Sarajevo Photography Festival – vrijeme, zajednica i osjećanje

Sarajevo Photography festival manifestacija je koja se održava od 2022. godine, a ovogodišnje, peto izdanje traje od 1. do 30. lipnja. Imala sam priliku razgovarati s organizatoricama festivala, Aidom Redžepagić, direktoricom, i Jelenom Janković, programskom direktoricom, koje su mi približile samu ideju festivala i njegovu organizaciju. Obje su organizatorice i same fotografkinje pa festival, kako Jelena ističe, ne grade iz kustoske vizije, nego upravo iz fotografske. O tome što ih motivira, Jelena kaže: “Zaista verujemo i smatramo da Sarajevo zaslužuje da bude grad koji jednom godišnje okuplja i spaja ceo region. Trudimo se da festival bude otvoren prostor susreta, razmene i povezivanja ljudi različitih iskustava, generacija i profesionalnih puteva. Važno nam je da svako ko dođe ima osećaj da može da učestvuje, postavlja pitanja, uči i bude deo zajednice. To je ono što je jako važno jer doista svim ljudima koji žele da budu s nama, dajemo da uče, da ostvaruju kontakte, dajemo im platformu – samo dođite! Tu je u principu bila neka vizija da kroz programski deo pokušamo ceo balkanski region da ujedinimo, i onda da proširimo na international scenu, jer ja zaista smatram da kroz ta poznanstva, kroz priču, kroz to jedno veče koje ćemo provesti zajedno, možemo jako puno stvari da podelimo”.

Za vrijeme trajanja festivala održavaju se raznovrsni eventi – izložbe, radionice, projekcije filmova, predavanja i razgovori. Osim klasičnih festivalskih aktivnosti, u ponudi su i neke manje konvencionalne i opuštenije, kao partiji i jutarnje joge – a oni predstavljaju važan dio festivalskog iskustva. Kako posjetitelji reagiraju na festival, Aida opisuje ovako: “Naravno da sa festivala svi pamte sjajne izložbe, ali ono što svi najviše pamte i ono što nam ostane kao dugoročni sentiment jeste kako nam je bilo. Ljudi se na Sarajevo Photography Festivalu osećaju dovoljno opušteno i dobrodošlo da zajedno popiju kafu ili pivo, započnu razgovor, podijele svoj rad i razmijene iskustva. Upravo ta neformalna, topla i neposredna atmosfera često stvara prostor za nova poznanstva, saradnje i prijateljstva – to je nešto na što smo najponosniji i nadamo se da ćemo to zadržati”.

Ovogodišnja tema festivala glasi Under pressure, odnosno Pod pritiskom. Aida i Jelena pritisak razumiju kao stanje koje oblikuje naš svakodevni život, profesionalne odluke, kreativne procese i komunikaciju – ono može dolaziti izvana zbog političkih, ekonomskih ili društvenih razloga, a može biti i unutarnje stanje, koje se zadržava u tijelu. Unutar te široke teme izdvojile su dva ključna pojma: dom, kao fizički i emotivni okvir, te arhiv unutar kojeg je fotografija ujedno dokument i sudionik u konstrukciji značenja.

 

Kako odabiru temu objasnila nam je Aida: “Zapravo, uvijek osluškujemo ono što je trenutno aktuelno, ali ne samo aktuelno u smislu trenda u fotografiji, nego se uvijek vodimo time što je trenutno prevladavajuće osjećanje, i lično i na globalnom nivou. I onda nam to bude vodilja”. Prošlogodišnja tema je bila Weltschmerz, koji je, Aida kaže: “onaj osjećaj svetske boli – vidiš sve što se dešava oko tebe, ali ne možeš ništa da promeniš, nego suosjećaš i djeluješ kroz umjetnost. A ove godine ne mislimo da je došlo do poboljšanja situacije oko nas, i to vidimo kroz fotografiju vrlo intenzivno. Na globalnom i lokalnom nivou kao da se – ne želim da zvučim okrutno i voljela bi da imam neki eufemizam – fašizam vraća na velika vrata.” Iz osjećaja da se na globalnom planu nije puno toga promijenilo na bolje, dolaze do nove teme, no ne doživljavaju je negativno: “jer pod pritiskom zapravo nastaju najbolje stvari. Pod takvim okolnostima i stanjima, zapravo under pressure, nastali su neki sjajni radovi, osvijestile su se neke sjajne teme i o njima se progovorilo”.

S obzirom na temu programa, Jelena odabire umjetnike za programski dio festivala i ističe da “ono što je jako bitno za selekciju je da kod tog autora osetim da je iskren”. Ove godine su među njima Vedad Divović, Inia Herenčić, Stefan Đorđević, Yvonne De Rosa te svjetski poznata fotografkinja Carlota Guerrero, koja će po prvi put predstaviti svoju novu seriju fotografija. Jelena cijelu godinu istražuje mnoge autore, osluškuje i prati što se zbiva na kulturnoj sceni, čak i kad nije fizički prisutna na izložbama, prati ih putem mreža. Aida uz osmijeh nadodaje: “Ako vas @bitefzena negdje lajka, na mapi ste”.

Što se tiče javnog natječaja, postoji osam kategorija: dokumentarna fotografija, pejzaž, svakodnevni život, konceptualna fotografija, fotografija mobilnog telefona, moda, event i portret. O samom pristupu i kategorijama Jelena kaže: “sceni fali raznolikost i ono što je specifično kod našeg konkursa je što je otvoren ka više različitih rukopisa, kategorija. U principu nije bitno da li je to landscape ili fotografija napravljena telefonom, nije nužno neophodno da je to samo savremena fotografija. Ocenjuje se i traži dobra fotografija, koja ne zahteva veliki koncept, veliku priču, nego da ona jednostavno govori svojim vizualnim jezikom.” Ove godine pristigle su prijave iz čak 75 zemalja, a odaziv iz regije ovisi o godini. Stručni žiri finaliste odabire anonimno, što svima daje jednake mogućnosti – bez obzira na to radi li se o etabliranim umjetnicima ili početnicima. Aida napominje da su natjecanja uvijek donekle komercijalna, no da stručnost žirija tom procesu daje umjetničku notu. Ove godine bilo je jako napeto žiriranje: “Članovi žirija su se toliko teško odlučili za top deset mjesta po kategoriji da smo dobili lične molbe od njih da li možemo ubaciti 11. i 12. mjesto, jer prosto im je jako žao da tako sjajan rad ostane negdje iza i ne bude viđen. To je znak ljudima koji apliciraju, čiji rad možda nije prošao – konkurencija je žestoka. Jelena i ja bismo svake godine plakale kad bismo vidjele što je ostalo i što nije prošlo među top deset”.

Izložba Posts for resistance, kojom se otvara i zatvara program festivala, nastala je u suradnji s Peterom Watkinsom i Michele Faguet, a inspirirana je projektom Postcards for Palestine. U svojoj ideji, ona predstavlja sukus festivala i ovogodišnje teme, koja je duboko politička, a temelji se na ideji slobode, zajedništva i uključivanja. Riječ je o kolektivnom činu u kojem mogu sudjelovati svi građani i priložiti rad koji mogu staviti na zid galerije Manifesto. O tome što ju je potaklo na tu ideju, Jelena objašnjava: “Pitala sam se što bi se desilo kad bi zaista otvorili galeriju svima, kad bi galeriju iskoristili da podelimo naše lične stavove. Uopšte nije bitno koliko ti je dobar rad, da li je najbolji papir, da li je napravljen na dobrom printeru, bitno je da se tih šest dana maksimalno otvorimo prvo ka sarajevskoj zajednici, a kao drugo ka svim gostima koji dolaze na festival. Meni je to bila izložba iznutra, neka potreba, neka vrsta eksperimenta, i tako sam je posmatrala – ne treba ništa da bude zvanično, da ima neki kontekst, usmerenje, nego da pustimo vreme, da pustimo zajednicu, i da osećamo”.

 

Zahvaljujemo organizatoricama festivala na ustupljenim vizualnim materijalima.