Nikad ne možeš razumjeti ono što je sad, iako je to jedino što vidiš

Prilikom otvorenja izložbe Gasoline Stations, Again u Galeriji Spot, s Tanjom Lažetić razgovarali smo o benzinskim stanicama, Edu Ruschi, nebu, migraciji, putovanjima te razlikama i poveznicama između arhitekture i fotografije.

 

 

Voljela bih da spomenemo seriju Gasoline Stations, Again koja je, jednako kao i serija Devet bazena iza razbijenog stakla koja je nedavno bila izložena na izložbi slovenske suvremene fotografije Najljepše mjesto na svijetu, nastala na temelju tvoje inspiracije s radom Eda Rusche. Zanima me, naime, s obzirom na njegov silni značaj u suvremenoj fotografiji i to osobito u konceptualnom promišljanju medija, kako si došla do njega i zbog čega te zaintrigirao njegov rad.

Najprije hvala za poziv.Ne događa se često da dobiješ poziv od nekog tko te ne poznaje. Ti si vidjela moju knjigu u Parizu i zato što ti se ta knjiga svidjela pozvala si me. To mi je jako, jako drago. Nije zato što nekog znaš, nego baš…

 

Preko rada, u tom smislu.

Da. Kad te interesiraju knjige umjetnika onda dosta brzo naletiš na Eda Ruschu. Mnogi ga umjetnici preuzimaju ili reinterpretiraju. Njegove su knjige posebne zato što se između naslova i fotografija u knjizi javlja nekakav prazan prostor ili mogućnost interpretacije. Recimo, u knjizi 26 Gasoline Stations nalazi se 26 fotografija benzinskih stanica. A ako izokreneš naslov, možeš reći nešto drugo. Fotografirala sam 26 benzinskih stanica od Ljubljane do Sarajeva. Ed Ruscha je fotografirao 26 stanica od Los Angelesa, gdje je živio, do Oklahome gdje je proživio svoju mladost. Za mene se radilo o vraćanju u Sarajevo, u kraj gdje se rodio moj djed, ali i vraćanju u središte raspada Jugoslavije. Mislim da ako želimo razumjeti što se dogodilo u devedesetima, moramo otići u Sarajevo. Taj put bilo je vraćanje u djetinjstvo, slično kao kod Eda Rusche, ali drugačije. I to je taj nekakav prazan prostor interpretacije i razlog zašto benzinske stanice.

 

Putovala si iz Slovenije kroz Hrvatsku u Sarajevo. Raspad Jugoslavije obuhvatila si samo s jedne strane, nisi putovala kroz Srbiju, Makedoniju ili Kosovo. Tako da je raspad primarno vezan uz priču tvoje obitelji i činjenicu da od tamo dolazi tvoj djed. Bismo li mogli tako reći?

Ako želiš razumjeti Jugoslaviju ideš u Beograd, ako želiš razumjeti raspad Jugoslavije moraš ići u Sarajevo. Taj put i te benzinske stanice su simboli koji govore o tom raspadu.

 

 

Na koji način su one simboli? Pojedine od njih prekrižila si crvenom bojom, izravno na površini snimke.

Zašto sam ih prekrižila? Fotografije sam snimila iz automobila 2010. godine na putu iz Ljubljane u Sarajevo. Spomenimo, da u Sloveniji postoje samo dvije kompanije, Petrol i Istrabenz. U Hrvatskoj je najveća Ina, a ima i još nekih drugih, dok su u Bosni benzinske stanice poput malih “Dizneylanda”. Ed Ruscha je za benzinske stanice rekao da su spomenici i kad je 1962. napravio knjigu, bila je to oda automobilske kulture modernizma. Kad sam fotografirala stanice na kojima pišu prezimena poput Popović, Radić i tako dalje, fotografirala sam spomenike, jer kad bolje promislimo znamo da su vlasnici po kojima se stanice zovu vojni profiteri. Nisi mogao napraviti pumpu ako nisi bio upleten u rat i dobio novce, a zna se gdje se u ratu može dobiti novac. Ovdje recimo piše pumpa, na drugoj crpka, a to je oznaka koja govori, da ovdje žive ljudi koji kažu pumpa, a ovdje oni koji kažu crpka.

 

Osim obiteljske priče i interesa za raspad situacije u kojoj smo živjeli, čini se da te zanima interpretirati udaljenost. Snimala si željezničke postaje između Beča i Istambula. Zanima me kakva je razlika između ove dvije serije, osim u načinu putovanja, gledanja u prostor izvan, brzine…

U knjizi Train Station from Vienna to Istanbul in Alphabetical Order nalazi se samo jedna fotografija, a unutra su samo alfabetski poredana imena stanica. To nije knjiga fotografija. Zašto putovanje?

 

Jesi li prošla tim putem?

Ne, imena sam prepisala s Google mape. Imala sam ideju kako udaljenost označiti abecednim redom, pa sam razmišljala da to napravim između New Yorka i Los Angelesa, ili možda od Moskve do Vladivostoka. To su neka romantična putovanja vlakom, ali utjecaj na kulturu prostora u kojem živim dolazi iz Beča i Istambula, pa sam u svojoj knjizi povezala ta dva mjesta. Nisam otišla na putovanje nego sam imena “zguglala” i prepisala. Pri tom traženju sam naišla na stanicu koja se zove Biser. Htjela sam vidjeti kako izgleda, otvorila sam Google image i našla fotografiju zgrade koja se raspada. Ta zgrada je stanica u Biseru. To je jedina fotografija u knjizi, jer je i putovanje vlakom kao biser, izvana ružan i oguljen, a unutra pravi “biser”.

 

 

Osim putovanja, onih proživljenih i onih koje si prošla pomoću interneta, dugo vremena proučavaš i snimaš nebo. Način kako ga prikazuješ na fotografijama vrlo je različit. U jednom slučaju položila si snimke na stol i ljudi su ih sami raspoređivali, prekopavali po njima. Na koji način odlučuješ kako ćeš ih interpretirati i kad si ih počela snimati?

Imam više radova s nebom. Fotografirala sam linije koje ostavljaju avioni jer mi se sviđaju te kompozicije. Te sam fotografije izložila zajedno s tekstom u kojem govorim o raspadu Jugoslavije i o tome, da kad u Ljubljani gledaš nebo premreženo s tim linijama, čini ti se da svi negdje idu, a jedino ti ostaješ tu. U engleskom postoji izreka flyover town. Ljubljana nije grad koji bi bio na svjetskoj mapi. U vrijeme rata preko nas su stalno prelijetali avioni iz Italije koji su išli za Srbiju. Svake noći čuo se taj zvuk kojeg se sjećam. To je to – ne biti na mapi nije uvijek loše.

 

Spomenula si da su fotografije neba neka vrsta tvog dnevnika.

To su druge fotografije, serija noćnog neba. Možda mislimo da na noćnom nebu nema ničega osim zvijezda, da je sve crno, ali crna je svake noći drukčija. Jučer je, recimo, bilo oblačno, pojavio se mjesec i tako dalje. Svakodnevno fotografiranje noćnog neba je moj ritual. Svaki dan prije spavanja odem na balkon i snimim jednu fotografiju neba.

 

Zanima me kako taj ritual pretvaraš u izložbeni postav, ili knjigu. Kako razvijaš ideju projekta, na koji način tretiraš fotografije i kako odlučuješ koji će segment završiti na izložbi? Je li to jedan mjesec, radi li se o kronološkom odsječku ili nečem drugom?

Noćna neba ću snimati dok budem mogla, jer je to moj dnevnik. Inače zavisi od serije. Recimo 26 stanica, uvijek se mora znati koliko ih je, postoji razlog za neki određeni broj.

 

Da, postoji tvoja serija s 400 fotografija, jedna knjiga je morala biti otisnuta u 100 primjeraka. Koliko su ti važni ti brojevi?

Završila sam studij arhitekture i dok sam crtala nacrte morala sam odabrati neke mjere, visinu stepenica ili širinu puta, na primjer. Recimo, 60 je važan broj u arhitekturi, ili 180, neki se brojevi češće ponavljaju. To ponavljanje brojeva mi je važno. Recimo, jedan moj rad sastojao se od virtualnog putovanja koje je trajalo 28 dana, što je jedan ženski ciklus. Prošle godine bila sam u Kini. Pomoću brojki oni napišu mnogo više. Recimo, postoji broj koji označava second hand, kineska vojska je 81 i tako dalje. Brojeve se ne može odabrati samo ovako, iz glave, ali meni se ipak neki više sviđaju. Nikad ne bih odabrala recimo 7, nego 8 ili 9.

 

 

Na koji način je tvoje arhitektonsko školovanje utjecalo na fotografiju i je li uopće utjecalo? Jesi li senzibiliziranija na prostor koji te okružuje? Spomenula si američki modernizam vezan uz benzinske postaje, što me prisjetilo na nadstrešnice iz 50-ih godina napetih linija koje upućuju na progres, za razliku od ovih ružnih, ratnoprofiterskih. Što je za tebe izgrađeni prostor?

Arhitekti bi željeli promijeniti svijet. Više to žele, nego što stvarno utječu na društvo. Kao umjetnik ne želiš mijenjati svijet ili ti to nije glavni povod. Kad radim izložbu važno mi je kako se otvaraju pogledi, što se prvo vidi, kako će netko gledati izložbu. To mi je ostalo od arhitekture. A možda mi je ostalo i to da želim na nekoga utjecati, možda promijeniti.

 

Postoji li u tvom radu i pristupu nekoj ideji razlika ako radovi završe kao izložba ili kao knjiga?

26 stanica je bila knjiga. Sad je pak prilika da se producirala izložba.

 

Za brojne teme s kojima si se bavila čini mi se da ih povezuje prošlost. Zanima li te prošlost?

Da.

 

Koji segmenti prošlosti te inspiriraju?

To što danas znam o umjetnosti naučila sam iz teorije i zahvaljujući tome što sam vidjela dosta izložbi. Ako tako učiš o umjetnosti, onda dođeš do konceptualne umjetnosti. A konceptualisti se bave sa svakodnevnim. A ako želiš razumjeti every day, moraš gledati unatrag. Zapravo nikad ne možeš razumjeti ono što je sad, iako je to jedino što vidiš.

 

U seriji u kojoj se baviš migracijama postavila si pitanje do koje je mjere pojedinac uopće svjestan onoga što nas okružuje, a što dolazi iz drugih sredina, dok istovremeno ljudi izlaze na ulice i protestiraju protiv izbjeglica. Žele sačuvati netaknute nacionalne zajednice, a pritom kupuju stvari koje proizvode drugi.

Snimala sam hranu, voće, povrće i ribe, začine koji nisu proizvedeni u Europskoj uniji. Dvjesto tih fotografija sam zatim pretvorila u crnobijele negative, tako da ih je na kraju bilo četiri stotine. Mi ne razmišljamo da recimo papar, koji upotrebljavamo svaki dan, dolazi iz Sri Lanke, i da su zapravo ljudi sa cijeloga svijeta više povezani nego što to uopće znamo. Preko hrane, odjeće.

 

 

Vratimo se na seriju 26 benzinskih postaja, jer nisi objasnila zašto su neke od njih prekrižene (pitanje Sandre Vitaljić).

Prva prekrižena je prva fotografija iz Ljubljane, Petrol. Srušili su je samo godinu kasnije. Interesiralo me koliko ih još uopće postoji, pa sam ponovila put u Sarajevo godine 2014. i prekrižila one stanice koje više ne postoje, koje su promijenile vlasnike i koje su se fizički promijenile. Zatim sam tu prekriženu seriju 2015. godine izložila kao projekciju na izložbi u Johannesburgu. Tada je bilo šest prekriženih stanica. Sada, u 2016., već ih je deset. Što se događa? U Sloveniji je Petrol u državnom vlasništvu, a Istrabenz su prodali. Političar i direktor odgovoran za tu prodaju zapravo bi trebao biti u zatvoru, ali je našao liječnicu koja je potpisala da je jako bolestan i da ne može u zatvor zbog bolesti srca. Prije 14 dana u javnosti se pojavio video snimak te iste osobe kako igra košarku. Proces se samo odgađa, dok ne dođe do zastare. Kako se Ina prodala, vi znate bolje od mene. Promijenio se logo, znači promijenio se i vlasnik. O prodaji bosanskog Energopetrola postoje podaci na Wikipediji. Zna se koje godine su ga prodali, tko je pritom zaradio, nađu se podaci i o smrti nekih upletenih osoba, i o tome kako su ti procesi tekli. A male bosanske pumpe? Njih kupuju veće kompanije. Na internetu se mogu pronaći priče o nekima od njih. Benzinske stanice su uvijek povezane s pričama o pljačkama, manjim ili većim, privatizacijskim. Dosta ratova po svijetu vodi se zbog nafte. Rat u Libiji, Iraku, nemiri u Iranu, događaji u Venezueli, svi oni povezani su s naftom. Benzinske crpke – stanice – postaje – pumpe – “spomenici” su tranzicije našeg vremena.

 

 

 

Razgovor je vođen 10. listopada 2016.

 

This post is also available in: English