Prognanstvo i fotografija pojačavaju našu percepciju svijeta

Potaknuti njezinom nedavno objavljenom knjigom YU – Izgubljena zemlja (YU: The Lost Country), kao i činjenicom da će iduće godine izlagati u Galeriji Spot, postavili smo nekoliko pitanja Dragani Jurišić.

Umjetnica je diplomirala psihologiju na Sveučilištu u Rijeci. Magistrirala je dokumentarnu fotografiju na Sveučilištu Wales u Newportu, gdje je stekla doktorat umjetnosti na Europskom centru za fotografska istraživanja.

 

 

Sandra Križić Roban: Posljednjih godina svjedočimo velikom broju izdanja i istraživanja posvećenih bivšoj Jugoslaviji. I dok se jedni bave nasljeđem poslijeratnog modernizma, drugi situacijom nakon 90-ih i podjelama u društvu, nezanemariv broj ljudi posvećen je prošlosti svojih obitelji i traganju za identitetom. Zanima me tvoj put – zbog čega ti je važno naljeđe, što si za vrijeme ovog istraživanja doznala o sebi, i na koji si način doživjela svoju obitelj? Da li se bilo što od onog što si već otprije znala, promijenilo?

Dragana Jurišić: Majka mi je Srpkinja, a otac Hrvat. Odrasla sam u Slavonskom Brodu, gradu na granici s Bosnom i Hercegovinom. Do 1990. godine sam bila smatrana Jugoslavenkom. Otkad je Hrvatska proglasila svoju neovisnost jedino mogu pripadati u kategoriju “drugih”. Jugoslaveni su tako ispisani iz povijesti. Zanima me što se dogodilo s 1.5 milijuna Jugoslavena – gdje su svi oni nestali? Također me zanima politika prisilne amnezije koju su usvojile mnoge bivše zemlje Jugoslavije. Moja sjećanja i osjećaji o ovoj izgubljenoj zemlji su veoma kontradiktorna. Pokušavam se baviti značenjem identiteta, no je li identitet nužno povezan s narodom ili mjestom, ili osoba može sama izgraditi svoj metafizički dom, koji ne može biti tako lako uništen ili oduzet?

S.K.R.: I u svijetu je vidljiva potreba za utvrđivanjem osobnog identiteta istraživanjem prošlosti – one obitelji, prijatelja, okruženja u kojem se živjelo, države, nacije. Zanima me radi li se o generacijskom pitanju? U vrijeme pojačanih migracija, nesigurnosti u političkom i ekonomskom okruženju, što se mijenja? Je li to pitanje osobne nesigurnosti ili potreba da se unatoč trusnom području definira osobni identitet?

D. J.: Bilo bi logično za pretpostaviti da je u ovo doba globalizacije identitet kao koncept povezan s nacionalnom države zastario i suvišan. No, to nažalost nije točno, kao što možemo vidjeti na primjeru bivše Jugoslavije. Ako je nacionalni identitet vrijedan ubijanja… mora da je važan?! Ono što sam spoznala o sebi kroz iskustvo rata i gubitak nacionalnog identiteta je da me to iskustvo, iako traumatsko, oslobodilo. Mišljenja sam da ljudi nisu drveće. Važnost zemlje i ukorijenjenosti je nešto što sam ostavila iza sebe. Također sam naučila da je nacionalizam ideologija idiota koja ukazuje na značajni manjak samopouzdanja.

Inače zbilja cijenim rad Dubravke Ugrešić, te kada si mi postavila ovo pitanja ono me podsjetilo na nešto što je ona rekla u razgovoru sa Svetlanom Boym: “identitetska politika je igračka; može biti bezazlena ili opasna, oslobađajuća ili zarobljavajuća. Kada ljudi shvate da im je dana jeftina igračka identiteta – te da se stvarni problemi kriju negdje drugdje, možda će ih to potaknuti da iznađu načine kako biti jednak, a ne drugačiji. Ponavljanje traume potiskivanja etničkih i drugih identiteta stvara gustu i manipulativnu ideološku ‘maglu’” (Ugrešić, 2002).

 

 

S. K. R.: Zbog čega si odlučila svoje istraživanje temeljiti na knjizi Rebecce West? Neke su njezine političke izjave upitne, subjektivne kako to već uglavnom biva. Je li ti važan njezin politički stav, ili činjenica da je poduzela putovanje koje i danas interesira i služi kao neka vrsta predloška?

D. J.: Knjigu Black Lamb and Grey Falcon Rebecce West smatram iznimnim radom. To je književno remek-djelo 20. stoljeća. Ta je knjiga za mene umjetničko djelo, a ne povijesna knjiga. West je predvidjela nestanak Jugoslavije (tako je i bilo, i to u dva navrata otkad je knjiga izdana – po prvi puta 1941., a zatim 1991. godine) što ju je i navelo da o njoj piše. Black Lamb and Grey Falcon je repozitorij sjećanja – a svi znamo koliko su sjećanja činjenična. Na primjer, pogledaj samo kolektivno sjećanje na našu jugoslavensku prošlost i što se tu dogodilo. U potpunosti sam svjesna pretjerivanja i nedosljednosti u Rebeccinom pisanju. Također sam upoznata s njezinim političkim stajalištima nakon što je izdala knjigu. Ono što je meni najvažnije je da ona nikad ne postavlja Jugoslavene u poziciju “drugoga” kao što to često rade ostali pisci koji se bave s ovom tematikom. Neki su čak spisatelji koristili Black Lamb and Grey Falcon kao priručnik u pisanju o sukobima 1990-ih godina, no krajnji ishod bile su knjige prepune patroniziranja i stereotipa kao što je Balkan Ghosts Roberta Kaplana.

YU – Izgubljena zemlja (YU: The Lost Country) je konceptualno-umjetnički rad kroz koji predstavljam svoj pogled na svijet. To je moja osobna povijest. Ne predstavljam nikoga osim sebe. S obzirom na to da je ovo konceptualno umjetničko djelo, mogla sam recimo, izmisliti priču u kojoj Alisa u zemlji čudesa dolazi u posjet bivšoj Jugoslaviji te pratiti njezino fiktivno putovanje. Bilo bi svejedno. No uzela sam Black Lamb and Grey Falcon Rebecce West, knjigu koju volim, te mi je ta knjiga poslužila kao smjerokaz.

 

 

S. K. R.: Knjigu započinješ fotografijom djevojčice u trenutku primanja u pionire. Iako pripadaš mlađoj generaciji, koja možda više nije ni primana u pionire, koristiš se simbolikom koja za tebe ima vjerojatno posve drugačije tumačenje nego, recimo, za moju generaciju. Što te ponukalo da na taj način “otvoriš” knjigu?

D. J.: Ta mala djevojčica na fotografiji sam zapravo ja. Imala sam 16 godina kada je rat počeo pa sam imala priliku doživjeti taj narativ i simboliku koju spominješ. Konstrukti kao što su nacionalni identitet, vrijednosni sistemi i temeljne vrijednosti dani su nam izvana – nametnuti – no treba imati snage i hrabrosti za život izvan njihovog okrilja, što mnogi ljudi nemaju. Stavila sam ovaj motiv na sam početak knjige jer je sve na toj fotografiji što je moglo i pošlo krivo – mutna je, s glave mi pada pionirska kapa, stišćem šaku. Izgledam kao da mi je veoma neugodno u situaciji u kojoj se nalazim.

S. K. R.: Studirala si psihologiju, kasnije si upisala fotografiju. Što je za tebe fotografija? Knjigu završavaš ‘krhkim’ prizorom snimljenim iz aviona. Pomaže li fotografija prijelaze u ‘druga’ stanja, drugačije razumijevanje; je li ona medij pomoću kojeg je istraživanje jednostavnije i začinjeno elementom stvarnosti?

D. J.: Fotografija sadrži element prolaznosti koji omogućuje da se s relativnom lakoćom uhvati taj osjećaj nepripadanja i izmještenosti. Smatram se prognanicom, jer zemlja koja je bila moj dom više ne postoji. Nemam više dom u koji bih se mogla vratiti. Prognanstvo, pa tako i fotografija, pojačavaju našu percepciju svijeta. U oba slučaja, sjećanje se nalazi u samoj srži stvari, koje bi se ponajbolje mogle opisati osjećajem melankolije. Kao što je Salman Rushdie rekao, prognanicima je “ugodnije živjeti u slikama, u idejama, nego u mjestima” (Rushdie, 1992.).

 

 

This post is also available in: English