U nekom smislu više sam tradicionalist – razgovor sa Želimirom Koščevićem

Razgovarali smo s povjesničarom umjetnosti i kustosom Želimirom Koščevićem povodom 173. izložbe u Foto galeriji Lang u Samoboru koju je sa suprugom uspostavio 2002. godine. Ova se privatna galerija kroz godine svog djelovanja profilirala kao jedna od rijetkih specijaliziranih za fotografiju u Hrvatskoj, promovirajući podjednako suvremenu i povijesnu fotografiju, inozemne i domaće autorice i autore, ostvarujući brojne suradnje kako s pojedincima tako i s institucijama, privatnim i javnim kolekcijama. Smještena u privatnoj kući, s nedjeljama u podne rezerviranima za otvorenja, nerijetko je postajala mjestom žive rasprave o fotografiji – njezinoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Međutim, bez obzira na značaj i dugovječnost ovog prostora, i on se zadnjih nekoliko godina bori s nedostatnim ili nepostojećim financiranjem lokalne zajednice. U post-lockdown periodu, kada se po medijima najavljuje najveća financijska kriza koju je svijet vidio od Velike depresije, smatramo da je važno naše čitatelje podsjetiti ne samo na ovisnost privatnih prostora posvećenih umjetnosti u Hrvatskoj o lokalnom i državnom financiranju, već i na važnost entuzijazma pojedinaca, zahvaljujući kojima naoko male inicijative mogu činiti veliku razliku na kulturnoj sceni.
U prostoru Foto galerije Lang susreli smo se s Koščevićem jednog poslije podneva. U kojem nas je smjeru razgovor odveo, pročitajte u nastavku.

 

 

SHF: Što vas je ponukalo na osnivanje privatne galerije, posvećene još k tome fotografiji, i to u vrijeme dok ste još bili zaposleni kao viši kustos te zatim muzejski savjetnik u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu?

ŽK: Dakle, priča počinje 2002. i nešto ranije. Naime, supruga i ja smo početkom dvijetisućitih rekonstruirali staru kuću u Samoboru. U početku nismo planirali galerijsku funkciju u kući, ali osposobili smo i prostor u kojemu se upravo nalazimo. Tada nismo znali što ćemo s tim prostorom. Međutim smo se na kraju nekako spontano odlučili za galeriju.
Nisam htio pokazivati kiparstvo ni slikarstvo, i onda smo krenuli s fotografijom jer nije bilo sličnog prostora u Zagrebu. Prva izložba otvorena je u studenome 2002., a u njezinoj realizaciji pomogao nam je Pero jer sam ga zamolio (fotograf Petar Dabac i Želimir Koščević dugogodišnji su prijatelji i suradnici, op. a.).

 

SHF: Vaša je galerija pritom jedna od najdugovječnijih privatnih inicijativa u Hrvatskoj kad govorimo o prostorima koji pokazuju fotografiju.

ŽK: Imamo punoljetnost, kako bi se reklo, i preko 174 realiziranih projekata u tom periodu, mislim da je to više nego dovoljno. Osim nas treba sigurno spomenuti galerijski prostor vezan uz fotografiju u Splitu u Marmontovoj (Galerija fotografije i Foto klub Split, op. a.), zatim Batanu u Rovinju, Foto klub Vinkovci i Foto klub Zagreb. Međutim, asocijacije fotografa imaju drugačije kriterije te su prioriteti klupski program i članovi… To nema veze s programom Galerije Lang – ja kao povjesničar umjetnosti koji se dosta bavi fotografijom i obrađujem ju, program galerije kreiram po jednom sasvim drugom ključu.

 

SHF: Kako se formira program galerije? Naime, gledajući vašu stranicu (www.fotogalerija-lang.com) kao i izložbene deplijane vidi se velika raznolikost: prikazujete domaće i strane autore, mlađe, srednje i starije generacije, individualne i grupne izložbe, kolekcije…

ŽK: Formiranje programa proizlazi iz mojih interesa, sugestija, veza. Tu je Pero bio dragocjen sa svojim vezama u Sloveniji, zatim moje veze u Beogradu i tako dalje. Primjerice, prikazali smo fotografiju različitih autora kako po godinama tako i po stilu, primjerice Aleksandra Kujučeva, Igora Kuduza, Balinta Szombathya, Bojana Mrđenovića, Petre Mrše, da nabrojim samo neke. Posebno zanimljiva suradnja uspostavljena je s Lucijom Horvat, suprugom Miljenka Horvata, koja posjeduje kolekciju viktorijanske fotografije, originala velike vrijednosti. Ona je dopustila da se to skenira i da radimo uvećane printeve prema originalima. Osim prikazivanja suvremene fotografije postoji dakle interes za staru fotografiju – ove godine želimo pokazati Ante Rocu s Foto klubom i zadarskim Narodnim muzejom. Sa Slavkom Pavić, koju smo pokazali, dogovorili smo izložbu Milana Pavića; s kćerkom smo dogovorili izložbu Stojana Dimitrijevića koji je zaboravljen. S Lucijom Horvat i kolekcionarom Marinkom Sucem realizirali smo izložbu Miljenka Horvata i eto, to je raslo na visokoj razini.
Posebna priča je izložba lokalnom fotografu Franji Bahovcu (rođen je 1851., a umro 1924. u Samoboru, op. a.) – Zagreb i Hrvatska to uopće ne šljivi, a to je prvoklasni materijal. On je fotografirao prosjake i cigane u Samoboru, putuje u New York, na Niagarine slapove. Sačuvane fotografije su sve stakleni dijapozitivi koje je lokalni sakupljač našao na smeću i kod drugog lokalca zamijenio za neke pive. Kada je zbirka otkrivena i prikazana, iz Beča su došli vidjeti taj materijal i ponudili da ga otkupe. Kolekcionar je bio zainteresiran za prodaju i moj je savjet bio da je to u redu, pošto je dio materijala po vremenu nastanka i sadržaju vezan uz Austro-Ugarsku. U konačnici otkupljeno je nekih 90 dijapozitiva koji su završili u privatnoj kolekciji zaposlenika bečkog MAK-a, da bi ih potom otkupila fundacija Bonartes.

 

SHF: Koja je struktura financiranja i koliko je ono bilo stabilno kroz godine?

ŽK: U prvo vrijeme program i ostale djelatnosti smo financirali sami, da bi vrlo brzo uskočio i grad Samobor, nakon što sam se 2003.–2004. javio pročelniku za kulturu. S vremenom dobili smo potpore Zagrebačke županije i Ministarstva kulture RH te naposljetku i Zaklade Kultura nova. To su sve programska sredstva, dok supruga, koja vodi financije, i ja svoje aktivnosti obavljamo bez naknade. Nažalost, grad Samobor je unatrag 5 godina radikalno srezao financije galeriji, gotovo pola budžeta što vrlo ograničava naš program i to prvenstveno u međunarodnoj suradnji.
Pozicija foto galerije je jedinstvena, ali nemamo potporu koju bi trebali imati. Ja ću reći sad, „baš me briga, sad će grad bez toga ostati, ja sam napravio kaj sam mogao“, ali godinama sam nagovarao gradske oce da preurede Zetove garaže – potpuno sačuvanu zgradu, samo bi trebalo struju, vodu, grijanje, i da se tu oformi neki prostor za gradske obrtnike, ali i foto galerija, zatim galerijski prostor za lokalne kolekcionare, radionice za kipare, neka bude i kafić… ali to nije naišlo na potporu. Inače u samom gradu Samoboru postoji muzej grada, ali proglašen je najgorim muzejom u Hrvatskoj.

 

SHF: Nažalost poznata nam je ova situacija – osjećaj da se kontinuitet i rad u kulturi adekvatno ne vrednuju (uz čast rijetkim iznimkama) te da je kultura općenito, a posebice ova izvaninstitucionalna, potpuno zapostavljena. Ali vratimo se programu i izložbama. Osim izložbi u galeriji, neke su vaše izložbe gostovale i u inozemstvu.

ŽK: Da, mi smo imali jaku suradnju s Bratislavom i to je možda jedina suradnja koja je bila kontinuirana. Gostovali smo zatim u Groningenu u Holandiji gdje smo pokazali Nikolu Vučemilovića, a u Kopenhagenu Luku Mjedu. U Parizu i Grazu, odnosno u Semmeringu, sam predstavio Bahovca; to je posebno bilo zanimljivo, ali bez nekakvog posebnog odjeka. U Pečuhu je postavljena izložba Mare Milin i Petra Dabca. To je bilo dosta intenzivno. I u Cankarjevom domu u Ljubljani smo imali dosta suradnje i izložbenih projekata; u Beogradu također, u njihovom Kulturnom centru i u Novom Sadu u Muzeju moderne umjetnosti Vojvodine. Ja sam paralelno radio i neke neovisne projekte, kod kojih je postojao problem prostora pa sam ušao u suradnju s Hrvatskim fotosavezom i s Peugeotovim servisom Kuželka u Rijeci. Tada je prikazana izložba Helmuta Newtona, koja je bila užasno skupa te je postavljen uvjet otkupa, pa je onda Peugeot otkupio neke radove. To su bili jako zanimljivi projekti…
Izdvojit ću i izložbu ruske fotografija u Umjetničkom paviljonu te izložbu talijanskog neorealizma, obje u suradnji s Hrvatskim fotosavezom. To su bile spektakularne izložbe. Izložba neorealizma je pokazivala jasne indikacije s neorealizmom u filmu. Izložbu ruske fotografije radio sam nakon što sam bio pozvan u Moskvu na jedno žiriranje u okviru kojega smo kao stručnjaci pregledali radove 200 fotografa, koje su nam predstavili. Uglavnom, odabrao sam jedno 80 fotografija. Potom sam mailom komunicirao s kustosom u Moskvi da bi se na kraju jedno 40 fotografa koje sam odabrao složilo da pošalju mailom svoje fotografije Hrvatskom fotosavezu. Samo je jedan tražio kontrolu printa i to smo mu poslali. Ta ogromna izložba je došla mimo njihovog i našeg ministarstva, a prikazivala je rusku, bjelorusku i ukrajinsku fotografiju.
Sljedeći vanjski projekt koji bih izdvojio je Titova fotografija, osmišljena zahvaljujući suradnji sa Slovencima u Kopru gdje je bilo nekoliko Titovih fotografija. Kada sam ih vidio, otišao sam u Muzej Jugoslavije u Beograd i pitao mogu li vidjeti što oni posjeduju i sve su mi dali na uvid. Naime, oni su našli filmove u Titovoj vili na Dedinju te ih skenirali. Ja sam znao da je Tito bio fotoamater i to entuzijastični fotoamater, što su oni i potvrdili. Jako je volio i film i fotografiju, imao je dva foto laboratorija i sam je razvijao fotografije. Kustos koji se brinuo oko tog fundusa, Momo Cvijović, bio je otvoren i jako srdačan pa sam zamolio da iz tih skenova napravim izložbu. Odabrao sam nekih 50 ili 60 komada i oni su se složili s tim. Ispričali su mi i anegdotu da bi Tito, kad je sam razvijao svoje fotografije, rekao „Nema da me smeta!“. U njegovim sam fotografijama prepoznao novu subjektivnost koja se javlja tih 60-ih godina. On sam bio je dosta dobar s Pavićem, Skriginom i još jednim fotografom koji su dolazili k njemu kao prijatelji. Uglavnom, tu sam izložbu predložio Kumrovcu i oni su to objeručke prihvatili. Prva izložba je bila u Kumrovcu, onda je prikazana u Ljubljani, Varaždinu i Rovinju i kod nas u Samoboru. U Varaždinu su neki političari radili probleme, dok je u Cankarjevom domu bilo spektakularno, doveli su doajena slovenske fotografije Jožeta Znidaršiča, bilo je glazbe, revolucionarne, tražili su predavanje o izložbi. Došli su i kolege iz Beograda.
Sjajna izložba bila je i Glamur Hollywooda – fotografije filmskih zvijezda 30-ih koje je sakupljao Tošo Dabac.

 

 

SHF: Da li ste dokumentirali ove aktivnosti o kojima razgovaramo? Ne mogu ne primijetiti da imate puno kataloga, ali i knjiga.

ŽK: Sve je digitalizirano, sve izložbe, sva otvorenja. I puno puta smo pitali da napravimo publikaciju o tome, međutim kako stvari stoje ostat će samo u digitalnom formatu. Imam i svoj arhiv, međutim nisam razmišljao što će s njim biti jednog dana. Vjerojatno mu je mjesto u nekoj instituciji, ali nikako u MSU Zagreb. A iz vremena kad sam radio u Galeriji SC, svu sam dokumentaciju, registratore, predao Likovnom arhivu HAZU – sve sam počistio i to je sve sačuvano.

 

SHF: Vi ste svoj cijeli službeni radni vijek u institucijama; prvo ste bili kustos u Galeriji SC, zatim u Galerijama grada Zagreba te u Muzeju suvremene umjetnosti u kojem ste i dočekali mirovinu. Koja je razlika u radu u velikim sustavima i institucijama u odnosu na rad u privatnoj galeriji? Koji su plusevi i minusi?

ŽK: Logistika prije svega. Kada sam radio u Galerijama grada postajao je cijeli niz suradnika, računovodstvo, i sl., koji su rješavali administrativno-tehnička pitanja (carine i slično). To je sve išlo svojim redovnim tokom. Programski se radilo čak i četiri godine unaprijed, nakon predlaganja programa i rasprave sa stručnim kolegijem. Tako su realizirani veliki i zahtjevni projekti poput izložbe Venecijanski Bijenale i jugoslavenska moderna umjetnost 1895.–1988. ili pojedinih dionica jugoslavenske suvremene umjetnosti – govorimo o vrlo zahtjevnoj produkciji koja je uključivala i posuđivanje radova s više mjesta. Pod novom ravnateljicom koja vodi MSU i koja je pred mirovinom je sve pred urušenjem. Teško je reći zašto, često zbog iracionalnosti čuvanja radnog mjesta i veze s politikom. A taj MSU sa 14.000 kvadrata ima puno potencijala…

 

SHF: A tko je za vrijeme vašeg formiranja kao kustosa vama bio najbitniji? U vrijeme kada ste vi počinjali vaš profesionalni put, na zagrebačkoj umjetničkoj sceni su se događale vrlo zanimljive stvari.

ŽK: Pa da, od Beka, Putara i tako dalje… tu su bili naravno i Knifer, Kožarić. Teško je reći da me to formiralo, ali to je sve dolazilo do mene. Ali moram reći da sam kao povjesničar umjetnosti očijukao, gledao i „drugu stranu“, na radove iz majstorske radionice Krste Hegedušića, Petlevskog i tako dalje. I sama Biafra, koja je radikalno bila na drugoj strani, dolazili smo i pitali kako to izgleda. Bio sam informiran, ali sam rekao da nije to moj put… taj drugi put, moj put su bile Nove tendencije. Taj put se otvarao upravo preko Bože Beka, tu se negdje formirao moj profesionalni habitus, kada sam 1980. godine u Galerijama grada Zagreba radio u statusu slobodnog kustosa, jer su Matičević i Susovski držali suvremenu. Tada se negdje zapravo formirala moja vlastita poetika i pogled, kao historičara umjetnosti. Onda su odjednom došli prijedlozi za Bijenale u Veneciji, izložba Fluxusa koja je rezultirala velikim donacijama Muzeju, a krenula je kroz jedan neslužbeni kontakt. Naime, izložba je održana kao donacija Muzeju suvremene, iako su djela bila meni lično predana, a ja sam ih zatim dao Muzeju, jer što bih s tim. Do toga je došlo nakon što sam bio s Fluxusovcima po cijelom svijetu… i onda u jednom kontaktu s Francescom Conzom u Veroni, rekao je zašto nam ne bi dao kolekciju, pa me odveo u hangar pored Verone i rekao mi da biram… imao je razna djela body arta, performansa… ali ograničio sam se na Fluxus, jer sam znao da to moram sam dalje prevesti.

 

SHF: Gdje je fotografija u vašem polju interesa, djelovanja i projekata? Kroz godine ste napisali i više knjiga u kojima ne samo da razmatrate i konceptualnu i eksperimentalnu fotografiju, nego i fotografiju i fotografske teme općenito. Kako je to započelo?

ŽK: Pa ne znam. Ja sam još od davnih dana imao za to oči, ali neki ozbiljniji pristup cijelom tom medijskom području započinje negdje 2002., kada smo to počeli profesionalno raditi kroz par većih umjetničkih projekata. Meni se čini da u fotografiji, u pristupu kao mediju, postoji određen amaterski pristup… „joj, pa šta je ta fotografija, joj, to ti je nešto jako lepo, aha, dobro ok…“. Ali ono što mene zanima je što je taj medij u stvari. To me i potaknulo na pisanje prve knjige o fotografiji, koju sam nazvao Fotografska slika. Onda me to navelo na drugu u kojoj sam se bavio konkretnim primjerima. Potom treća, Teme i motivi, u kojoj sam želi posložiti gdje, šta, kako, koga. Tu postoji ogromna konfuzija – Sanja Horvatinčić je rekla da sam dao jedan „ekološki prilog“. Pa i je… malo da raščistimo stvar…

 

SHF: Koliko je važno dobro poznavati teoriju fotografije? Kod nas se nerijetko fotografija analizira na isti način kao ulje na platnu, a tek neki kritičari ulaze u pitanje samog medija.

ŽK: Uglavnom svi znaju za Susan Sontag, Barthesa i tak. Međutim, rijetki se bave pitanjima što znači marksistička ili primjerice feministička teorija u fotografiji. Drugim riječima, diskurs ipak treba podignuti na jednu drugačiju i višu misaonu razinu. Mene zanima ta višeslojnost fotografske slike. Tamo su možda prikazani stablo i vojnik, da, i to možemo prepoznati i u slikarstvu, ali u slučaju fotografije taj motiv je nešto sasvim drugo i o tome treba razmisliti. Baš kod motiva i fotografije, ja ne gledam samo fotografiju, gledam nešto puno šire, cijelu kulturnu antropologiju… jer taj medij je kulturni fenomen prije svega. Sa širim kontekstom treba gledati ako želimo prodrijeti do onog što ta fotografska slika znači, koju poruku može poslati. To nije tek samo evidentno.

 

 

SHF: I za kraj, možda mali komentar vezano uz suvremenu fotografiju u Hrvatskoj. Što mislite, kakva je situacija?

ŽK: Pa ne znam, očito će preživjeti. Ja vidim da fotografija odlazi na nultu točku (referira se na izložbu Nulta točka značenja, op. a.) i ja tu nultu točku mogu prihvatiti, ali to meni nažalost nije blisko. Ja sam u tom nekom smislu više tradicionalist. To prošireno područje medija… recimo Jerman kojeg je Putar jako prihvatio, meni je nekako bilo strano… Ciklus Petra Dabca, „Osjećaj prirode na kraju 20. stoljeća“, ona polja o kojima sam pisao tekst, to je meni konceptualna fotografija. Mislim da se iz fotografije može izvući nešto što može biti misao, koncept, ali da nam ipak ostane fotografija.

 

*fotografije: Lana Lovrenčić