Široko polje fotografije

„S godinama fotografiju sve više doživljavam kao široko polje u kojem kreativno, jednako kao i zanatski, želim biti dobra. Kad u nekoj tvrtki treba fotografirati portrete zaposlenika, to će raditi ista ja koja na ulici smišlja inscenaciju za svoj fotografski projekt.“

 

 

 

Serija fotografija Dijalozi, koja je u prosincu 2016. godine izlagana u prostoru Galerije SC, tvoj je diplomski rad. Kako si se pripremala i što je prethodilo izloženim fotografijama? Koja je bila tvoja nit vodilja u radu? Jesi li eksperimentirala s fotografskom opremom? Kako si planirala pojedine fotografije i odabirala određene lokacije?

Sama ideja djelomično proizlazi iz neke vlastite introspekcije u javnom prostoru, gdje me je nerviralo što ne mogu, primjerice, opušteno pjevati dok vozim bicikl, negdje čučnuti (odmalena me uče kako je to nekulturno), što se ne mogu protegnuti, sjesti gdje mi se sjedi. I što javnim prostorom posvuda vrebaju ti ledeni pogledi puni negodovanja, iritacije, paranoje.

S druge strane sam, kopajući po svojim dnevničkim fotografijama, počela obraćati pozornost na tjelesne poze bliskih prijatelja. Činilo mi se da tijelo koristimo prilično ograničeno, pa čak unificirano: zna se kako se „normalno“ sjedi na kavi, kako se hoda, razgovara, stoji, čeka… Međutim, na fotografijama izlazaka, tuluma ili putovanja ta ista stišana tijela ulaze u neku novu dimenziju: postaju ekspresivna, divlja, radoznala, otvorena, i kao da poprime nešto dječje.

Nakon što su se ta dva impulsa međusobno povezala, krenula sam u akciju i eksperimentiranje s kamerom. Najprije sam samu sebe fotografirala, zatim prijatelje. Odlazili bi na određene lokacije, na kojima sam im zadavala zadatke kako bi se opustili ili stupili u interakciju s okolinom. Zanimalo me kako će se osjećati i ponašati u poznatom urbanom okruženju ako se njihova tijela drukčije (direktnije) pozicioniraju prema samom prostoru. Jednima je to bilo zanimljivo i zabavno iskustvo, dok se drugi nisu uspijevali prepustiti, primarno svjesni činjenice da ih netko možda gleda. Paralelno sam i teorijski počela istraživati razne aspekte koji oblikuju našu tjelesnost i naš odnos prema prostoru. Zanimala me je uloga norme, onoga što podrazumijevamo da je normalno ponašanje i kretanje, a zapravo je naučeno i proizvoljno.

U završnoj sam fazi fotografski odlučila uključiti i slučajne prolaznike. Rad sam nastavila fotografirajući Anitu Čeko, blisku prijateljicu i kolegicu s dramaturgije. Otpočetka smo se razumjele, što je sam proces rada učinilo uzbudljivim i zabavnim. Unaprijed bih tražila lokacije, doba dana, birala odjeću, tjelesne poze i radnje, zamišljala što uopće želim, što bih voljela vidjeti u tom javnom prostoru i promatrala kako se ljudi kreću. I tako smo tjednima i mjesecima ritualno izvodile sitne akcije po gradu.

 

 

Na fotografijama su predmeti i ljudi fiksirani, a prizori se doimaju pročišćeno. Boje su pak, primijetila sam, intenzivne i žive, naglasak je pretežno na odjeći tvoje prijateljice?

Bilo mi je bitno da fotografije budu što čišće, što je često bio izazov zbog prometa, pješaka i ostalih nepredvidivih elemenata, zbog čega smo imali i niz neuspjelih pokušaja. Boju sam na neki način pokušavala istaknuti i razigrano uklopiti u logiku signalizacije urbanog prostora.

Primijetila sam da su na nekim fotografijama reakcije prolaznika neočekivane, kao i njihove iznenađene poglede. Ta spontanost približava promatrača neposrednom doživljaju prikazane situacije.

Reakcije su bile raznolike, a zbog neposrednosti samih akcija i vrlo iskrene. Anita i ja smo po nekoj intuiciji često pretpostavljale kako će ljudi reagirati – i onda bi se dogodilo potpuno suprotno: u napetoj atmosferi neke čekaonice ljudi su oduševljeno zurili, komentirali ili se iskreno smijali, dok se u drugoj prilici u naizgled opuštenoj situaciji pojavio policajac kako bi nas legitimirao. Djeca su bila oduševljena, njihove majke većinom nisu.

Fotografija, odnosno njezina tehnička strana, nije isključivo predmet kreativnog izražavanja u tvojim radovima, nego sadrži i performativni element.

Čini mi se da proteklih godina imam potrebu proširivati fotografiju „nefotografskim“ elementima. U prošloj seriji Negdje nakon to je bio rukom pisani tekst, dok u Dijalozima radim inscenaciju ženskog tijela u odnosu na slučajne prolaznike. U tuđim radovima također volim slojevitost u formalnom i sadržajnom smislu, kada mi se ponude različiti elementi koje mogu preslagivati ili sastavljati. Jer što god u svom radu napravimo, gledatelj će u njega nužno upisivati svoj sadržaj.

 

 

Ustvari, ti kontinuirano fotografiraš javni prostor. Na Erste fragmentima izlagala si seriju fotografija Negdje nakon.

Na poziv Ane Opalić 2014. godine sudjelovala sam u projektu „Fotograf u javnom prostoru“ s Bojanom Mrđenovićem i Petrom Dabcem. Svatko od nas je osmislio novi rad na temu javnog prostora. Fotografije su nastale u široj okolici Lisabona, i poprimile su intimniji karakter. Fokusirala sam se na javni prostor kao izvor nebrojenih podražaja: od nepoznatih ljudi, detalja u njihovom izgledu i ponašanju, sve do širih prizora i zvukova. Zanimao me je taj konstantni mentalni tok fikcije, izazvan vanjskim podražajima u javnom prostoru. I uz to svjesno nisam snimala ljude, nego sam kadrovima iz kojih su nestali dopisivala tekst koji se na njih referira. Čini mi se da je kod Ane, Petra, i Bojana na neki način direktnije zastupljen društveno angažirani aspekt kroz radove. Moj konačni izbor bio je prvenstveno intimniji: podsvjesne misli, prisjećanja, seksualne aluzije i djetinjaste reakcije.

Spontanost, inspiriranost neposrednim doživljajem života.

Da, nekakva nevidljiva svakodnevica. Ne mislim nužno da je jedno bolje od drugog, u različitim fazama imamo različite impulse i potrebe za izražavanjem.

 

 

Što je najviše utjecalo na tvoj razvoj kad je riječ o fotografiji?

Prve godine studija na Filozofskom, svojim radom i (foto)entuzijazmom me zarazio Siniša Glogoški. Inače smo rođaci i jako smo bliski. Zatim i Luka Kedžo. Obojici sam nekako zahvalna na tim naivnim i nabrijanim fotografskim početcima. U isto su vrijeme upisali snimanje na ADU-u, pa sam nekako preko njih imala i više doticaja s fotografijom, s njihovim studentskim vježbama, tuđim radovima, izložbama. Iako to tada nisam pretjerano ozbiljno shvaćala. S vremenom mi je postalo užasno bitno fotografirati i bilježiti svakodnevicu. Razne faze i načine na koje živim život, s kim ga živim i kako to izgleda – kroz što su se možda iskristalizirali i prvi projekti. Od 2010. godine sam igrom slučaja počela raditi na filmskim setovima kao fotograf, što mi je također bio ogroman poticaj. Možda najviše zbog iskustva kolektivnog rada, kreativnog okruženja i nekakve općenite izmještenosti. Kažem „izmještenosti“ prvenstveno u odnosu na tadašnje studiranje stranih jezika i prevođenje, što je bilo zahtjevno, disciplinirano i zanimljivo, ali je imalo neki prizemniji karakter.

Ustvari, pošla si na diplomski studij fotografije prilično osviješteno?

Da i ne. Upisala sam direktno MA studij fotografije, pa sam imala drukčije iskustvo od većine kolega koji su prethodno završili i preddiplomski (BA) studij snimanja. U nekim aspektima sam se osjećala napredno i sposobno, u drugima pogubljeno i neiskusno. Ali mislim da je to normalno. Studij fotografije me je tjerao da radim dalje, da surađujem s drugima, da pokazujemo i komentiramo jedni drugima radove i da se često ne slažemo – možda mi je to čak bilo jedno od vrjednijih iskustava. Činjenica da se ne moramo slagati, da nešto što u trenutku mislim da je genijalno bude potpuno neshvaćeno, nešto što mi bude grozno postane hit i da je sve to OK. S vremenom sam postala opuštenija, mogu izložiti rad i ne osjećati se ugroženo jer se mnogim ljudima neće svidjeti.

Završila si diplomski studij fotografije, ali si se istaknula svojim radom. Dobila si priznanja za rad, 2012. godine osvojila si Posebnu nagradu za najboljeg mladog umjetnika na festivalu Rovinj Photodays.

Prijavila sam seriju portreta Imitacije i dokumentarnu seriju Skvot. Predsjednik žirija je bio Hrvoje Slovenc i sjećam se da je te godine među finalistima puno današnjih prijatelja i kolega izložilo svoje radove: Bojan Mrđenović, Tea Gabud, Petra Mrša, Siniša Glogoški, Mario Pućić, Borko Vukosav, Tomislav Može, Petra Slobodnjak, Mario Topić, Krešimir Zadravec… U svakoj kategoriji je izabran po jedan pobjednik, a Posebnu nagradu za mlade autore do 28 godina podijelili smo Mrša, Glogoški i ja.

Činjenica je kako čovjek neovisno o tome što radi u svemu se u konačnici gradi. Je li zato važno raditi različite stvari?

S godinama fotografiju sve više doživljavam kao široko polje u kojem kreativno, jednako kao i zanatski, želim biti dobra. Kad u nekoj tvrtki treba fotografirati portrete zaposlenika, to će raditi ista ja koja na ulici smišlja inscenaciju za svoj fotografski projekt.

 

Što se tiče ranijih fotografa, imaš li nekog uzora?

Nemam. Pratim različite (a zahvaljujući internetu često i potpuno nepoznate) autore i radove, koji me znaju oduševiti.

Kako biti autentičan u ovom vremenu, je li teže?

Mislim da se ideja autentičnosti čudno uklapa u vrijeme u kojem živimo. Zbog tehnologije, medija, socijalnih mreža, načina komunikacije, cjelokupne simulacije zbilje oko nas. Autentičnost može biti jeftin i romantičan recept za umjetničku prepoznatljivost. A može biti i sloboda izričaja.

Naše je vrijeme vrijeme širokih mogućnosti u kojemu se svijest o nemogućnosti čini nezamislivom. Je li ipak potreban i određen vremenski odmak da bi se moglo vidjeti što je zaista ostvareno?

Moguće. Izrazito smo bombardirani vizualnim sadržajem, a onda i ostalim podražajima, informacijama, a zapravo kratkoročnim senzacijama, koje ne traju dulje od dana. Trendovi, teme, angažiranost, forma i sadržaj umjetničkih radova, sve se tako brzo mijenja, pa se lako pogubiti. I mene zanima što će vremenski odmak pokazati.