Poetika prostora, poetika pokreta – umjetnost Nives Sertić

Počnimo s tvojim radom Pejzaži. Riječ je o velikom projektu koji se sastoji od tri fotografske serije, fotografske knjige, objekata i video instalacija, a nastajao je u periodu od 2021. godine pa sve do danas kao osobna reakcija na pandemiju i ostale nepogode koje nas prate posljednjih godina. U njemu promišljaš o ljepoti kao konceptu koji nas održava u ravnoteži i kalibrira naš sustav. Kako je taj rad sazrijevao? Možeš li nam objasniti kako percipiraš i tumačiš “ljepotu”?

 

Ciklus Pejzaži nije isplaniran projekt, već fluidan ciklus s više različitih sekvenci. Tema krajobraza, odnosno pejzaža i odnosa između čovjeka i okoliša, nešto je što me oduvijek zanimalo kako iz osobne, tako i iz kolektivne perspektive, ali me zanimao i vlastiti odnos prema mojim primarnim medijima izražavanja – fotografiji i filmu, odnosno pokretnoj i nepokretnoj slici. Vrlo intuitivno počela sam raditi na ovu temu. Prvi radovi su fotografije iz 2018., ali sve je započelo mnogo ranije, mojim odlascima u prirodu te promatranjem prirode iz pozicije urbanog pješaka ili stanara, kao u radovima Tri do deset, stabla (2015.–2020.) i U đardinu, ispod i između (2019.–). U radu Tri do deset, stabla krećem se kroz prostor Dubrovnika, kroz pejzaže i prostorne odnose koje sam u životu najviše promatrala. Pejzaž je u Dubrovniku vizualno stopljen s gradom – morem s jedne strane, krškim brdima s druge, ali je i stoljećima neodvojiv od svakodnevnog života u obliku vrtova i parkova. Kroz taj rad osviještena metoda kontemplativnog promatranja razlila se i na ostala mjesta u koja bih otputovala: kroz promatranje okoline, fokusiranje na određeni motiv u prirodi i osvještavanje cijelog tog procesa. Tako je polako nastajao ciklus.

Promišljala sam o memoriji, svjetlu, rastu, kretanju oblaka, vremenu… onom na što ne možemo utjecati, naspram konstantne točke u prostoru koju za mene predstavlja tih deset stabala. Svi ovi procesi analogni su nama samima. Ljepota je izraz koji se pojavio kroz prve razgovore o radovima iz ovog ciklusa s povjesničarkom umjetnosti Ivanom Meštrov, referirajući se na Eseje o ljepoti Susan Sontag. Iako mi je na prvu zvučao preopćenito, taj je termin ostao najbliži zbiru pomalo kontradiktornih osjećaja ispunjenja, mira, ushićenja i stapanja, prisutnih u mom radu. Ne govorim o ljepoti kao o estetskoj formi, nego o iskustvu i filozofiji – našoj osnovnoj potrebi.

To sam dodatno osvijestila za vrijeme pandemije kada smo bili zatvoreni i spriječeni u nizu spontanih djelovanja – svi smo kroz prozor tražili taj komadić jednostavnih nekontroliranih događanja: oblaka na nebu, grana na vjetru… Kao dokaza da će sve opet biti “u redu”. O ovoj temi u pandemiji postoji i nekolicina znanstvenih studija. Iznimno je bitno u kriznim društvenim situacijama prisjetiti se što je to ljepota naspram užasa i neizvjesnosti koji tad prevladavaju. Bez obzira bila to pandemija ili rat koji je tada počeo, to nam na neki način dolazi i spontano – to nije konceptualni umjetnički niti intelektualni čin, nego naša jednostavna unutarnja potreba kojom rekalibriramo svoj unutarnji sistem, uspostavljamo ravnotežu unutar sebe, s drugima i s okolišem. Tako je samo kontemplativno promatranje vrlo intuitivno postala moja umjetnička metoda.

Rekla bih da tvoji radovi često nastaju kao neka vrsta dnevničkog zapisa o tvojoj okolini. U Pejzažima promišljaš o prostoru, u konceptualnom i praktičnom pogledu. Rad zahtijeva sporo kretanje i promatranje. Njime pozivaš ili čak obvezuješ promatrača da uspori i da, kako piše u opisu rada “osjeti vrijeme, zaboravljenu dimenziju 21. stoljeća”.

 

Nikad ih zapravo nisam doživljavala kao dnevničke zapise. Imam potrebu često se vraćati na neka mjesta, ponovno ih promatrati i osluškivati. S druge strane, mnogo kadrova nastaje u trenucima u kojima otpuštam kontrolu nad kamerom. To me dovelo do termina “dekolonizacija pogleda”. Naš pogled je “koloniziran”, primjerice, vrlo senzacionalističkim i stresnim medijskim sadržajem, nad kojim često nemamo kontrolu, a čijom konzumacijom dopuštamo da uvjetuje naše vrijeme, ali i osjećaje, percepciju, vizualne standarde… Slično je i s društvenim mrežama. Stoga sam rekla da je vrijeme zaboravljena dimenzija 21. stoljeća – mi ga više ne osjećamo.

Takav pogled na svijet može se primijetiti u ranijim radovima, nije samo posljedica pandemije, kao što si i sama spomenula. U periodu od pet godina fotografirala si stabla na Srđu. Ideja je bila zabilježiti ih iz različitih dijelova grada, s različitih gledišta. Također, zabilježiti njihove promjene i promjene u okolišu koji je dio tvoje osobne, ali i kolektivne memorije. Kasnije si ista predložila kao prirodnu baštinu. Reci nam nešto o tome, jesu li se tvoja promišljanja o toj temi promijenila otkad si završila taj ciklus?

 

Ta stabla su dio kolektivne memorije grada i njegova vizualna markacija. Jedna od točaka u gradu koju možemo čitati kao lokalni vizualni identitet, a koji nas udaljava od standardne turističke reprezentacije grada kao destinacije i muzeja jer grad je upravo suprotno svemu tome – on je, poput tih stabala, živi organizam. Raspitivala sam se na više strana, ali još uvijek nisam saznala jesu li samonikla ili posađena. O lokalnoj svijesti o njima, govori i činjenica da su se djeci izmišljale priče o njima, što mi je bilo zanimljivo kao trenutak povezivanja s okolišem grada, ali i zato što sam i sama o njima izmišljala priče, ne bih li opravdala njihovo istaknuto mjesto na sredini brda na koje sam stalno imala pogled. Ona su bila jedna od prvih prizora grada kojih se sjećam. Promatrala sam ih kako rastu dok sam i ja sama odrastala. Visina tih stabala određuje moja sjećanja. Ona su moja, ali i živa memorija svakog pojedinca koji je tu odrastao. Zbog svega toga, smatram da bi ih trebalo zaštititi.

 

U ovom smo radu možda bliži dnevničkom zapisivanju, ali opet kroz kontinuirano promatranje koje traje od mojeg najranijeg djetinjstva. Ono je dosta kasno u ovim radovima dobilo svoj fizički zapis. Pokušavajući rekreirati sva mjesta s kojih se sjećam pogleda na njih, šetala sam gradom. Neke lokacije postoje, a neke su fiktivne – nastale su kao vrlo duhovite kolažirane konstrukcije mojih sjećanja, što mi je opet govorilo koliko su prisutna u mojoj, a vjerujem, na sličan način i u memoriji drugih ljudi iz grada. Od lokacija s kojih se stabla vide, napravila sam prostornu fotografsku instalaciju postavljenu kao mapu lokacija pogleda na stabla. Od lokacija s kojih se ne vide, nastao je niz fotografija različitih prostora grada, ali i crteža s interpoliranim fotografijama iz obiteljskih albuma na kojima sam ih se “sjećala”.

Pridaješ mnogo pažnje pokretu. Kakav je odnos pejzaža, odnosno prostora i kretanja u tvojim promišljanjima i razvoju radova?

 

Pokret je u mojim radovima česta i vrlo opširna tema. U ovim radovima bitni su mi vanjski prostori kojima se krećem i koje promatram naspram prostora, pokreta i prostornih odnosa koje stvaram u galeriji. To su prostori i komadići prirode u koje čovjek nije intervenirao ili prostori u kojima je čovjek u nekoj vrsti interakcije, intervencije ili transformacije okoliša. Primjerice, u prvom dijelu Trilogije pogleda (2024.), zanimao me, između ostaloga, pokret trajekta kao velikog suvremenog objekta koji prevozi mase ljudi preko morske pučine, a s druge strane kretanje Dida s Kamešnice – skupine koja trčeći prevaljuje kilometre preko nepreglednog krškog kamenjara u ritualu prelaska zime u proljeće. Oboje promatram kroz temu kolektivnog pokreta, memorije te performativnog odnosa prema prostoru. Dijele temu ponovnog početka, regeneracije, ushićenja u različitim vremenskim, iako geografski bliskim kontekstima. Postav sam također tretirala kao pejzaž kroz koji se publika kreće.

Drugi pristup prostoru je određivanje dimenzije rada u odnosu na promatrača: od postava instalacija kao prostora koreografiranog za kretanje, preko formata fotografija, do odabira papira za tisak knjige. Ti elementi jednako doprinose radu kao i sam sadržaj – slijede istu ideju koreografiranja pogleda i pokreta, samo u različitim mjerilima. Velikim projekcijama želim stvoriti nešto što nazivam prostorom empatije: u Pejzažima je, primjerice, motiv leta sitnih mušica višestruko uvećan i usporen, ne bi li ta začudna dimenzija potaknula gledatelja na promatranje i suživljavanje s tim pokretom ili, primjerice, pokretom morske mase na posljednjoj projekciji. U fotografskoj knjizi Among the Waters dimenzija, oblik i materijal imaju ulogu medijatora – prostor se otvara fluidnim listanjem knjige. Tretman zvuka je ovdje također bitan – u drugom dijelu Trilogije pogleda ekstrahiranjem vokala (samoglasnika) iz slavonskih ženskih napjeva nastojim dodatno učiniti sam prostor instalacije “opipljivijim”. Zvuk sam slično tretirala i u ostalim dijelovima Trilogije.

 

U fokusu su motivi iz prirode, sneni kadrovi morskog plavetnila, urbano zelenilo. Kako mi se čini, voliš svojim radovima stvarati “opijajuće atmosfere” za promatrača. Misliš se li da takva estetika proizlazi iz romantizacije stvarnosti kao svojevrsnog odmaka ili je ideja upravo suprotna – stvoriti potpuno izolirane, kontemplativne svjetove u kojima se promišlja vlastito bivanje? Ili bi je ipak smjestila na razmeđi tih svjetova? Razmišljaš o tome dok radiš, ili se samo vodiš osjećajem?

 

Mislim da je odgovor između ovog drugog i trećeg. Dosta sam razmišljala o tome kako prikazati “stvarnost” okoliša i njenu opojnost koja je pomiješana s autorefleksijom, a ne, kako bi se moglo pomisliti, romantizacijom i nostalgijom. Željela sam se zapravo odmaknuti od toga, naći nešto najbliže temi sinergije i simbioze s okolišem – ostati u nekoj vrsti pomaknutog dokumentarizma. Ne govorim kroz fiktivne prizore niti o fiktivnim situacijama, nego baš suprotno, pokušavam pokazati ono što možemo vidjeti ako se dobro zagledamo: realnost može biti i mutna, a ako se dobro zagledamo – i usporena. Upravo nam te suprotnosti pomažu da jasnije vidimo.

 

U posljednjem dijelu Trilogije pogleda otvaram, kroz prizore izvora i vode, novu temu u svom radu – temu prepuštanja, zanosa i transa. Stvaranjem kontemplativne atmosfere nastojim dotaknuti mnogo dublja mjesta unutar nas: mjesta suptilnosti i prepuštanja, mjesta međusobnog povjerenja, a ne mjesta iluzije i spektakla. Ona mjesta koja nas vraćaju i prirodi i nama samima.

Jedna od najočitijih inspiracija koja se provlači kroz tvoje radove je Grad. Iako upućeni lako raspoznaju njegove vizure u nekim tvojim kadrovima, većina prizora namjerno je bilježena tako da izbjegava prepoznatljive povijesne kulise. Je li namjera bila stvoriti univerzalna mjesta ili izbjegavanje previše puta reproduciranih kadrova ipak govori o nekoj vrsti kritike?

 

Na neki način to jest kritika motiva s razglednica i reprezentacije određenog prostora. Osim u radovima povezanima s Dubrovnikom, u instalaciji Pogled koji nestaje, jedna je od tema i kritika reprezentacije mjesta kao kulise. Tu govorim o Karlovcu vidljivom s autoceste koja juri pored njega. Bilo mi je zanimljivo raditi na lokaciji koju ljudi uopće nisu primjećivali niti doživljavali kao mogući novi, poetski simbol grada, dok sam ja to posve jasno tako tumačila. Riječ je o suncem izblijedjeloj reklami s nasmiješenim dječjim licem na koju projiciram vedute i pejzaže Karlovca koje je snimio moj djed na super 8 mm filmove. Plakat je naknadno skinut, a na to mjesto stavljena je nova reklama, čija ideja po meni nije zaživjela. Mislim da bi bolje bilo imati kulturni kapital, umjetničku intervenciju vidljivu iz udaljenosti. No prijedlog te ideje, nažalost, nije bio prepoznat.

Osobno se pozicioniraš uz one koji od turizma ne žive ili barem njime nisu oduševljeni. Usprkos tome što postoji određeni kritički stav prema turističkom iskorištavanju prostora u tvojim radovima, lijepo je vidjeti da nema ogorčenosti životom u takvom iskorištenom prostoru. Vidiš li ga kao neku opreku kulturnom razvoju Grada i misliš li da ih je moguće pomiriti?

 

Masovni turizam zaista ne podržavam, no turizam u nekim manjim gabaritima ne mora biti štetan. Ljudi se vole kretati, nekamo odlaziti, nešto vidjeti i doživjeti. Dubrovnik ima malu, a lijepu suvremenu scenu koja se gostima rijetko spominje, a vibrantna je i zanimljiva. Mislim da za takve stvari kod nas nedostaje još senzibiliteta.

 

Što se tiče ogorčenosti, ona se javi kada govorimo o nepoštivanju prostornih resursa u Dubrovniku, ali i duž cijele obale. Korumpirana vlast i neosviještena zajednica dopustile su da se prostor grada i krajobraz generalno unište. Umjesto ogorčenosti u radovima, biram strategiju mijenjanja fokusa, spomenutog “dekoloniziranja” pogleda kako bismo se odmaknuli od kontinuiranog kritičkog loopa. Bitna je konstruktivna kritika.

Tvoje područje interesa široko je i nije ti bilo strano biti dio pokretačke snage neke grupe, poput galerije Jogurt u AKC Mediki prije četrnaest godina. Imaš li potrebu za nekom vrstom aktivizma ili kulturno-društvenim angažmanom u Gradu?

 

Svaki je umjetnički rad neka vrsta aktivizma – glasnog ili tihog, možda je jasnije reći – iskazivanje osobnog i političkog stava. Koliko god moji radovi bili poetični, oni su i politični – najjednostavnije, oni traže odgovore na pitanja kako kreiramo našu realnost, što promatramo, čega smo oko sebe svjesni i kako iz toga dalje djelovati. Također me trenutačno raduje da nakon godina rada primarno u Zagrebu, radim i u svom gradu – za HDLUDU i galeriju Flora sam koautorica plakata i deplijana sa studijom ĐKĆ, a sudjelujem i u drugim aktivnostima Društva, primjerice, upravo se pripremamo za ovogodišnji sajam umjetnina Nesvrstani u Laubi. Osim toga, radila sam u suradnji s kustosicom Rozanom Vojvoda u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik na postavu izložbe Vidljive, na kojoj sam i jedna od autorica. To su neke stvari koje me dodatno ispunjavaju i u kojima vrlo rado sudjelujem. Iako je uvriježena predrasuda da se na jugu zimi ništa ne događa, dubrovačka scena nije uopće uspavana. Ako uspoređujem našu kulturnu scenu s međunarodnom, mogu reći da smo kvalitetom radova na visokoj razini, iako nismo na zavidnoj razini u smislu potpore, financiranja, ali i tržišta.

Budući da je okoliš zavičaja veliki dio tvojih radova, a čini mi se identiteta, kako ti je bilo stvarati izvan njega tijekom rezidencije “Cité internationale des Arts” u Parizu? Tamo si blisko surađivala s umjetnicima s kojima si živjela. Kako je takva dinamika života utjecala na tvoje stvaranje i promišljanje? Jesi li nešto možda primila od umjetnika s kojima si razmjenjivala ideje ili si razvijala ideju povezanu sa svojim zavičajem?

 

U Pariz sam došla s mnogo materijala na kojemu sam htjela raditi. Najviše sam radila na ciklusu Pejzaži. Puno sam istraživala i to je bilo zbilja kvalitetno provedeno vrijeme, ali sam napravila i mnogo konkretnih stvari, poput svoje prve fotografske knjige Among the Waters u maloj nakladničkoj kući A la maison. Tromjesečnu rezidenciju produžila sam za još dva mjeseca, što je moguće samo ako je tvoj rad primijećen kao visoko kvalitetan.

 

Suradnju sam uspostavila s Laurel Jenkins iz Middleburyja (Vermont, SAD) gdje sam, na Middlebury College 2023. bila i gostujući predavač. Također smo nastavile raditi na plesnoj predstavi Inner Landscapes započetoj u Parizu. Surađivala sam i s finskim arhitektom Joonasom Parvianenom s kojim sam ostvarila čak tri suradnje: instalaciju Objekt za pokret, svjetlo i zvuk, izloženu u Art radionici Lazareti 2022., zvuk za instalaciju Pejzaži 2023., te audiovizualni rad Dusk/Dawn 2023.

U Parizu se oformila jedna grupa od dvadesetak prijatelja, umjetnika iz cijelog svijeta koji većinom sudjeluju na zajedničkim samoorganiziranim izložbama. Do sada smo imali tri takve izložbe: prva izložbe Weave, dogodila se spontano 2022. u atelieru 8008 i upravo smo zbog nje od grupe prijatelja postali neformalan umjetnički kolektiv. Organizirao ju je Timo Herbst. Godine 2023. je Swain Hoogervorst iz Južnoafričke Republike organizirao izložbu The invisible thread u Cape Townu u AVA galeriji, njihovoj galeriji udruge likovnih umjetnika. Treća takva izložba nastala je prošlog proljeća u Parizu, opet slučajno u atelieru broj 8008, a nazvali smo je 2 years, 10 meters. Organizirala ju je Natalia Schmidt. Svi smo još uvijek u kontaktu, a dio umjetnika ostao je živjeti u Parizu ili se, poput mene, često tamo vraća. Nekako su svi u očekivanju da iduću izložbu organiziram u Hrvatskoj, pa sam si to i dala u zadatak za 2026. godinu jer nakon dinamične 2024., ispunjene radom na izložbama Trilogije pogleda, malo sam ove godine usporila tempo. Trenutačno radim video za spot Adam Semijalca – Bebe na vole i na umjetničkoj knjizi Pejzaži: Trilogija pogleda. Moj rad je u ovom momentu tih, ali, kao i uvijek, kontinuiran.