Slika, tijelo i prostor kontinuiranog nastajanja – razgovor s Ninom Kurtelom

Povod za razgovor dugogodišnji je rad Nine Kurtele na umjetničkim projektima posvećenima ostavštini Jagode Kaloper, a koji kreću od susreta s nekadašnjim Kaloperinim ateljeom, iz kojeg 2017. nastaje projekt Future Repairs – Room of Leisure, Care and Persistence. Kroz arhiviranje i mapiranje njezina rada, Kurtela propituje načine na koje se žensko umjetničko nasljeđe čuva, prenosi i ponovno aktivira, ne tretirajući pritom prostor ateljea kao memorijal, već kao živi arhiv u kojem se susreću različita vremena, tijela i umjetničke prakse. Istraživanje se nastavlja kroz izložbu Jagoda: Prostori nevidljivog i rad Afterimage / Second Skin, u kojima se interes za arhivski trag proširuje na prašinu, odraze, fragmente i promjenjivost slike. U novim radovima Kurtela dodatno otvara pitanja autorstva, pogleda i reprezentacije ženskog tijela, uključujući druge umjetnice u procese snimanja i izvedbe. Gotovo desetogodišnje istraživanje tako se razvija u kontinuirano promišljanje memorije, vidljivosti i načina na koji se umjetnički tragovi ponovno aktiviraju i transformiraju.

Projekt Future Repairs započeo je tvojim susretom s nekadašnjim ateljeom Jagode Kaloper i istraživanjem tragova njezina rada i života u tom prostoru. Što se od tog prvotnog susreta do danas promijenilo u tvojem odnosu prema Jagodi, njezinu radu i samom prostoru?

 

Kada sam 2017. godine ušla u atelje, zapravo nisam imala unaprijed zamišljen projekt, ali jednostavno nisam mogla zanemariti ono što je već bilo prisutno u prostoru. Nailazim na različite znakove Jagodine prisutnosti – predmete, tragove rada, sitne materijalne ostatke, ali i neku puno teže uhvatljivu prisutnost prethodnog života tog mjesta. Moj cilj pritom nije bio valorizirati ili glorificirati Jagodin opus iz povijesno-umjetničke perspektive; za to se, uostalom, ni ne smatram kompetentnom. Više me vodila intuitivna potreba da posvetim pažnju nečemu što je bilo tu, a istodobno je na neki način ostalo nevidljivo.

 

Iz toga nastaje Future Repairs – Room of Leisure, Care and Persistence, dugoročni istraživačko-arhivski projekt kroz koji mapiramo i arhiviramo rad Jagode Kaloper, gradimo javno dostupan online arhiv i pokušavamo razumjeti okolnosti unutar kojih je njezina autorska praksa ostala znatno manje vidljiva od njezine glumačke karijere. Ali jednako me zanima i taj prostor između – prostor u kojem prvo stvara jedna, a zatim druga umjetnica. Što je upisano u taj prostor, kakvu memoriju on nosi, što nam to nevidljivo nasljeđe može otvoriti, što iz njega možemo naučiti i na koji način ono danas može informirati suvremene umjetničke prakse.

 

Od samog početka bilo mi je važno da Jagoda ne postane zatvoren predmet istraživanja. Njezina pozicija otvara puno šira pitanja o tome kako se umjetničke povijesti stvaraju, što iz njih ispada, čemu se pridaje vrijednost, a što ostaje na periferiji. U tom smislu ona je za mene više polazište nego tema. Nakon prvog ulaska u prostor, u kojem su dominirali tragovi njezina života i rada, svjesno ih nisam htjela jednostavno izbrisati, nego pokušati s njima raditi. Istodobno sam od početka imala potrebu prostor ponovno aktivirati – kao mjesto u kojem se različita vremena, prakse i tijela mogu preklapati bez potrebe da ih potpuno razdvojimo, rekonstruiramo ili fiksiramo. Atelje zato za mene definitivno nije memorijalni prostor, nego fluidan prostor promjene, razmjene znanja i iskustava, učenja, kritičkog i diskurzivnog promišljanja te različitih perspektiva gledanja. Uz Future Repairs, iz te potrebe nastaje i program Vježbe, kroz koji u atelje pozivam umjetnike, kustose, teoretičare i druge suradnike da dijele procese, metode, pitanja i znanja. Nakon Jagode u njemu radim ja, u njega ulaze drugi umjetnici i umjetnice, ondje nastaju novi radovi, razgovori, susreti i odnosi. Prostor se tako stalno mijenja zajedno s ljudima koji kroz njega prolaze.

U Jagoda: Prostori nevidljivog baviš se tragovima koji su ostali nakon Jagodina rada, dok se u novom projektu baviš odsutnošću, sjećanjem i onim što ostaje nakon slike ili događaja. Kako se tijekom godina promijenilo tvoje razumijevanje “traga” kao umjetničkog procesa stvaranja?

 

Jagoda: Prostori nevidljivog bila je prva veća samostalna izložba koja je proizašla iz tog dugogodišnjeg istraživanja. Njezin glavni rad bila je crvena metalna konstrukcija u mjerilu 1:1, koja prenosi konturu ateljea u institucionalni prostor Muzeja suvremene umjetnosti. Važno mi je bilo da to ne bude rekonstrukcija sobe ni memorijal, nego samo njezin prostorni okvir – dovoljno konkretan da prizove mjesto iz kojeg projekt polazi, ali dovoljno otvoren da u njega mogu ući druga tijela, iskustva i vremena.

 

Ta konstrukcija je na neki način postala sidro cijelog projekta. Ona privatni radni prostor prevodi u javni i institucionalni kontekst i time gradi vidljivost jednog zapostavljenog ženskog umjetničkog nasljeđa, ali ga pritom ne pokušava fiksirati. Upravo suprotno, ostavlja ga otvorenim za nova čitanja i nove odnose. Nakon toga počela sam se sve više fokusirati na ono što je gotovo nevidljivo i periferno – prašinu, odraze, tragove na površinama, fragmente slike. Zanimalo me kako takve materijale, koji sami po sebi nisu stabilni ni jednoznačni dokumenti, prevesti u konkretne umjetničke objekte, a da pritom ni ti objekti ne postanu potpuno fiksni i dovršeni.

 

Tu mi je sve važnija postala ideja živog, fluidnog arhiva. Arhiv za mene nije mjesto u kojem se nešto jednom pohrani i zatim ostaje isto, nego struktura koja se stalno mijenja ovisno o tome tko joj pristupa, iz koje pozicije i u kojem trenutku. Nije presudno samo što je sačuvano, nego što se događa kada taj materijal ponovno uđe u odnos s drugim tijelom, prostorom, medijem ili vremenom. Prašina mi je u tom smislu posebno zanimljiva jer istodobno govori o prisutnosti i nestajanju, radu i protoku vremena, ali bez mogućnosti da precizno rekonstruiramo što se dogodilo. Ona nema onu vrstu autoriteta koju obično povezujemo s arhivskim dokumentom. Slično funkcioniraju i ogledala. Kada u njih uključujem arhivske kolaže, gledatelj istodobno vidi materijal iz prošlosti, sebe i prostor u kojem se nalazi, pa se sadašnjost doslovno upisuje u sliku.

Naslov izložbe Afterimage / Second Skin (Salon Galić, Split, kustosica Ivana Meštrov) povezuje sliku koja ostaje nakon nestanka izvornog prizora s idejom “druge kože”. Kako razumiješ taj odnos između slike, tijela i prostora – i gdje se u njemu nalazi Jagodin trag?

 

U Afterimage / Second Skin zanima me mogućnost slike koja nije završena ni stabilna. Odabir lentikulara kao medija omogućuje mi da samu promjenjivost ugradim u strukturu slike. Ona se mijenja s položajem gledatelja i nikada se ne stabilizira u jednu konačnu verziju. Taj mi je princip blizak ideji živog arhiva: on se također ne uzima kao zadana i fiksna struktura, nego se stalno iznova čita i preispituje iz različitih pozicija. U lentikularu gledatelj nije pasivan promatrač; njegovo kretanje doslovno uvjetuje ono što vidi. Tijelo tako ne mora biti prikazano u slici da bi bilo njezin sastavni dio – ono postaje uvjet percepcije. Lentikularne slike gradim iz različitih elemenata i tragova prostora, među kojima su i mikroskopske snimke prašine prikupljene u ateljeu. Prašina me zanima kao gotovo slučajni arhiv prostora: u njoj se talože vlakna, čestice kože, materijali, tragovi rada i boravka. Ona ne bira što će sačuvati i ne uspostavlja hijerarhiju. Nešto gotovo nevidljivo i svakodnevno odjednom postaje gust zapis vremena i prisutnosti. U tom smislu odnos slike, tijela i prostora nije reprezentacijski, nego relacijski. Slika nastaje između materije, svjetla, tijela i pogleda; prostor se ne prikazuje kao dovršena cjelina, nego se pojavljuje kroz tragove, fragmente i promjene percepcije.Jagodin trag u tom radu nije nešto što pokušavam izolirati ili ilustrirati. On je jedan od slojeva iz kojih je cijeli proces krenuo, ali s vremenom ulazi u širi odnos s mojim radom, drugim tijelima, publikom i novim materijalima. Možda je upravo to ono što me zanima kod nasljeđa: ne kao nečega što treba sačuvati nepromijenjeno, nego kao nečega što se kroz nove odnose stalno iznova aktivira i transformira.

U novom radu u proces uključuješ druge umjetnice i kroz njihove izvedbe i snimanja ponovno aktiviraš prostor ateljea. Kako je izgledao taj proces suradnje i u kojoj su mjeri njihove interpretacije promijenile ili proširile tvoju početnu ideju?

 

Velik dio tih materijala razvijam za eksperimentalni film radnog naslova Jagodina soba, koji nastaje kao nastavak dugoročnog istraživanja ateljea, arhiva i prostora između različitih vremena i umjetničkih praksi. U tom procesu mi je važno da suradnice ne ulaze samo kao izvođačice ili snimateljice neke već unaprijed zamišljene slike, nego da njihova tijela, iskustva, načini gledanja i rada stvarno utječu na ono što nastaje. Budući da arhiv razumijem kao živu i promjenjivu strukturu, važno mi je da u njega ulaze i druga tijela, pogledi i interpretacije. Ja postavljam određeni okvir, zadatak ili metodologiju rada, ali ne želim unaprijed definirati rezultat. Važno mi je da metodologija ostane dovoljno propusna da se kroz susret s drugima početna ideja može pomaknuti, proširiti ili čak iznevjeriti. U tom smislu autorstvo za mene nije samo pitanje početne namjere, nego odnosa koji se uspostavlja tijekom procesa. Suradnice ne „izvode“ moju ideju, nego je svojim prisustvom i načinom rada nužno mijenjaju. Upravo me to zanima – da u radu ostane prostor za nešto što nije potpuno moje, što ne mogu unaprijed predvidjeti ni do kraja kontrolirati.

U novom radu se baviš i pitanjem muškog pogleda i AI normativnosti. Kako si ta pitanja prevela u konkretan umjetnički proces i način snimanja? Može li drugačiji način gledanja proizvesti i drugačiji način prikazivanja ženskog tijela?

 

Kod razvoja novog eksperimentalnog filma krenula sam od dosta jednostavnog pitanja: što bi danas u filmu uopće moglo biti radikalno? Živimo u vizualnom okruženju u kojem su slike sve više organizirane prema neposrednoj čitljivosti – moraju brzo privući pažnju, biti prepoznatljive, klasificirane, optimizirane. S razvojem računalnog vida i generativnih modela to postaje još izraženije: slika se ne proizvodi samo za ljudski pogled, nego i za sustave koji je čitaju kroz kategorije i obrasce. Zato me počela zanimati mogućnost slike koja toj potrebi za neposrednom prepoznatljivošću izmiče. Ne mislim na nečitljivost kao formalni efekt, nego na proces kojim namjerno destabiliziram privilegiranu poziciju kamere i kontrolu nad kadrom. Kamera pritom nije neutralni instrument koji samo registrira ono što se nalazi ispred nje. Ona određuje što ulazi u sliku, što ostaje izvan nje i čemu se pridaje važnost. Upravo tu se pitanje pogleda susreće s pitanjem moći.

 

U tom procesu razvijam novu metodologiju snimanja u kojoj surađujem s umjetnicama koje ne dolaze nužno iz profesionalne snimateljske prakse, nego često iz plesa i izvedbe te imaju drugačije iskustvo tijela, prostora i tjelesne percepcije. Umjesto da im zadam kako bi kadar trebao izgledati, dajem im tjelesni zadatak ili movement score koji izvode dok snimaju. Njihova pažnja tada više nije usmjerena isključivo kroz objektiv, nego je podijeljena između kamere i vlastitog tijela. Kamera se tako kreće zajedno s tijelom snimateljice i podvrgnuta je njegovu ritmu, ograničenjima, pogreškama i nepredvidivosti. Tijelo koje snimamo često izlazi iz kadra, biva presječeno, prostor ulazi u prvi plan, a figure se pojavljuju fragmentarno. Slika više nije unaprijed zamišljen cilj koji treba što preciznije ostvariti, nego posljedica izvedbe i načina na koji je tijelo prošlo kroz prostor.

 

U tom smislu pokušavam se odmaknuti i od konvencionalnih načina gledanja i prikazivanja ženskog tijela. Ne zanima me ponuditi neku novu „ispravnu“ sliku ženskog tijela koja bi zamijenila staru. Zanimljivije mi je destabilizirati samu strukturu pogleda koja pretpostavlja da tijelo mora biti dostupno, pregledno, cijelo i čitljivo. Ako tijelo može ostati djelomično izvan kadra, neprepoznato ili višeznačno, možda se mijenja i odnos između onoga tko gleda i onoga što je gledano. Ne znam može li drugačiji način gledanja automatski proizvesti drugačiji svijet reprezentacije, ali može promijeniti uvjete pod kojima slika nastaje. Mene upravo to zanima: usporiti prepoznavanje, otežati neposrednu identifikaciju, ostaviti dio slike otvorenim ili nedostupnim i od gledatelja tražiti više vremena i pažnje.

Tvoj rad s Jagodinim ateljeom traje gotovo deset godina. Što ti je taj dugotrajni proces omogućio?  Je li se tijekom vremena promijenilo i tvoje vlastito mjesto u toj priči?

 

Dugotrajnost mi je prije svega omogućila da projekt ne moram unaprijed zatvoriti ni definirati. Razvijao se zajedno s mojim životom i praksom: od prvog intuitivnog interesa za tragove u prostoru, preko arhivskog istraživanja i Future Repairs, do izložbi, konstrukcije, filmova, prašine, lentikulara i novih načina rada sa slikom i tijelom. Teme koje su mi i ranije bile važne – trajanje, tijelo, prostor, prisutnost, proces i ono što ostaje nakon događaja – nisu nestale, nego su se s vremenom razvijale, mutirale i preoblikovale kroz različite medije i načine rada. Zato danas taj rad više ni ne doživljavam kao jedan projekt, nego kao dugoročnu metodologiju. Radim sporo i procesualno i važno mi je ostati uz nešto dovoljno dugo, jer mi to omogućuje da se moj odnos prema nečemu promijeni, da se otvore druge perspektive i druga čitanja. Važno mi je moći se vraćati istom materijalu, otvarati nova pitanja i dopustiti da on s vremenom prijeđe u drugi medij ili kontekst. To je na neki način i otpor logici hiperprodukcije i stalne potrebe za novim, odvojenim projektima. Više me zanima kontinuitet – vraćanje, ponavljanje, transformacija, ustrajnost i neodustajanje. S vremenom se taj proces proširio i daleko izvan mog individualnog rada. Iz ateljea su se razvile različite suradnje, istraživanja i program Vježbe, kroz koji se godinama gradi zajednica i prostor razmjene znanja, iskustava i umjetničkih procesa. Ti se procesi međusobno prelijevaju i utječu jedni na druge; jedan razgovor može otvoriti novo istraživanje, istraživanje proizvesti rad, a rad ponovno otvoriti prostor za susret i nova pitanja. Važno mi je da atelje ne bude samo mjesto moje produkcije, nego siguran i otvoren prostor za razvoj ideja, kritičko mišljenje i dijeljenje procesa s drugima. U početku sam ušla u prostor koji sam doživljavala prvenstveno kroz tragove osobe koja je ondje radila prije mene. Nakon gotovo deset godina više ne mogu stajati izvan te priče kao netko tko samo promatra ili istražuje tuđe nasljeđe. I moji su se tragovi u međuvremenu upisali u prostor, kao i tragovi svih ljudi koji su kroz njega prošli. Atelje danas razumijem kao prostor kontinuiranog nastajanja – prostor u kojem se različite generacije, znanja i prakse susreću, mijenjaju i nastavljaju jedna kroz drugu. Možda mi je upravo to dugotrajni proces najviše omogućio: da umjetničku praksu ne razumijem samo kao proizvodnju radova, nego kao izgradnju odnosa, kontinuiteta i neke vrste ekologije kolektivne skrbi i solidarnosti – prostora u kojem se pažnja može posvetiti i onome što inače ostaje nevidljivo, sporo ili zapostavljeno.

 

Više o projektu potražite ovdje.

 

Zahvaljujemo HULU Split na ustupljenim fotografijama postava izložbe.

 

Tekst je objavljen je u sklopu programa “Fotografske prakse: analize i dijalozi”, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.