“Sporo nasilje” kao globalna pojava u kojoj se urbanizam koristi za političke ciljeve – razgovor s Bojanom Fajfrićem

Možeš li nam ispričati kako je nastao ciklus Eagles, Army Headquarters and Football Films i opisati svoj proces rada — od istraživanja, izbora lokacija do snimanja fotografija?

 

Mislim da je to bilo 2014. godine, kada je srpska vlada potpisala jedan veliki ugovor s Abu Dhabi firmom iz Ujedinjenih Emirata. To je jedan konglomerat koji razvija urbane projekte po raznim gradovima. Takav je, primjerice, Beograd na vodi. I pri tom potpisivanju ugovora Grad Beograd ili Vlada Republike Srbije dodijelila je zgradu iz 1907. godine kao poklon toj firmi. To je bio Geodetski zavod koji se potom renovirao. Igrom slučaja sam 2014. godine bio ondje kada se taj novi stožer Beograda na vodi otvorio i instinktivno sam počeo snimati oglasne panele, reklame makete, sve ono što je najavljivalo kako će jednog dana izgledati Beograd. Ubrzo poslije toga sam dodao još dvije lokacije u Beogradu – Generalštab, odnosno kompleks zgrade Generalštaba Jugoslavenske narodne armije, koji je bio pogođen 1999. godine tijekom NATO bombardiranja, i još jednu lokaciju u Novom Beogradu – zapušteni, propali projekt turističke atrakcije – kulise koje predstavljaju Terazijski trg iz 1930. godine, a koje su zaostatak snimanja jednog filma iz 2010. godine. Dokumentiranje ove tri lokacije više od deset godina, počelo je kao intimna, skromna priča, neko moje osobno sučeljavanje s gradom u kojemu sam odrastao, jer sam u tom trenutku, 2014. godine, vidio neke obrise radikalne promjene koje se zapravo danas događaju unutar urbanog središta grada.

U kakvom su odnosu prikazane fotografije s arhivskim materijalom (videom) koji predstavljaš na izložbi?

 

Greetings from Kosovo je dodatak ovoj trokanalnoj instalaciji koju predstavljam u Galeriji Spot. To je podsjetnik na to kako je sve započelo kasnih 1980-ih godina i kako osjećamo posljedice danas. Riječ je o arhivskom materijalu iz 1989. godine s Kosova kada se slavilo šesto godina od Kosovske bitke. Slobodan Milošević, tada na vrhu srpske komunističke partije s drugim komunistima iz Jugoslavije, organizirao je jedan veliki miting, odnosno napravio jednu podlogu i jedno ideološko regrutiranje za ono što će se dogoditi ubrzo poslije toga.

 

Ovdje sam napravio jednu vrstu eksperimenta – kratku montažu od trinaest minuta s dodatnim zvukom. S jedne strane, ovaj rad se fokusira na tadašnji utjecaj Srpske pravoslavne crkve u tom trenutku, a s druge strane na određenu vrstu ikonografije koja možda danas više nije moguća, ali bismo ju isto tako mogli nazvati i “trumpizmom”. Spojem nespojivih ideologija gdje se četnički, jugoslavenski i partizanski simboli s američkim zastavama spajaju u jednu proslavu, opijenost nacionalnim buđenjem srpskog naroda. To je trenutak kada prvi put Slobodan Milošević spominje oružane sukobe. Tako da je to povezano s onim što se danas živi u tom društvu, a i drugdje.

Koji razlog stoji iza odabira forme slideshowa za prikaz fotografija i zašto si se odlučio na ovakav postav, tj. što si njime želio postići?

 

Ovaj arhiv ima preko sedam tisuća fotografija i ova instalacija predstavlja samo mali presjek tog arhiva. Slideshow u digitalnoj formi, odnosno trokanalna video projekcija, predstavlja za mene ideju beskonačnog strujanja fotografija. Izmjena fotografija i poigravanje sa svjetlom i tamom za sada najbolje prenose tu moju ideju, odnosno procese u kojima se grad nalazi. Uz to, priključio sam i jedan zvučni detalj koji također donosi jednu drugu razinu ili dimenziju rada. Zvuk ovdje označava neku vrstu praznine ili međuprostora u kojem je sve moguće. U tom prostoru odvija se tiho, “sporo nasilje” koje vidimo kroz način na koji se Beograd gradi i mijenja. To nije samo beogradski problem – to je globalna pojava u kojoj se urbanizam koristi za političke ciljeve, a zajednički, društveni prostor polako nestaje.

Zašto si odabrao baš te tri lokacije u Beogradu – Beograd na vodi, zgradu Generalštaba pogođenu 1999. i repliku filma iz 1930-ih?

 

Lokacije koje sam odabrao označavaju specifične trenutke u prostoru i vremenu, zasnovane na načinu na koji se danas u srpskom ili beogradskom društvu — ili samom gradu — doživljava pojam vremena. Na primjer, propali set filma Montevideo, Bog te video koji govori o 1930-im godinama za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, kada prvi nogometni tim odlazi u Urugvaj da se natječe na prvom svjetskom nogometnom prvenstvu. To je jedna nostalgična, mitska priča o Beogradu 1930-ih godina – neka vrsta prekrajanja povijesti. I taj neuspjeli pokušaj da se te kulise iz filma s Trga Terazije pretvore u turistički spektakl ili turističku lokaciju, što je propalo i ubrzo su srušene kulise. To je bilo u Novom Beogradu, a s druge strane, u centru grada nalazi se zgrada Dobrovića koja predstavlja Generalštab. Ona nije samo značajni primjer socijalističke, brutalističke arhitekture, nego je važna i ideološki kada je sagrađena 1960-ih godina. Trenutačno ju koristi sama Vlada i koristi se za određena nacionalistička strujanja, za nekakve vojne narative… A onda imamo nešto sasvim drugo, a to je Beograd na vodi, koji predstavlja lažnu sliku budućnosti. Kroz bannere govori ljudima kako treba živjeti – ne samo da reklamira, nego objašnjava kako treba živjeti u tom lažnom novom gradu izgrađenom u svrhu eksploatacije novca i jednog razuzdanog kapitalizma.

U tvojim radovima isprepliću se osobna sjećanja sa slojevima političkih, društvenih i ekonomskih struktura moći. Na koji način tvoji radovi nastoje razotkriti ili osvijetliti ono što inače prolazi nezamijećeno u urbanom prostoru?

 

Pa, recimo, evo jedan primjer. Godine 2024. je bila premijera ovog projekta u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu. I bio sam zapanjen reakcijama publike koja je iz Beograda i koja ne samo da viđa ove slike svakodnevno, nego ih proživljava i ima iskustvo potpuno drugačije od mojeg, a ipak je bila zaprepaštena tom vrstom neprimjetnog “sporog nasilja”. Ono toliko dugo traje… Ta reakcija me zaprepastila. S druge strane, ovaj rad se bavi pokušajem formuliranja ili davanja ideje o društvu i njegovoj nemogućnosti da ono ima nekakvu sliku o sebi. Također, o političkoj manipulaciji tom slikom. Tako da bih rekao da su to stvari koje ovaj arhiv pokušava otkriti, odnosno ispričati.

 

Više o umjetniku i izložbi u Galeriji Spot potražite ovdje.