Kranj Foto Fest: razgovor s Marisol Mendez

Tvoj je rad duboko ukorijenjen u bolivijskoj kulturi, krajolicima i obiteljskim povijestima, a istodobno nastaje u različitim geografskim kontekstima. Kako je odrastanje u Cochabambi oblikovalo vizualnu imaginaciju i razumijevanje obitelji, religije i roda?

 

Odrasla sam u Cochabambi, okružena supostojanjem svakodnevnoga i mitskoga. Katolička ikonografija, andske kozmologije te obiteljski i društveni rituali bili su dijelom mojeg vizualnog vokabulara mnogo prije nego što sam ih uopće mogla prepoznati kao takve. Mislim da me odrastanje uz te različite svjetove, koji su postojali jedan uz drugi, naučilo promatrati stvarnost kao slojevitu, a proturječje prihvaćati kao nešto prirodno. Moj prvi arhiv bila je upravo obitelj. U njoj sam učila o nježnosti, ljepoti, moći, žudnji i ulogama koje nasljeđujemo, često ih ne propitujući. Život u inozemstvu učinio me svjesnijom tih slika i kodova. Udaljenost mi je omogućila da prepoznam koliko je Bolivija oblikovala moj način gledanja, a iznenadilo me i razveselilo koliko je prirodno nastavila izvirati iz mene.

 

Koji su umjetnički, književni ili drugi utjecaji bili najvažniji za razvoj tvojeg vizualnog jezika i kako su oblikovali tvoj pristup odnosu između osobne povijesti i kolektivnog iskustva?

 

Majka me upoznala s književnošću i filmom, koji su postali temelj mojeg pogleda na svijet. Privlače me umjetnici i umjetnice koji zamagljuju granice između dokumentarnog i fikcionalnog te sliku shvaćaju kao konstruirani prostor, a ne kao transparentan zapis stvarnosti. Lucrecia Martel, Agnès Varda i Michael Haneke snažno su oblikovali moj vizualni jezik. Književnost je na mene vjerojatno utjecala u jednakoj mjeri. Zanimaju me autorice i autori poput Mirande July, Chrisa Krausa, Annie Ernaux i Julija Cortázara, koji se kreću između intimnosti i promatranja bez potrebe da sve objasne te razumiju da neizgovoreno može imati jednaku težinu kao i ono što je izrečeno. Poput njih, polazim od nečega osobnog, ali zanima me trenutak u kojem to prestaje pripadati samo meni. Oblikovali su me i bolivijski pripovjedači, stvaratelji rukotvorina te žene koje me okružuju. O vlastitoj praksi razmišljam kao o obliku tkanja kojim povezujem različite glasove, slike i povijesti.

Projekt Padre opisuješ kao osobnu i političku arheologiju muškosti iz feminističke perspektive. Kako je tvoja pozicija žene i kćeri oblikovala pitanja koja postavljaš, ali i granice te odgovornosti s kojima se susrećeš pri prikazivanju muškog iskustva?

 

Biti žena i kći znači da toj temi pristupam s određene distance. Ne pokušavam govoriti u ime muškaraca, već promatrati sustave i geste kojima sam svjedočila s njihove druge strane. Moja je pozicija sastavni dio rada i ne nastojim je prikriti. Čak i kada tu distancu ne mogu jasno artikulirati, ljudi je osjećaju u radu. U njemu postoje trenje, maske, pitanja i tišina. U projektu je prisutna i nježnost. Moj je otac bio divan otac, a svjesna sam koliko je to rijetko i dragocjeno. Dao mi je snagu i hrabrost koje i danas nosim sa sobom. Ta napetost sprječava da projekt postane optužba. Potiče me da muškost promatram kao slojevitu pojavu, ispunjenu proturječjima i mogućnostima.

 

Projekt Padre započeo je pismima koja je tvoj djed pisao tvojem ocu i stricu. Što si prepoznala u toj privatnoj korespondenciji što te potaknulo na šire istraživanje muškosti, očinstva i emocionalnog nasljeđa?

 

Pisma su me ponajprije podsjetila na složenost muškaraca u mojoj obitelji. Dugo sam bila usredotočena na žene, ali premda muškarci tvrde da su jednostavni, vlastito me iskustvo naučilo da su jednako složena bića. Moj je djed, primjerice, bio otac, ribar, diplomat, politički prognanik, potajni pjesnik i kuhar u javnosti, čovjek tihe naravi i eksplozivnog temperamenta. Pažnju mi je privuklo i to koliko se njihov jezik vrtio oko značenja izraza “biti muškarac”: štititi, skrbiti za obitelj, biti snažan i preuzeti odgovornost za nju. Čitajući pisma, počela sam razmišljati o načinima na koje se muškost podučava i izvodi. Te su se upute prenosile iz jedne generacije u drugu. Zanimalo me što se s tim učenjima događa dok prolaze kroz obitelj: što se prihvaća, čemu se pruža otpor, što se preobražava i što desetljećima poslije ponovno izbija na površinu. Pisma su postala svojevrsni ulaz u temu. Iz njih je Padre prerastao u šire istraživanje mitova i obrazaca ponašanja povezanih s usađivanjem normi muškosti u Latinskoj Americi.

Fotografiranje ranjivosti zahtijeva poseban odnos s osobom pred fotoaparatom. Kako gradiš povjerenje s ljudima koje portretiraš i u kojoj mjeri njihova iskustva i reakcije utječu na konačnu fotografiju?

 

Za mene povjerenje nastaje prije fotografiranja. Provodim vrijeme s ljudima, slušam ih, dijelim s njima vlastita iskustva i dopuštam da naš odnos oblikuje ono što se događa pred fotoaparatom. Mogu doći s određenom idejom, ali osobi ne želim nametnuti unaprijed određenu sliku onoga što bi trebala biti. Fotografija postaje pregovor između onoga što ja zamišljam i onoga što ona unosi u susret. U radu na projektu Padre izgradnja povjerenja s muškarcima katkad je bila složenija. Svjesna sam načina na koji se postavljam, nastojim biti otvorena, a da ta otvorenost ne bude protumačena kao poziv, te jasno postavljam vlastite granice. Kao ženu, ne zabrinjava me toliko mogućnost da će moje ponašanje biti pogrešno protumačeno zbog nečega što sam učinila, koliko mogućnost da će me netko početi opsjedati jednostavno zato što sam žena. Ta napetost može utjecati na susret, ali ne smatram da mora nestati. Povjerenje ne podrazumijeva uvijek potpunu otvorenost. Ponekad trenje ostaje prisutno, a reakcija portretirane osobe na tu distancu postaje dijelom fotografije. U tom je smislu njezin doživljaj mene za sliku jednako važan kao i moja predodžba o njoj.

 

Padre se nadovezuje na tvoj raniji projekt MADRE. Kako te dvije cjeline međusobno komuniciraju i na koji je način prijelaz s prikaza ženskosti na istraživanje muških arhetipova promijenio tvoj umjetnički proces?

 

Projekti MADRE i Padre proizašli su iz različitih pitanja, ali povezuje ih moje zanimanje za načine na koje se rod konstruira kroz slike, mitove i naslijeđene predodžbe. U projektu MADRE bavila sam se ograničenim prikazima bolivijske ženskosti i poigravala se razmakom između žene kakvom se od mene očekivalo da budem, brojnih žena kakve sam mogla zamisliti i nevjerojatnih žena koje sam poznavala. Padre usmjerava fotoaparat prema muškosti i pita što se događa kada preispitamo ideale koje se muškarce podučava utjeloviti. Mogu li pukotine omogućiti nastanak novih oblika ili ostajemo zarobljeni u procesu erozije? Taj je prijelaz promijenio i moj odnos prema vlastitoj građi. MADRE je proizašao iz vrlo intuitivnog mjesta. Stvarala sam ga kroz bunt i igru. U radu na projektu Padre moj je pristup postao više istraživački. Radim s obiteljskim arhivima, pismima, predmetima, istraživanjima i slikama te dopuštam da se projekt razvija njihovim postupnim nakupljanjem i povezivanjem. Dva projekta ostaju samostalna, ali međusobno komuniciraju preko rodnih mitova koji su oblikovali svijet u kojem sam odrasla.

Jedna od instalacija na Kranj Foto Festu smješta portret dječaka malog formata, koji podsjeća na školsku ili identifikacijsku fotografiju, unutar znatno većeg drvenog okvira okruženog mekanom, prošivenom tkaninom. Možeš li objasniti kako je taj objekt nastao te kakvu ulogu u projektu imaju okvir, tekstura i mekoća?

 

Padre je započeo jednim predmetom, pa mi se čini prirodnim da predmeti postanu dijelom izložbe. Tu su pisma, igračke “za dječake” koje prikupljam, a sada i ove strukture koje fotografije približavaju skulpturi. Imala sam sreću surađivati s argentinskom dizajnericom Catalinom Alberici. Od samog smo početka osjećale da između naših praksi postoji istinska razmjena, kao i mogućnost da jedna drugu potaknemo u novim smjerovima. Sva tri rada koja smo izradile sadrže fotografije djece. Padre govori o načinima prenošenja muškosti, pa sam željela da te slike postoje unutar nečega krutog, poput okvira, a da ih istodobno obuhvaća mekoća djetinjstva, njegova nevinost i podatnost. Cata je unijela vlastita istraživanja materijala, uključujući prošivenu tkaninu i sjajne perle. U njima su prisutni zaštita i zaigranost. Posebno značenje ima i činjenica da dvije umjetnice takvu osjetljivost unose u projekt o muškosti.

 

Drugi upečatljiv portret prikazuje nagog muškarca raširenih ruku i prekrivena lica, prizivajući kršćansku ikonografiju te uspostavljajući napetost između ranjivosti, izloženosti i anonimnosti. Koliko je ta religijska referenca bila namjerna i što ti omogućuje izraziti o muškosti, žrtvi i tijelu?

 

Religijska ikonografija pronalazi put do mojeg rada čak i kada je svjesno ne prizivam. U ovom je slučaju Omar, moj prijatelj na portretu, predložio pozu raspeća. Crvena maska waq’ollo koju nosi uvodi dodatni sloj, povezujući sliku sa sinkretičkom prirodom religijskih praksi u Boliviji, gdje supostoje pretkolumbovska vjerovanja i kršćanstvo. Waq’ollo se povezuje s figurama Qhapaq Qolla iz Paucartamba i predstavlja andskog trgovca. Maska stoga ne služi samo skrivanju lica, već nosi vlastiti identitet i povijest. Čak i bez poznavanja te reference, prizor figure nalik demonu koja zauzima Kristovu poziciju izaziva nelagodu. Ta se napetost nalazi u samom središtu projekta Padre: nešto poznato pomaknuto je tek toliko da nas potakne na preispitivanje onoga što mislimo da gledamo. Maske se pojavljuju kroz cijeli projekt Padre jer razmišljam o maskama koje se od muškaraca očekuje da nose, o identitetima koje izvode kako bi se uklopili u određenu predodžbu muškosti. Tijelo je ovdje potpuno izloženo, a muškarac ipak nije posve nag. Između njega i svijeta uvijek nešto stoji. Možda me slika upravo prema tome vodi: što muškost zahtijeva od muškaraca da žrtvuju kako bi ih se smatralo muškarcima?

Kako su arhitektura i atmosfera Layerjeve hiše utjecale na postav i recepciju projekta Padre na Kranj Foto Festu?

 

Osjećala sam se vrlo privilegiranom što je Padre dobio prostor poput Layerjeve hiše. Riječ je o slikarskoj kući u središtu Kranja, u čije je zidove već upisan osjećaj sjećanja i taloženja vremena. Razmišljala sam o tome kako fotografima rad najčešće prethodi prostoru, dok mnogi drugi umjetnici od samog početka stvaraju imajući na umu određeni prostor. Kod projekta Padre Layerjeva hiša bila je polazište, što je promijenilo način na koji sam razmišljala o izložbi. Sve me više zanima nadilaženje dvodimenzionalnosti fotografije, pa smo zajedno s Fernandom Prado Verčić i Terezom Kozinc počele razmišljati o tome kako bi sama arhitektura mogla postati dijelom rada. Catalina je također mogla oblikovati okvire i objekte kao odgovor na prostor. Posebno su mi se svidjele narančaste zidne obloge s cvjetnim uzorkom u pojedinim prostorijama. One unose mekoću i određenu domaću atmosferu nasuprot nasilju i nepomičnosti prisutnima u nekim fotografijama. Tu je zatim Omar, nag, smješten među portrete slovenskih muškaraca iz nekog drugog stoljeća. Ta jukstapozicija stvara sudar različitih predodžbi o muškosti kroz vrijeme i kulture, kakav nikada ne bih mogla konstruirati unutar same fotografije.

 

Jesu li se nakon osvajanja glavne nagrade i susreta s festivalskom publikom pojavila nova tumačenja ili mogući smjerovi razvoja projekta?

 

Publika mi neprestano daruje nova tumačenja mojeg rada. Festival je prekrasno mjesto za razmjenu ideja, uvid u načine na koje se projekt čita i emocije koje izaziva. Može mi ukazati i na ono što nedostaje ili što još nisam uspjela u potpunosti artikulirati. Nakon susreta s projektom Padre majke mi često prilaze i govore da im se rad čini važnim zato što odgajaju sinove. To mi je osobito zanimljivo jer sama ne želim biti majka. Možda mi upravo to daje još izraženiju svijest o tome koliko je teško zamisliti nove načine postojanja dok se naslijeđene strukture osipaju i urušavaju. Njihove su me reakcije potaknule da o ponovnom osmišljavanju muškosti razmišljam kao o kolektivnom zadatku. Takva se promjena ne može odvijati izolirano. Ona zahtijeva sudjelovanje majki, sinova, očeva, kćeri, žena, muškaraca, queer osoba i svih koji sudjeluju u prenošenju tih predodžbi. Tijekom festivala otvorilo se i pitanje biologije. Ti su razgovori dodatno potvrdili nešto o čemu razmišljam tijekom cijelog rada na projektu Padre: biologija ne može objasniti goleme razlike među muškarcima. Velik dio onoga što razumijemo kao muškost naučen je; rod je konvencija, a ne zatvor.

Više o umjetnici potražite ovdje.

 

Zahvaljujemo Kranj Foto Festu na ustupljenim fotografijama postava izložbe.

 

Tekst je objavljen je u sklopu programa “Fotografske prakse: analize i dijalozi”, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.