Transmedijalnost – jedno od ključnih obilježja suvremene kustoske prakse – razgovor sa Sarom Simić

Povodom gostovanja indonezijskog multimedijskog umjetnika i redatelja Riara Rizaldija u zagrebačkoj Galeriji na katu i Dokukinu KIC, razgovaramo s kustosicom projekta Sarom Simić. Program je naslovljen Transmedijalna filmska praksa – Tellurian Drama te otvara pitanja o suvremenim kustoskim pristupima na granici filma, fotografije i arhiva, odnosno kinodvorane i galerijskog prostora.

Program Transmedijalna filmska praksa – Tellurian Drama osmišljen je kao projekcija filmova indonezijskog multimedijskog umjetnika i redatelja Riara Rizaldija te kao izložba arhivskih fotografija. Možeš li nam reći o kakvim je fotografijama riječ te što te potaknulo da istražiš prijelaze između filmskog i galerijskog prostora? Koliko je važno otvoriti dijalog između ta dva konteksta – projekcije i izložbe – i gdje uopće vidiš njihove dodirne točke?

 

Izložene arhivske fotografije koje dokumentiraju izgradnju nizozemske kolonijalne radio-postaje iz 1923. godine, s povijesnim i političkim kontekstom koji ih okružuje, desetljećima su bile zaboravljene. Sačuvane su fragmentarno, raspršene po manjim privatnim fotografskim zbirkama, pretežito u Nizozemskoj. Do danas se ne zna tko su autori fotografija, no pretpostavljamo da ih je snimilo više kolonijalnih službenika – od inženjera koji su precizno bilježili tehničke detalje strojeva, do činovnika čiji je fokus bio usmjeren na širi prikaz procesa izgradnje i simboličkog uspostavljanja kolonijalne moći u regiji. Projekt Tellurian Drama Riara Rizaldija privukao me već 2020. godine upravo zbog načina na koji uspijeva istovremeno funkcionirati unutar filmskog i galerijskog konteksta. Ovdje, kao i u većini Rizaldijevih radova, riječ je o projektu koji se oblikuje na sjecištu filmskog i multimedijskog prostora, a time i aktivno propituje granice medija. Takvi su radovi izuzetno poticajni jer šire interpretativne mogućnosti – ne samo samog djela, nego i institucionalnih okvira u kojima se ono pojavljuje. Primjerice, u galerijskom prostoru jedna od instalacija zapravo jest cijeli film, izveden s blagim varijacijama, no većina posjetitelja neće ostati dovoljno dugo, punih pola sata, da ga doživi u cjelini. Stoga, iskustvo gledanja u galeriji nužno se razlikuje od onoga u kinodvorani – što stvara pomak u percepciji, ali i u razumijevanju narativa. Iz te perspektive, smatram da postoji izniman potencijal za dublje promišljanje intermedijalnih odnosa između prostora galerije i kinodvorane. Osim očite prostorne i perceptivne razlike između tzv. white cube i black box (kinodvorane) okruženja, zanimljivo je promatrati kako se određeni umjetničko-istraživački postupci uspješno prepliću u oba konteksta, međusobno ih nadopunjujući i otvarajući nove načine recepcije i čitanja djela.

Polazeći od istraživanja kolonijalne povijesti i eksploatacije prirodnih resursa u Jugoistočnoj Aziji, Rizaldijev Tellurian Drama otvara niz političkih i povijesnih slojeva. Kako se sjećanje i povijest u tom kontekstu materijaliziraju kroz samu sliku? Kako je taj kontekst oblikovao tvoj kustoski pristup ovom programu – kako si promišljala ritam gledanja?

 

U ovom umjetničko-istraživačkom projektu povijest kolonijalizma u Indoneziji i njegovo kolektivno sjećanje interpretirani su kao složeni, višedimenzionalni fenomen. U samoj srži projekta nalazi se promišljanje o odnosu između kolonijalne vlasti, odnosno opresivnih struktura moći i načina na koji su one ostvarivale kontrolu – prije svega kroz uzurpaciju prirodnih resursa i prostora. Ta radikalna i nasilna transformacija okoliša dovela je ne samo do devastacije prirodnog krajolika, nego i do simboličnog gubitka povezanosti s prirodom, a time i s vlastitim identitetom, tradicijom i poviješću. Takvi obrasci prisvajanja i nasilne eksploatacije zemlje nisu bili ograničeni samo na kolonijalno razdoblje, već su se nastavili i u postkolonijalnim kontekstima – pa i u suvremenosti. Kolonijalizam, u svojoj biti, najčešće započinje uzurpacijom prirodnog okoliša, budući da je on direktna poveznica s identitetom lokalnog stanovništva.

 

U svojim instalacijama Riar Rizaldi upravo tu vezu između prirode, sjećanja i kolonijalne infrastrukture čini središnjim elementom rada. Posebnu pažnju pridaje vizualnim prikazima tradicijske kulture lokalne zajednice, koja je neraskidivo povezana s krajolikom u kojem se i danas nalaze ruševine nekadašnje radio-postaje. Takav pristup stvara dijalog između dokumentarnog i poetskog, između povijesnog materijala i suvremene umjetničke interpretacije. Arhivske fotografije, koje čine važan segment projekta, iznimno su vrijedne iz više razloga. One prikazuju tehnički proces izgradnje radio-postaje u izrazito nepristupačnom području, bilježeći precizne detalje tadašnje radio-opreme i infrastrukture.

 

Istodobno, te fotografije svjedoče i o brutalnom narušavanju prirodnog okoliša te jasno prikazuju hijerarhije moći između kolonijalnih službenika i lokalnog stanovništva. Primjerice, dok su predstavnici kolonijalne vlasti često portretirani direktno gledajući u kameru prikazani kao individualizirani “subjekti”, lokalni radnici uglavnom su prikazani kao dio pozadine – gotovo kao produžetak krajolika koji kolonijalni projekt eksploatira. Tako vizualni materijal ne dokumentira samo tehnički proces izgradnje, već i ideološki okvir kolonijalne dominacije. U kontekstu galerijske prezentacije, važnu ulogu imaju samostojeći drveni paneli koji su raspoređeni po prostoru galerije. Oni predstavljaju jedini fizički element instalacije (uz umjetničku knjigu koja prati projekt), a izrađeni su od prirodnog materijala kako bi dodatno simbolizirali prisutnost devastirane šume i potencijal njezine obnove. Na površinama tih panela otisnuti su fragmenti arhivskih fotografija, pažljivo odabrani i postavljeni tako da stvaraju prostorni ritam kretanja i “usmjeravanja pogleda” kroz izložbu. Time paneli ne funkcioniraju samo kao nosači slike, već i kao prostorni orijentiri koji naglašavaju materijalnost samih fotografija i njihovu arhivsku dimenziju. Rekla bih da upravo ovi paneli čine ključni element promišljanja izložbenog postava. Dok su instalacije i fotografije na zidovima te u izložbenom stolu bile logičan odabir s obzirom na konfiguraciju galerije i tehničke uvjete, paneli su omogućili dodatnu razinu interpretacije – onu koja spaja materijalnost arhiva, fizičnost prostora i simboličku dimenziju okoliša.

Što za tebe znači transmedijalna praksa? Gdje završava film, a počinje instalacija, fotografija ili arhivski rad?

 

Zamisao ove izložbe bila je otvoriti pitanje granica, mogućnosti i potencijala različitih medija predstavljanja i stvaranja te razmotriti načine na koje ih je moguće prevladati. Mogli bismo reći da i film, kao i fotografija, započinje činom promatranja – odnosno misaonim procesom koji proizlazi iz gledanja i razmišljanja o onome što je već viđeno ili što tek treba biti viđeno. Taj odnos, naravno, ovisi o perspektivi promatrača, vremenu i kontekstu gledanja. Slično tome, i rad s arhivskim materijalima počinje u prostoru mogućnosti otkrivanja. S time u vidu, vjerujem da je ključno dopustiti da sami arhivski materijali “progovore”, da ih pokušamo promatrati bez unaprijed stvorenih očekivanja ili interpretacijskih okvira. Tek takvim pristupom postoji mogućnost uspostavljanja otvorenog dijalog s arhivom – uroniti u njegove različite slojeve i istražiti potencijale razumijevanja, interpretacije i percepcije koji iz njega proizlaze.

 

Kada je riječ o ovom fotografskom arhivu, nužno je sagledati širi kontekst njegova nastanka: tko je fotografirao, u koje vrijeme, s kojim motivima i ciljevima, te kako su materijali kasnije cirkulirali, kako su reproducirani ili reinterpretirani. Sve te okolnosti oblikuju načine na koje promatramo, razumijemo i vrednujemo arhivsku građu. Istodobno, arhivski materijali zahtijevaju određenu dozu opreza, s ozbirom na to da se često nalaze na osjetljivoj granici između dokumenta i interpretacije, između činjenice i konstruirane istine. S jedne strane, arhiv može djelovati kao dokaz – što u razdobljima političkih kriza, društvenih sukoba ili urušavanja demokratskih vrijednosti ima iznimnu važnost. No, s druge strane, svaki (audio)vizualni arhiv neizbježno nosi i “nevidljivo” prisustvo kamere – pogled onoga tko snima, okvir u kojem se prikazuje i odluku o onome što ostaje izvan kadra. Upravo taj nevidljivi sloj definira kako razumijemo ono što vidimo i otvara prostor za propitivanje moći, reprezentacije i povijesnog sjećanja.

Kako kustosi mogu reagirati na nove oblike filmske prakse koji se odvijaju izvan kinodvorane – što to znači za teorijski i kritički diskurs?

 

Suvremene umjetničke prakse neprestano se razvijaju, a s njima i načini njihova predstavljanja, tumačenja i doživljavanja. Jedan od najzanimljivijih, ali i najzahtjevnijih aspekata suvremene kustoske prakse za mene je upravo osvještavanje činjenice da ne postoji jedna jedina istina izložbenog narativa. Svaka izložba – baš kao i svaki film – otvara prostor za višestruka čitanja, promjene fokusa i nove interpretacije. Filmska praksa, čini mi se, danas postaje sve fluidnija i otvorenija prema drugim medijima predstavljanja. Film više nije vezan isključivo uz prostor kinodvorane, nego se širi prema galeriji, knjizi, arhivu ili zvuku – postaje prostor dijaloga i preklapanja. U ovom projektu, primjerice, filmski proces prelazi u oblik umjetničke knjige. Ne bih je nazvala pratećom publikacijom, već integralnim dijelom samog rada. Knjiga sadrži arhivske fotografije, fragmente iz filma i nove, spekulativne elemente koji dodatno otvaraju mogućnosti čitanja i razumijevanja projekta. Ona ne dokumentira film, nego ga produžuje – prenosi ga u drugi medij, u drugačiji ritam gledanja i razmišljanja. Upravo ta intermedijalnost – susret filma, knjige i galerijskog prostora – čini mi se iznimno važnom za suvremene kustoske prakse. Otvara prostor za promišljanje filma kao iskustva koje može istodobno pripadati različitim formatima i koje na svakom mjestu proizvodi drugačije oblike percepcije i interpretacije.

Što bi voljela da publika ponese iz ovog programa: promišljanje o filmu, o slici, ili možda o samom činu gledanja?

 

Prije svega, iznimno mi je drago što je ovom izložbom šira publika imala priliku upoznati rad izuzetno zanimljivog umjetnika te dobiti barem djelomičan uvid u bogatu i dinamičnu scenu suvremene umjetnosti Jugoistočne Azije. Smatram da bi nam svima trebao biti zajednički cilj kontinuirano širiti vidike i otvarati domaći umjetnički prostor za nove, kod nas manje poznate i afirmirane glasove suvremene umjetnosti iz različitih dijelova svijeta – osobito izvan dominantnog zapadnoeuropskog konteksta. Ohrabrujuće je što se u Zagrebu, ali i diljem Hrvatske i regije, sve češće realiziraju programi koji predstavljaju iznimne umjetnike, kustose, teoretičare i aktiviste čiji je rad međunarodno prepoznat, ali u našoj sredini tek počinje dobivati zasluženu pažnju. Nadam se da je i ova izložba barem djelomično pridonijela širem razumijevanju suvremenih kustoskih pristupa i njihovih potencijala, kao i aktualnih umjetničkih praksi koje se sve teže mogu svesti na jednoznačne definicije. Upravo je ta transmedijalnost, odnosno otvorenost prema različitim medijima i načinima izraza, po mom mišljenju jedno od ključnih obilježja suvremene umjetničke i kustoske prakse. Također, smatram posebno vrijednim način na koji film u ovom projektu funkcionira na granici medija – istovremeno kao galerijski i kinodvoranski format. Ta fluidnost filmske prakse otvara nove perspektive promatranja, interpretacije i percepcije samog filma: ne više isključivo kao djela stvorenog za projekciju u kinodvorani, već i kao vizualno i prostorno iskustvo koje se može doživjeti u drugačijim kontekstima gledanja.

Program je održan u sklopu filmsko-diskurzivnog programa Kritika i društvo u organizaciji Hrvatskog društva filmskih kritičara od 10. do 19. listopada 2025. Zahvaljujemo HDFK-u na ustupljenim vizualnim materijalima.