Može li se graditi budućnost ako nas prošlost previše košta? – razgovor s Domagojem Burilovićem

Domagoj Burilović (Vinkovci, 1987.) diplomirao je slikarstvo 2012. godine na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Nakon završetka studija vraća se u Slavoniju, gdje i danas živi i radi. Njegov umjetnički rad proizlazi iz dubokog promišljanja prostora u kojem je odrastao – prostora koji je istodobno obilježen iseljavanjem i bogatim povijesnim slojevima, ali i potencijalom za novu interpretaciju i obnovu identiteta.

 

U seriji fotografija Dorf, Burilović bilježi tradicionalne kuće u njihovom izvornom, često napuštenom stanju. Riječ je o arhitektonskim tragovima austro-ugarskog urbanizma, koji danas preživljavaju gotovo slučajno – jer su ostali napušteni i izvan dosega modernizacije. Kroz proces digitalnog kolažiranja, autor izolira te kuće iz stvarnog konteksta i premješta ih u očišćeni, prazni slavonski pejzaž. Time ističe njihovu strukturalnu ljepotu, ali i priču o zaboravu, migracijama i tihoj propasti.

 

Kroz ovaj rad otvaraju se šira pitanja: kako prostor oblikuje nas, a kako mi oblikujemo prostor? Što znači ostati i stvarati u sredini koju mnogi napuštaju? Koja je uloga umjetnosti u bilježenju i reinterpretaciji lokalne stvarnosti? U razgovoru s autorom dotaknuli smo se svakodnevice, kulturnog nasljeđa, izazova koje ono nosi, kao i osobne i društvene odgovornosti prema zajednici.

Dorf kao vizualna gesta ne dokumentira samo arhitekturu, nego i atmosferu – arhitektonski objekti, izolirani u pročišćenom krajoliku, postaju nositelji priče o nestajanju jednog načina života. Kako promišljaš odnos između arhitekture i identiteta i što si želio istaknuti samim činom digitalne intervencije u prizor?

 

Arhitektura je podloga civilizacije i društva, fizička neminovnost na koju smo osuđeni, geografski prostor sam po sebi – ona oblikuje čovjeka koliko i on nju. Arhitektura je svojom fizičkom determiniranosti najkompletniji okvir identiteta zajednice, kulture, društva, vremena i prostora. Kao i identiteti, nije potpuno fiksna, mijenja se u vremenu, ali čuva i prethodne slojeve. Promišljati neku zajednicu i njeno vrijeme gotovo je nemoguće bez njene arhitekture ali i obratno, kao što je bilo u mojem slučaju. Nedavno sam čitao kako je Austro-Ugarska u nedostatku kolonija, vojnih i gospodarskih uspjeha, svoju političku moć programatski odlučila projicirati kroz arhitekturu, od prijestolnice prema svojim provincijama i, iako arhitektura sela nije građena planski, svakako je posljedično izvirala iz te politike. Zato je danas srednjoeuropski kulturni bazen prepoznatljiv upravo po arhitekturi tog vremena. Vernakularna arhitektura je specifična jer organski i evolucijski nastaje estetskim i etičkim konsenzusom zajednice i njezinih potreba. S obzirom na to da se u posljednjim radovima bavim selom kao žarištem posljedica iseljavanja, tradicionalna arhitektura se nametnula kao svojevrsni dnevnik migracija i njenih uzroka. Te kuće su bile kvalitativna prekretnica gradnje u Slavoniji, određivale su civilizacijski doseg svog vlasnika i svakako bile i statusni simbol, a na mnogim objektima preostalim do danas, naknadno su upisane sudbine njihovih stanovnika i ovog prostora.

Oblikovanje prema osobnom komforu, a ne više prema gospodarskoj funkciji bila je osnovna promjena modernizma u gradnji stambene arhitekture, što je za rezultat imalo predimenzioniranost i neujednačenost. Nasuprot tome je strukturalna ujednačenost i ljudska mjera tradicionalne arhitekture koja je osim stambene imala i onu važniju – gospodarsku funkciju – agrarna egzistencija je kod svih jednako proizlazila iz vlastitog doma i oko njega. Preostale tradicionalne kuće danas se nalaze rasute po ulicama između moderne gradnje koja ih guši i čini neprimjetnima. Uz to, nerijetko su uronjene u šikaru zbog zapuštenosti ili ih zakrivaju sad već stoljetna stabla. Zbog takvih situacija i vlastitog karaktera iz njih istovremeno probijaju ljepota nekog drugog svijeta i melankolija nestajanja. Za razliku od gradova koji imaju stare jezgre i time povijesnu arhitekturu okupljenu na jednom mjestu, zahvaljujući čemu se može osjetiti duh vremena, u selima to nije slučaj. Prema tome, prvi razlog zbog kojeg sam odlučio kuće rezati iz sadašnjeg konteksta bio bi da ih oslobodim današnje nevidljivosti i zagušenosti, da ih istaknem kao samostalne objekte sa svim svojim karakteristikama i bogatstvom. Također, iako se ovaj rad po samoj prirodi arhitekture nametnuo kao fotografska tipologija, htio sam se odmaknuti od pukog nabrajanja kuća. Pokušao sam zadržati tipološko nizanje, međutim u nekom novom kontekstu, te sam tom logikom došao do uličnog niza. Stvarajući imaginarne, moguće prostore koji se mogu shvatiti kao ulice i sela sastavljenih od objekata iz različitih mjesta i istog vremena, rekonstruirao sam svojevrsne povijesne jezgre nekog nepostojećeg, ali mogućeg sela. Naknadno sam se igrao i eksperimentirao kontekstom u koji ću ih složiti: vertikalni formati koji prate terezijansko urbanističko nizanje i naglašavaju karakter ravnice; klimatskim i vegetacijskim obilježjima koji stvaraju melankoliju i prazninu prostora u kontekstu iseljavanja…

Povijest Slavonije u tvojem radu djeluje ciklički – dok su nekoć njemački doseljenici gradili kuće koje danas fotografiraš, današnje generacije odlaze u Njemačku. Kako doživljavaš tu zrcalnu dinamiku, i kako ju osobno prevodiš u odluku da ostaneš i gradiš život ovdje?

 

U kontekstu Austrijskog Carstva i vremena kada je zemlja osiguravala egzistenciju, migracije u prostor Slavonije, koji ostaje prazan nakon Osmanlija, bile su logične i bile su dio politike Monarhije da Slavoniju adaptira kulturno i gospodarski u kontekst Srednje Europe. U Slavoniji kao krajini, granici osamnaestog stoljeća, bilo je nužno raskinuti povijesne veze s Jugom (Bosnom, Osmanskim carstvom), a stvoriti nove sa Zapadom (Monarhijom, Srednjom Europom). Tada su stvorene veze koje traju do danas, i koje sada, kada industrija čini kvalitetu egzistencije, uzrokuju migracije u suprotnom smjeru.

 

Čitao sam, ne mogu se sjetiti čiji, jedan društveni komentar kako mladi u Srbiji prosvjeduju izlazeći na ulice, a mladi u Hrvatskoj izlazeći iz zemlje. To mi se čini kao prilično točna dijagnoza stanja u Hrvatskoj, a ponajviše u Slavoniji jer ne radi se samo o pukoj egzistenciji, nego i društveno-političkoj atmosferi. Slavonija je već desetljećima u čvrstoj šaci jedne politike u čijoj blizini su mogućnosti široke, a izvan nje male do nikakve, time je iseljavanje dobrim dijelom gotovo planska demografska politika. Nakon studija imao sam želju vratiti se ovdje i to sam uspio zaposlivši se zahvaljujući nedostatku kadra, a probleme provincije na neki način kanaliziram kroz umjetnost. U mom slučaju to nije loša pozicija, ali da su se stvari drugačije posložile mogao sam i ja biti dio iseljeničke statistike, barem iz Slavonije.

Nakon završetka akademije uzeo si pauzu od umjetničkog stvaranja, a kasnije si se vratio u novom mediju. Što se u promijenilo u tvom umjetničkom razmišljanju i kako te to dovelo do fotografije i rada s prostorom? Misliš li možda da život u Slavoniji na neki način intuitivno usmjerava umjetnika prema temi Slavonije i njezina nasljeđa?

 

Akademiju sam završio baveći se konceptualnom umjetnošću, prostornim instalacijama i objektima. Iako sam diplomirao na odsjeku slikarstva taj medij nije nakon druge godine obavezan, a meni nije bio niti motivirajući. Rad u prostoru sam doživljavao puno intuitivnije, da sam u srednjoj školi imao neki doticaj s kiparstvom vjerojatno bih to bio i upisao. Na sreću nisam jer je slikarstvo u Splitu bio odličan odsjek za pristup suvremenoj umjetnosti. Fotografijom sam se ponešto bavio na studiju, a nakon diplome sam nekoliko godina pokušavao kapitalizirati kreativni rad upravo fotografijom. U tom periodu sam dublje uronio u taj medij te sam se posljedično vratio umjetnosti kroz njega. Taj raskid s umjetnošću bio je posljedica raskida s kulturnim okruženjem velikog grada i studija, povratka u pasivnu sredinu, a ponovno vraćanje je rezultat frustracije tom sredinom. Meni se čini da je fotografija nekakav logičan nastavak rada u prostoru i njegovo proširivanje na veće i kompletnije prostore i svjetove, uz to ima elemente i logiku klasičnih medija kojima mogu dodatno graditi temu i estetiku. Iz toga proizlazi ključna dimenzija fotografije kao napetosti između dokumenta i konstrukta koja čini osnovu mojih radova.

 

Ne mislim da život ovdje intuitivno nameće umjetniku temu Slavonije. Živimo u globaliziranom svijetu koji također ima svoje probleme, neki umjetnici su zaokupljeni intimnim, unutarnjim stanjima, neki općim, globalnim. Iz svih sigurno probija neki lokalni kontekst ili uzrok koji će netko osvijestiti i naglasiti, a netko neće. Ja sam toj temi pristupio svjesno i ciljano promišljajući o tome što mi je važno, što me muči i tiče me se, što mi daje autorsku autentičnost. Umjetnost stvara i oblikuje sjećanja neke zajednice, memorira povijesni trenutak puno kompleksnije nego što je to faktografski moguće, oblikuje sliku svijeta u kojem nastaje. U tom kontekstu je umjetnost (kao i njen izostanak) važna kao refleksija i autorefleksija, odnos prema drugome i samome sebi, koji mogu formativno djelovati na budućnost zajednice.

U jednom si razgovoru spomenuo situaciju u kojoj mladi, želeći urediti ili obnoviti kuću u Vinkovcima, sami moraju snositi trošak arheoloških istraživanja. Kako doživljavaš tu napetost između kulturnog nasljeđa koje nas obavezuje i stvarnosti u kojoj upravo mladi nose njegovu cijenu? Može li se uopće graditi budućnost ako nas prošlost previše košta, doslovno i simbolički?

 

Ta situacija je zaista apsurdna, ne znam jesu li takva istraživanja toliki teret za javni novac u odnosu na mnoge druge stvari da se moraju prebaciti na pojedinca, ne znam ni kako zapravo taj sistem funkcionira izvan Hrvatske… U svakom slučaju nerijetko se ispostavlja štetan i za kulturu i za pojedinca. U ovom je pitanju precizno sublimiran odnos sustava prema onome za što je odgovoran, koji je često hladan, birokratski i načelan, bez stvarne promišljenosti i brige o posljedicama i rezultatima. Taj teret (doslovni i simbolički) je stvoren sustavnom inercijom te opstaje daljnjom inercijom, oni na koje pada slobodni su otići. Može li se graditi budućnost ako nas prošlost previše košta? – odgovor je u trenutnoj stvarnosti koju živimo.

Nisi izgradio samo poziciju u lokalnom, već i u međunarodnom kontekstu, što potvrđuje i činjenica da si bio finalist ovogodišnje nagrade Radoslav Putar. Mnogi bi ostanak nazvali hrabrom odlukom. Smatraš li da umjetnost može biti sredstvo osnaživanja zajednice i doprinositi pozitivnim promjenama, pa čak i gospodarskom oporavku kroz veću vidljivost i snažniji narativ?

 

Kao što sam već spomenuo, iako sam imao želju vratiti se u Slavoniju, ta odluka je ipak dobrim dijelom bila i praktična, ne samo rezultat neke hrabrosti. Mislim da umjetnost može mijenjati zajednicu u pozitivnom smislu, ali ta promjena mora biti politički inicirana, teško može biti uspješna ako dolazi od umjetnika pojedinca. U najboljem slučaju umjetnik može stvoriti okolnosti u kojima politika prepoznaje važnost umjetnosti, ali tek s političke razine, planski i strateški umjetnost se može implementirati u zajednicu kao gradbeni element. Mislim da je vrijeme socijalizma u mnogome bilo vrijeme politike koja je umjetnost shvaćala kao važan segment društva i postojala je snažna propulzivnost elitne umjetnosti u široke mase i provincije, kao i narodne umjetnosti u metropole i elitne institucije. Iako je takva politika imala velike ambicije koje se nisu ostvarile u svakom pogledu, njen utjecaj nije nikako zanemariv, pogotovo u pogledu meritokracije u kulturi. U Slavoniji, izuzev Osijeka, kulturna politika se svodi na folklor i masovnu zabavu, što je glasački isplativije. Unatoč postojanju muzeja i galerija u svim slavonskim gradovima i gradićima njihova funkcija se svodi na perpetuiranje lokalnog, provincijalnog pogleda na kulturu, umjesto na otvaranje izvan vlastitih granica. Kada bi postojala neka smislena kulturna politika, nacionalna pa posljedično i lokalna, takve institucije bi mogle biti platforme za kulturno oblikovanje zajednice.