zahtijevaju vrijeme i trud. S druge strane, ako si zaista zainteresiran za umjetnost i posjećuješ galerije, kulturne centre i muzeje te ulaziš u diskurs iz stvarnog interesa za umjetnost, lako se upoznaju ljudi koji rade na zanimljivim stvarima, što ponekad može rezultirati i budućim suradnjama.

Originalnost i nemogućnost stvaranja nečega novog teme su koje vrlo često prožimaju diskurs o suvremenoj umjetnosti. Je li to nešto o čemu razmišljaš tijekom rada i utječe li to na tvoj odabir tema i tehnika?

 

Ne brine me previše pitanje originalnosti. Ovo je već stari diskurs o kojemu se može beskonačno raspravljati. Svako djelo neizbježno je rezultat kombinacije umjetnikove okoline, utjecaja drugih djela i osobnosti same osobe. Ponekad su fragmenti ili ideje posuđeni više, nekada manje, ali općenito vjerujem da su djela često jedinstvena. Kada se pripremam za produkciju projekta, radim ekstenzivno istraživanje ne samo koncepta i teme, nego i umjetničkih i znanstvenih radova koji su već objavljeni na tu temu. Na primjer, da sam pronašao fotografski projekt na istu temu kao projekt 505, pokušao bih pronaći kut koji već nije istražen. Isto se primjenjuje na izbor tehnika: prije nego što sam krenuo raditi s infracrvenom kamerom, istražio sam povijest korištenja ove tehnike ne samo u fotografiji, nego i u znanosti. Tehnike tako koristim više prema konceptualnoj podudarnosti nego prema “cool” efektu.

Za svoj najnoviji projekt, Handle with Care, zaslužio si nominaciju za Nagradu za mlade umjetnice i umjetnike “Ivan Kožarić”, a fotografije će biti izložene u Muzeju suvremene umjetnosti iduće godine. Ovim fotografijama dokumentiraš postupak transplantacije organa. Možeš li reći nešto više o procesu fotografiranja i o termalnoj fotografiji koju koristiš?

 

Ne želim previše otkriti o projektu prije izložbe, ali mogu reći da je cijeli proces bio vrlo iscrpljujuć, fizički i emocionalno. Stalna izloženost životu i smrti te granici između toga dvoje utjecala je i na moj privatni život i način na koji sam doživljavao vlastitu svakodnevicu. Same transplantacije ne odvijaju se prema redovitom rasporedu. Postoje posebni medicinski timovi koji su u pripravnosti za poziv koji će možda doći, a možda i ne. Tijekom produkcije bio sam dio tog tima u nekoliko navrata, na periode od dva tjedna. Mogu samo reći da sam zaista stvorio duboko poštovanje prema medicinskim radnicima kojima je ovo svakodnevica. Transplantacija organa vrlo je kompleksan proces, čiju uspješnost određuju brojni čimbenici. Temperatura je jedan od ključnih fizioloških čimbenika koji izravno utječe na uspješnost zahvata, a istovremeno je nevidljiva golim okom. Zbog toga mi je bilo važno uključiti temperaturu kao dio fotografskog procesa, a termalna kamera nametnula se kao logičan izbor.  Bilježenjem temperature doslovno možemo vidjeti  gdje je život koncentriran u prostoru.

 

Zahvaljujemo umjetniku na ustupljenim fotografijama.

 

Tekst je objavljen je u sklopu programa “Fotografske prakse: analize i dijalozi”, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.