“Mali grad, a velika tvornica” – intervju s Bojanom Mrđenovićem

Podsjetimo, Bojan Mrđenović rođen je 1987. godine u Virovitici, gimnaziju je završio u Daruvaru. Diplomirao je na preddiplomskom studiju povijesti umjetnosti i informacijskih znanosti u Zagrebu, a 2012. na preddiplomskom te 2015. na diplomskom studiju filmskog i TV snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Dobitnik je prve nagrade na Rovinj Photodays 2013. godine, kao i Nagrade Marina Viculin 2017. godine, a svoje radove izlaže od 2006. diljem Hrvatske, Austrije, Slovenije, Italije, Srbije… Predaje na odsjeku snimanja Akademije dramske umjetnosti te radi kao snimatelj i kao fotograf.

Izložba Priroda, kemija i društvo rezultat je njegova desetogodišnjeg istraživanja na području grada Kutine, a prikazuje svojevrsni “ciklus kruženja tvari u prirodi”. O samom procesu rada, metodama i tehnikama čitajte u nastavku.

 

 

 

 

Kako si se našao u Kutini i u kojem si trenutku shvatio da se tim prostorom želiš baviti na istraživački način?

Zapravo mi je teško reći u kojem trenutku shvatim da se nečim želim baviti istraživački, zato jer se s puno stvari želim baviti istraživački. Zapravo je pitanje, kada se dogodi kritična točka da neki od interesa stvarno krenem razrađivati i artikulirati. Teme dolaze i prolaze, puno stvari probam pa od njih u hodu odustanem, a s nekim idejama se družim godinama. Zadajem si zadatke, smišljam “istraživačke projekte” koji polaze iz nekog interesa, imaju jasan smjer ali nemaju sasvim jasan cilj. 

Što se tiče konkretnog primjera Kutine, sve je počelo u ranim studentskim godinama kad sam u sklopu studija na Akademiji tražio temu i lokacije za fotografije pejzaža. Otprije sam znao za to mjesto pokraj Kutine, deponij gipsa usred Lonjskog polja, koji izgleda kao pejzaž s nekog drugog planeta. Puno ljudi u Kutini zna da to mjesto postoji, ali tamo nikad nisu bili. Kako tada nije bilo niti Google street viewa niti Google mapsa, u tom trenu bio je pothvat uopće pronaći lokaciju gdje se nalazi. Fotografirao sam ga jako oprezno, jer zapravo nisam imao dozvolu za pristup. Snimao sam apstraktne pejzaže koji su izgledali kao neke makro snimke, iako su zapravo bile u prirodnoj veličini – pejzaž je bio potpuno neprepoznatljiv. To je bio studentski zadatak. Kasnije, kad sam gledao te fotografije bilo mi je jako žao što sam ih snimio crno-bijelo, jer smo na prvoj godini Akademije sve vježbe morali raditi u crno-bijeloj tehnici. U međuvremenu sam osvijestio i to koliko mi je boja bitna u fotografiji, pa sam neke od svojih dovršenih radova ponovio – u boji. Između ostalog i te pejzaže.

 

 

 

 

Riječ je o fotografskoj seriji Uvozna pustinja koju si javnosti predstavio prvi put 2015. godine u Galeriji Miroslav Kraljević. Kako je nastao naziv te serije? Kako ti je otvorila obzore ka promišljanju žanra pejzaža u kontekstu Kutine?

To mjesto je nastalo kao deponij bijele tvari koja se zove fosforgips. Ona je nusprodukt proizvodnje fosfora, jednog od procesa u Petrokemiji koji je nedavno zatvoren. Iz uvezenog afričkog pijeska vadio se fosfor, a milijuni tona gipsa koji su ostajali kao nusprodukt su cijevima putovali u Lonjsko polje gdje su se taložili kroz desetljeća proizvodnje. To je bio moj prvi artikulirani rad na temu prirodnog pejzaža i već tad sam shvatio da ono što bismo inače smatrali prirodnim u pejzažu danas praktički više ne postoji, jer ne postoji niti jedan djelić planete koji je pošteđen ljudskog djelovanja. Bila mi je zanimljiva ta igra između prirodnog i umjetnog: kad gledaš fotografije zapravo imaš podvojene osjećaje, to je lokacija s kojom se ne možeš na prvu identificirati, ne možeš ju prepoznati i postoji neka tenzija između prirodnog i umjetnog, nečeg što je istovremeno i privlačno i odbojno. 

Krenuo sam dalje razrađivati taj narativ, i granati ga u bezbroj smjerova, razmišljajući o tome koji sve faktori oblikuju i uvjetuju teritorij – i onaj “prirodni”, i onaj društveni. Kutina se pokazala kao jako zanimljiv poligon za pretresanje svih tih poznatih pojmova koje inače uzimamo zdravo za gotovo. S obzirom da Kutina ima industriju za preradu mineralnih gnojiva, na primjeru tog grada možemo ilustrativno prikazati ciklus kruženja tvari u prirodi, metabolizam grada kroz proizvodnju hrane. Naravno, priroda tu nije “neutralna”, nego se nalazi pod određenim režimom ljudskog djelovanja, pa onda to nije samo ciklus kruženja tvari i biokemijske reprodukcije, nego se radi o ciklusima društvene reprodukcije koje idu ruku pod ruku s kemijskim procesima. Shvatio sam da se tu preklopilo jako puno mojih interesa, vizualnih i društvenih pa sam se tamo nastavio vraćati s idejom da napravim neku vrstu dubinskog fotografskog skeniranja tog teritorija. Ispostavilo se da gdjegod da se okrenem i štogod da snimim, u dva koraka se vraćam na istu točku – na Petrokemiju. Ne samo u kontekstu preobrazbe kemijskih elemenata nego i u kontekstu samog grada, urbanog prostora, infrastrukture. Kutina je grad koji je izgrađen oko industrije, i bez te industrije grada ne bi bilo. Pokušao sam fotografski bilježiti manifestacije tih međusobnih utjecaja s idejom da različite naizgled nepovezane segmente ljudskog djelovanja povežem u strukturirani sustav. 

Kroz proces rada sam osvijestio i pojam protoka vremena: ja sam proveo desetak godina fotografirajući taj teren, a cjelokupni razvoj Kutine kao industrijskog grada se dogodio u svega nekoliko desetljeća. Zahvaljujući procesu socijalističke modernizacije, industrija je toj regiji donijela ubrzanu transformaciju iz nerazvijenog agrarnog društva u vrh tehnološki razvijenog svijeta. Tu promjenu je pratio i nagli rast društvenog standarda, a čini mi se da je taj rast društvenog standarda u socijalističkom sustavu  najvidljiviji  i najopipljiviji na primjeru malih gradova. To je tema koja me intrigira jer se u njoj životno iskustvo ljudi sukobljava s nametnutim narativima povijesnih revizionista. Puno je takvih gradova koji su se razvili oko industrije, tako da Kutina ovdje ne predstavlja iznimku nego “tipičan primjer”. 
Posebno su mi bile dojmljive reakcije posjetitelja koje je izložba potakla da na drugačiji način promisle i vrednuju vlastite gradove iz kojih dolaze. Ono što Kutinu ipak izdvaja od ostalih sličnih gradova su proporcije: grad je izrazito mali, a tvornica izrazito velika.

 

 

 

 

I u drugim fotografskim serijama, poput Budućnost i Dobrodošli, odlazio si u neka manja mjesta gdje si, dolaskom u novo i nepoznato područje, ti nužno autsajder – u komunikaciji s lokalnim stanovništvom, ali i internalizirano. Kako se ta tvoja pozicija mijenjala tijekom dugogodišnjeg perioda istraživanja u Kutini? 

To je zanimljivo pitanje, jer se ja u tom procesu istovremeno osjećam kao da sam autsajder i istovremeno kao da nisam autsajder, jer odlazim na mjesta gdje mi se čini da postoji neki “naš” zajednički teren. Tako da to zapravo nije put u nepoznato, prije bih rekao put u poznato, a to poznato se prepoznaje kroz susrete s različitim ljudima ili s različitim situacijama. 

U Kutini mi je najveća prepreka bila ta da je u tvornicu zabranjen ulaz nezaposlenima. Tvornica ima status vojnog objekta pa je zabranjeno i fotografiranje. Trebalo je puno godina da dobijem njihovo povjerenje i dopuštenje za ulazak. Prepreke su više operativne ili institucionalne, ali nije bilo prepreka u odnosu s ljudima – s njima se uvijek dobro sporazumijevam. 

Trudim se kroz artikulaciju svojih fotografskih radova uvijek ostvariti neki zajednički prostor između sebe i drugih ljudi. Svaki od tih radova je neka vrsta susreta sa svijetom i susreta s ljudima, i to uz rad ostaje kao iskustvo na ljudskoj razini. S dosta ljudi s fotografija sam ostao u kontaktu. Sad se u Kutini pročuo glas o izložbi u Zagrebu. Jako puno ljudi koji su povezani s Kutinom dolaze na izložbu i, iako djeluje kao klišej, to je način da dođeš do ljudi koji nisu uobičajena galerijska publika. To je na praktičnoj razini, ali kad govorimo o tom susretu, neka moja generalna filozofija je da kad zamišljam i stvaram fotografske radove, dosta razmišljam o načinu na koje bi ih ti isti ljudi percipirali i trudim se biti jasan i otvoren, da ne radim radove za usko profiliranu publiku koja ima usko specijalizirano znanje o umjetnosti. Takvi radovi mogu otvoriti prostor za komunikaciju s ljudima, a djeluju i emotivno – nekako mi se čini da je baš na primjeru ovog rada to odlično zaživjelo. 

 

 

 

 

Prethodno si spomenuo u kojoj ti je mjeri u fotografiji bitna boja, a u ovoj je seriji doista razvidan taj minuciozni odnos spram kolorita. Za kontekst Kutine specifično je da kemijski elementi poput fosfora utječu na cjelokupni kolorit i doživljaj boja, međutim, zanimljiva je i sveprisutnost zelene boje kojom su obojani i zidovi galerije, što je uvjetovalo i način doživljavanja postava. Kako si promišljao kolorit u ovoj seriji? 

U ideji kruženja tvari u prirodi i promjene kemijskih stanja bilo mi je važno da su materijali na fotografijama prikazani precizno, opipljivo. Kad vidiš fotografije imaš osjećaj da bi ih mogao dirati i osjetiti pod prstima. Zbog toga sam u komponiranju kadrova često koristio velike plohe boje ili neke dominantne tonove. U nekim se situacijama svjetlo materijalizira kroz boju, pa imamo tu i različita agregatna stanja. Zbog osjećaja taktilnosti i materijalnosti mi je bilo važno da je optička kvaliteta svega što je prikazano vjerna ili neutralna, bez optičkih efekata, neoštrina u prednjem ili stražnjem planu koji bi radili barijeru između promatrača i subjekta. Koristio sam kameru velikog formata koja ima veliku razlučivost detalja, istovremeno neku prirodnost i neutralnost prikaza tih motiva. Tako da su mi i tehnološki i fotokemijski aspekti fotografskog medija bili jako važni u ovom procesu. Koristio sam i analognu i digitalnu fotografiju, a zapravo se u tih deset godina moja praksa dosta izmijenila – promijenio sam puno fotoaparata. S obzirom na to da se radi o kemijskim intervencijama u prirodi, često se ispred fotoaparata nađu neki začudni elementi, možda čak i neki pomalo magični elementi koje sam pokušavao potencirati kroz boje. 

Zelena boja se tu provlači kao konstanta. Zelena istovremeno može biti i prirodna i umjetna boja, recimo boja fluorescentne rasvjete ili živine rasvjete, ovisno o tome s kakvim filmom se fotografira. Mnogo je fotografija snimljeno s dijapozitiv filmom koji ima malo sužen spektar osjetljivosti na boje koje ljudsko oko ne percipira, jer ljudsko se oko vrlo brzo adaptira na te promjene temperature boja. Radi se o filmu koji je osjetljiv na dnevnu svjetlost. On reagira na promjene svjetla kroz doba dana, a reagira i na korištenje umjetne rasvjete na način da promjene prikazuje kao “pogreške”: određeni dio spektra boje postane dominantan i izraženiji nego što bi bio kad ga gledamo ljudskim okom. To može biti ružičasta kao dominantna boja u suton, fluorescentno zelena boja u tvorničkim pogonima itd. Osim boje, dosta je definirana i tonska skala fotografija: na većini fotografija prevladavaju motivi donjih srednjih tonova. Izbjegavao sam visoki kontrast svjetla, kako bi se naglasak stavio na plohu i boju. Bojanjem zida iz bijelog u zeleno smanjili smo kontrast na razini cijelog ambijenta. Gledatelj može uroniti u velike plohe boja koje su okosnica vizualne dramaturgije, a zelena boja u pozadini fotografija im daje omotač koji je istovremeno čvrst i ugodan: ona omogućava da se sve te različite fotografije, naizgled nepovezane, vizualno povežu u jasnu cjelinu. Na izložbi je prikazana selekcija od oko 200 fotografija koje su odabirom i formatom prilagođene arhitekturi izlagačkog prostora. U tom procesu mi je dragocjen bio doprinos Ivane Borovnjak, dizajnerice postava. 

 

 

 

 

To poimanje zelene kao prirodne i umjetne boje potiče na promišljanje o tim odnosima i njihovim kontradikcijama u kontekstu napretka. Ako industrija Petrokemije zamre, priroda će se oporaviti. Međutim, ako se Petrokemija oporavi i društvo će se uvjetno rečeno oporaviti, ali će priroda zamrijeti. Vidiš li neki srednji put ka rješenju tog problema usmjeren prema održivosti?

Ne bih mogao reći da vidim put rješenja tako kompleksnih pitanja. Prije bih rekao da je to stvar za spekulaciju i promišljanje, pa je i ova izložba neka vrsta spekulacije na tu temu. Imamo situaciju gdje je industrija razvila grad i osigurala mu određeni društveni standard. Ona hrani taj grad, a s druge strane vidimo i posljedice tog razvoja kroz narušavanje ekološke ravnoteže. Imamo prirodu, koju percipiramo kao besplatni resurs i društveni razvoj joj često ide na štetu. U 20. stoljeću ta tema nije bila opće mjesto na način na koji je to danas. Kapitalistička industrijalizacija je motivirana profitom, a socijalistička industrijalizacija povećanjem općeg društvenog standarda. Ipak, oba se modela razvoja temelje na pretpostavci da su prirodni resursi koje stavljamo u službu razvoja beskonačni. Danas se sve češće suočavamo s limitima rasta i razvoja, pa se ideja rasta opravdano dovodi u pitanje kad govorimo o budućnosti. Svjesni smo toga da resursi nisu beskonačni i svjesni smo tenzije između društveno-ekonomskog razvitka s jedne strane i posljedica po okoliš s druge strane. Te teme se vrlo neposredno reflektiraju i u našem svakodnevnom životu, npr. kroz pitanje proizvodnje hrane. U malo širem kontekstu te se teme reflektiraju i na političku svijest: kroz pitanje vlasništva nad resursima, odnosno kroz pitanje tko polaže pravo vlasništva nad prirodnim resursima i u čiju korist se oni crpe.

 

 

 

 

S Bojanom Mrđenovićem razgovarala je Maja Flajsig

 

*Fotografije: Bojan Mrđenović