Novi pogled na urbani prostor budućnosti i život u njemu – razgovor s Markom Tadićem

U izložbenom prostoru galerije postavljeni objekti pažljivo su organizirani u cjeline. One predstavljaju fragmente grada – svijeta koji je nastao na temeljima nedavne prošlosti te onoga koji je propituje i reinterpretira. Ta se prošlost prepoznaje u elementima sastavljenima od arhivskog materijala poput fotografija, razglednica, stranica iz različitih tiskovina, knjiga iz arhitekture i umjetnosti. Nadograđivanjem tih elemenata crtežom i kolažem, dodavanjem skulptura, video animacije i odbačenog namještaja iz poslijeratnog razdoblja i povezujući sve novim entitetima, likovima Funga Robo, Marko Tadić svojim radovima daje mogućnost za novi pogled na urbani prostor budućnosti i život u njemu.

 

Povodom njegove izložbe Funga Robo u galeriji Trotoar, koju je bilo moguće pogledati od 9. travnja do 23. svibnja 2026., razgovarala sam s Markom Tadićem o tome kako nastaju radovi i kako se razvijaju, kakav je njegov odnos prema arhiviranju i dokumentiranju, koliko su ga inspirirali arhivi arhitekata Vojtjeha Delfina i Vjenceslava Richtera te kako nastaje i kako se mijenja njegov vlastiti arhiv.

U zagrebačkoj galeriji Trotoar tijekom travnja i svibnja bila je postavljena tvoja samostalna izložba Funga Robo, čiji se naziv kako saznajemo iz predgovora izložbe, odnosi na fungi, odnosno gljive, žive organizme koji svojim načinom razmnožavanja i parazitiranja igraju značajnu ulogu u biljnom svijetu. Svaki rad na izložbi sastavljen je od više objekata različitih materijala i medija, poput drvenog namještaja, papira, fotografija, kolaža, skulptura od rabljenog materijala i tiskovina. Kao takvi, radovi odaju dojam kontinuiteta i neprestanog nastajanja. Kao da se i dalje razvijaju, i baš kao gljive (fungi) organski zauzimaju prostor. Možeš li nam objasniti kako razvijaš svoje radove, kako ih “gradiš”?

 

Različite su logike na kojima gradim narative i radove. S jedne strane postoji kontinuitet interesa koji se provlači kroz više projekata, a s druge svaki novi rad uvodi elemente koji pomalo mijenjaju perspektivu i otvaraju nove prostore. Kontinuiran je moj fokus na utopijsku arhitekturu i svjetove koje proizvodi i kritički propituje.

 

U slučaju izložbe Funga Robo u galeriji Trotoar novitet su reference na svijet gljiva i načine njihovog funkcioniranja. Gljive su me privukle jer predstavljaju drugačiji model funkcioniranja od onoga na koji  smo naviknuli kada razmišljamo o prirodi. Fascinantni su njihovi načini povezivanja, simbioze i stvaranja živih, komunikacijskih mreža. Zanima me taj model suradnje i međuovisnosti koji postoji ispod vidljive površine, i u tom smislu vidim ih kao metaforu za nove oblike zajedništva i suživota.

 

Radeći na novom filmu nedostajao mi je element koji bi povezao različite vizualne elemente u jedinstvenu cjelinu. Tu mislim na animirane podloge koje su izrađene od arhivskih fotografija pronađenih u fototeci Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu i mojih vlastitih crteža i kolaža. Na kraju su ulogu poveznice preuzele dvije antropomorfne gljive koje su postale protagonisti ovog apstraktnog narativa. Iz animacije, Funga Robo likovi naselili su i prostore drugih radova, u obliku kolaža, crteža i skulptura.

 

Često se u kontekstu videoigara koristi termin worldbuilding, odnosno izgradnja svjetova. U tom smislu izložbu ne promatram kao skup pojedinačnih radova, nego kao povezane fragmente istog svijeta. Ne vidim izložbu kao zatvorenu cjelinu, svaki novi postav dio je procesa koji se razigrano mijenja, nadograđuje i evoluira. U posljednje vrijeme koristim kućanski namještaj koji ima nekoliko uloga u kontekstu izlaganja. Umjesto dosadnog, konzervativnog načina izlaganja radova na zidovima i postamentima, moji radovi ulaze u aktivan dijalog s objektima i tvore nove hibridne cjeline i stvaraju zanimljive mikro i makro prostore.

Gotovo u svim radovima koristiš fotografiju kao dokument vremena poslijeratnog perioda u koju dodaješ crtež. Upravo takvim ucrtavanjem fotografija gubi svoje prvotno značenje, a vrijeme u kojem je nastala više ne doživljavamo na isti način. Kakvo značenje za tebe ima fotografija i što ti je važno kada je uklapaš u svoje radove i nadograđuješ?

 

Fotografija za mene nije završeni dokument, nego otvoreni sustav. Vidim je kao prozor kroz vrijeme i prostor, a animacija i crtež omogućuju mi da uđem u taj prostor, promijenim njegovu logiku i otvorim mogućnost drugačijeg razvoja događaja. Ne poništava se njezino izvorno značenje, nego se nadograđuje i stvara jedan paralelni narativ koji nastanjuje dokumentarnu površinu razglednice ili fotografije. Prepoznao sam da se radi o principu koji se provlači kroz većinu mojih radova. Ne bavim se zatvorenim sustavima, bilo da je riječ o fotografiji, arhitekturi ili izložbi, interesiraju me prostori koji su otvoreni za daljnji razvoj. Intervencije na fotografije i razglednice nisu prekid postojećeg narativa, nego inicijative da se aktiviraju mogućnosti koje su u tom prostoru prisutne i tek sad postaju vidljive. Tako fotografija postaje prostor spekulacije unutar kojeg se promišljaju ne samo moguće budućnosti, nego i moguće sadašnjosti.

U Uredu za fotografiju često se kroz projekte i programe dotičemo važnosti arhiviranja fotografije, posebno znajući da se ogromna količina fotografskog materijala baca jer nema adekvatnog prostora za pohranu. Možemo li reći da skupljanjem i korištenjem fotografija u svojim radovima, zapravo stvaraš vlastiti arhiv? Arhiv koji nije klasičan već nastaje simultano s radovima i nadograđuje se intervencijama i načinom na koji je predstavljen. Ovdje mislim na predstavljanje rada Proizvod i proces u jednom u Kinoteci 2021. i na izložbu Funga Robo.

 

Godinama kupujem odbačene fotoarhive gdje god ih pronađem i sad se već može reći da imam svojevrsni arhiv arhiva. Ne radi se o klasičnom arhivu, više “anarho-arhivu-zbirci” fotografija koje nisu povezane zajedničkom temom, geografijom ili autorstvom. Ono što im je zajedničko je činjenica da su odbačene, da su izgubile svoju izvornu funkciju i ispale iz kolektivne memorije. Fotografije iz tih arhiva nisu samo dokumenti, one su postale radni materijal. Kao što netko koristi tuš, glinu ili video, ja koristim fotoarhive kao medij. Ponekad postaju dio animacije, ponekad dio kolaža, a ponekad ih izlažem kao instalacije. Forma proizlazi iz rada na kojem radim te se ti arhivi istodobno mijenjaju i rastu sa svakim novim projektom. Arhiv arhiva nije zbirka koja se čuva, nego živi sistem koji se konstantno aktivira i transformira.

Zadržimo se još kod teme arhiva i dokumentiranja. Radio si s arhivom arhitekta Vojtjeha Delfina od čijih si dijelova sastavio rad Dužnost dokumentiranja za istoimenu izložbu ovdje u Galeriji Spot krajem 2017. te proučavao arhiv Vjenceslava Richtera, njegovu ideju o sinturbanizmu koju si reinterpretirao radom Man standing in a Museum looking at something iste godine. Što te inspiriralo u ovim arhivima i jesu li (i koliko su) utjecali na tvoje radove kasnije?

 

Richterov Sinturbanizam i Delfinovi Hidroidi posebni su primjeri promišljanja arhitekture koja polazi od čovjeka i kvalitete života u zajednici. Njihovi projekti bave se temama koje su danas možda još aktualnije nego u vrijeme svog nastanka: prenapučeni gradovi, prometni kaos, gubitak vremena u urbanim sustavima, odnos prema zelenim površinama, javnim prostorima i održivim modelima života. Mislim da se neki odgovori koje danas tražimo već nalaze u tim arhivima samo je potrebno novo čitanje. Oba autora bavila su se vizionarskim arhitektonskim i urbanističkim projektima. Ono što danas zovemo utopijskim projektima za njih su bili stvarni i ostvarivi prijedlozi za organizaciju društva. Moj fokus je upravo na toj razlici, na trenutku u kojem budućnost još nije postala nemoguća. Zanimljivo je da su ta dva arhiva imala potpuno različite sudbine. Richterov arhiv institucionalno je zaštićen, kontinuirano se istražuje i reinterpretira kroz izložbe, razne publikacije i suradnje. S druge strane, Delfinov arhiv do mene je došao s otpada i buvljaka, gotovo potpuno izbrisan iz kolektivnog sjećanja. Ta razlika govori vrlo jasno o tome kako društvo oblikuje vlastitu memoriju.

 

Rad na tim arhivima snažno je utjecao na moj kasniji rad. U njima nisam pronalazio samo inspiraciju za projekte, nego i način razmišljanja. Shvatio sam da me ne zanimaju samo pojedini objekti ili slike, već cijeli sistemi ideja koji se mogu ponovo otvoriti i aktualizirati. Zapravo mene ne zanima nostalgija za prošlošću, nego budućnosti koje su u prošlosti ostale neostvarene.

Ono što mi je još zanimljivo u tvojim radovima, a nisam uočila do izložbe Funga Robo, jest tvoje referiranje na muzejske i galerijske prostore, primjerice u radovima u kojima koristiš monografiju Vatikanskih muzeja i dodaješ crtež na reprodukcije iz iste, u radu At the Museum, ali i interveniranje u galerijske prostore i njihovo oblikovanje. Možeš li nam reći što te točno zanima u toj temi ili možda muči? S koje se pozicije fokusiraš na ovu temu; s pozicije oblikovanja, kritike ili odnosa između radova i promatrača?

 

Muzeji i galerije za mene nisu samo mjesta u kojima se umjetnost čuva i izlaže, već prostori koji imaju potencijal oblikovati način na koji živimo zajedno. Zanima me što se događa kada umjetnost izađe iz svojih standardnih okvira i postane dio svakodnevnog života. U radu Man standing in a museum looking at something koji je nastao u dijalogu s Richterovim konceptima, zamišljam upravo takav svijet. Projekt predlaže da su svi javni prostori oko zigurata namijenjeni kulturi i umjetnosti. Predloženi su muzeji bez čvrstih granica u kojima se performansi događaju na ulici, a instalacije postaju dio javnog prostora. Možda takva vizija zvuči utopijski, ali isto se može reći i za Richterove i Delfinove projekte. Oni također svoje ideje nisu doživljavali kao nedostižne, već kao konkretne prijedloge.

U sklopu izložbe u Trotoaru, 21. svibnja razgovarao si s kustosicom Olgom Majcen Linn, voditeljicom projekata za organizaciju KONTEJNER i izložbenog programa Galerije VN te si predstavio umjetničku knjigu Elsewhere – Exercise in Possible Worlds. Možeš li nam reći nešto o knjizi?

 

Knjiga Elsewhere – Exercise in Possible Worlds predstavlja jedan segment moje umjetničke prakse kojim se bavim gotovo dvadeset godina – intervencije na starim razglednicama. Taj kontinuirani rad najbolje povezuje moju sakupljačku i umjetničku praksu. Godinama skupljam razglednice i skoro svaka od njih inicira novu intervenciju i zamišljanje drukčije stvarnosti. U procesu izrade najprije pokušavam “čitati” prostor i vrijeme koje razglednica nosi. Proučavam arhitekturu, ali i idealizirane prizore turističke utopije. Iako su intervencije malog formata, ideje koje prikazuju bave se makro pitanjima. Od organskih modela gradova budućnosti do tehnologije koja se razvija poput živog organizma. Razglednice postaju vježbe iz razmišljanja i zamišljanja mogućih svjetova. Knjiga je podijeljena u tri cjeline koje prate tekstovi Ekaterine Degot, Ane Dević i Nikole Bojića. Ne radi se o klasičnim tekstovima koji interpretiraju radove, nego o samostalnim autorskim prilozima koji otvaraju nove referentne prostore i ulaze u dijalog s mojom umjetničkom praksom.

 

Zahvaljujemo Galeriji Trotoar na ustupljenim fotografijama postava izložbe.

 

Tekst je objavljen je u sklopu programa “Fotografske prakse: analize i dijalozi”, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.