“Važno mi je naglasak staviti na ono što ljudi ostavljaju za sobom” – razgovor s Lucijom Stolnik

U prostoru Aukcijske kuće Kontura u Zagrebu od 23. do 30. travnja 2026. održana je izložba Privremeno zatvoreno, mlade umjetnice Lucije Stolnik (Zagreb, 2001.), studentice zadnje godine diplomskog studija Novih medija na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, čija je umjetnička praksa usmjerena na istraživanje napuštenih kuća i prostora na periferiji grada. Prateći ih i dokumentirajući kroz vrijeme, autorica bilježi tragove njihovog postojanja, propadanja i transformacije.

Za početak, za one koji nisu uspjeli vidjeti izložbu uživo, možeš li nam približiti temu izložbe i postav? Tko je odlučivao o rasporedu i formatima fotografija i zašto se izložba održala baš u Aukcijskoj kući Kontura?

 

Izložba je postavljena u Palači Demeter-Corvin, u izložbenom prostoru Aukcijske kuće Kontura te se sastoji od 24 crno-bijele digitalne fotografije dimenzija 39,5 × 59,5 cm, među kojima je i jedna analogna. Fotografije su postavljene u horizontalni niz pri čemu je raspored postava usklađen s interijerom hola i salona izložbenog prostora. Kako je izložba realizirana u sklopu simpozija “Pokret za nepokretnu kulturnu baštinu”, u postavu mi je pomogla organizatorica  Lucija Obrovac. Ovogodišnje predstavljanje simpozija kroz izložbeni program nastojali smo realizirati izvan prostora Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u kojem se sam simpozij održavao 23. i 24. travnja ove godine. Kako i sam naslov glasi “Pokret za nepokretnu kulturnu baštinu”, u interesu nam je bilo radove izložiti u povijesnoj, arhitektonski vrijednoj i očuvanoj građevini, odnosno u objektu koji se pravno tretira kao kulturno dobro Grada Zagreba.

 

Palača Demeter-Corvin nalazi se u Radićevoj ulici, koja je dio zaštićene kulturno-povijesne cjeline Gornjega grada. Palača nosi ime po obitelji Demeter i kasnijim vlasnicima, obitelji Corvin. Riječ je o stambenoj jednokatnici sagrađenoj 1808. godine za trgovca Nauma Demetra. Objekt predstavlja primjer uspješne prenamjene povijesne arhitekture, pri čemu se kroz suvremenu adaptaciju zadržava njegov izvorni identitet.

 

Prostor je uvelike utjecao na mene jer sam ga imala priliku posjetiti dok je još bio u funkciji stambenog objekta, odnosno doma pokojnog dr. Josipa Kovačića, kojega sam osobno poznavala još od djetinjstva. Svjedočiti transformaciji jednog objekta u stvarnom vremenu, promatrati kako se mijenja, troši te upija prašinu i zvukove ulice kroz svojih 200 godina postojanja, iznimno je iskustvo.

 

Brojni motivi na izloženim fotografijama izravna su posljedica potresa koji je pogodio Zagreb 22. ožujka 2020. godine. Palača Demeter-Corvin stoga dodatno izaziva divljenje – i nakon dva razorna potresa u gradu Zagrebu, onoga 9. studenoga 1880. godine te spomenutog 22. ožujka 2020., i dalje stoji na istome mjestu. Sudbina većine objekata prikazanih na izloženim fotografijama bila je drugačija; no upravo im Palača privremeno otvara svoja vrata, kao da ih na trenutak štiti od daljnjeg uništenja.

Je li ti bilo važno gdje se izlaže, bi li iste fotografije drugačije “sjele” u neki drugi prostor? Interijer Konture je prekrasan, čim sam ušla sam pomislila koliko taj prostor i motivi poput vitrajnih prozora, drvenih detalja i patina, ulaze u dijalog s tvojim fotografijama. Je li to bila i prvotna namjera?

 

Prostor je imao ključnu ulogu kao relevantan čimbenik u prezentaciji radova te u konačnici i u koncipiranju izložbe. Iako se fotografije kao medij mogu prilagoditi različitim prostornim kontekstima, u ovom mi je slučaju bilo važno zadržati naglasak na dobro očuvanoj i pomno restauriranoj građevini koja odiše poviješću i energijom nekadašnjeg doma.

Kuće obično povezujemo s ljudima, ali na tvojim fotografijama oni izostaju. Je li to svjesna odluka? Što se dogodi s pričom kad ukloniš žive aktere? Također, kuće na prikazanim fotografijama su zapuštene, oronule – što te privlači u onome što je na rubu nestajanja, a ne u onome što je sačuvano ili obnovljeno?

 

U razdoblju od 2022. do 2024. godine realizirala sam seriju od više od stotinu portreta ljudi u različitim ambijentima – interijerima, prirodi i povijesnim objektima. U tom sam razdoblju u ljudima pronalazila inspiraciju te sam se gotovo u potpunosti udaljila od fotografiranja drugih motiva. Pa ipak, kuće i tragovi oronulosti kontinuirano su bili prisutni u pozadini mog interesa; bilo je potrebno tek donijeti odluku o trenutku u kojem ću se posvetiti bilježenju napuštenog koji svakodnevno pogledom zaobilazimo. Za razliku od portreta, u ovom mi je ciklusu važno naglasak staviti na ono što ljudi ostavljaju za sobom – na prostore koje oblikuju i nasljeđe koje prenose budućim naraštajima, bilo u pozitivnom ili negativnom smislu. Riječ je o svojevrsnom pomaku fokusa s čovjeka na materijalnu ostavštinu. Često neizbrisiv trag ljudskog djelovanja, kojega nerijetko nismo svjesni u njegovu punom značenju.

 

Iako može djelovati začudno, pronalazim iznimnu ljepotu u odbačenom, zaboravljenom i napuštenom. U početku su me privlačili fragmenti i detalji poput izbačenog, trošnog prozora usred užurbane glavne ulice ili mnoštva građevinskog otpada na piramidalnoj hrpi uz autobusnu stanicu, WC školjke gurnute u potok koja nije dospjela na reciklažno odlagalište zbog nemarnog vlasnika, te drvenog stolca s tri noge u polju gdje kilometrima naokolo nema znakova života. Tako se i nameće pitanje: zašto bismo se zgražali nad takvim motivima? Je li razlog njihova “neprirodnost”, ili činjenica da su izmješteni iz prostora u kojima smo ih navikli primjećivati? U takvim slučajevima eksterijer se pretapa u interijer, odnosno postaje svojevrsni interijer na otvorenom. Zanimljivo mi je i promatrati prirodu koja takvim intervencijama ne pruža ( i ne može pružiti) otpor; ona ih prihvaća, obavija, rastvara, podupire i u njih uvodi nove oblike života – gradi gnijezda i stvara nove prostorne odnose unutar onoga što je odbačeno.

 

Uvijek postoji tendencija da se odgovornost za otpad pripiše “nekom drugom”, koji pritom postaje gotovo mitska figura, anonimno biće koje nikada ne susrećemo. Taj “netko drugi” zapravo i mene intrigira pri fotografiranju, ne kao krivac ili osumnjičenik, već kao nositelj energije i životne priče koja je nekoć bila povezana s predmetima, objektima i prostorima koji su danas odbačeni. Na fotografiji to ljudsko biće ne postoji, no objekt govori u njegovo ime. Tako sebi i promatraču postavljam pitanja: tko je ovdje živio, zašto više nije prisutan, je li riječ o smrti, selidbi, migraciji, bolesti, prirodnim nepogodama, pravnim ili ekonomskim okolnostima poput legalizacije, inflacije ili političkih uvjeta. Ova pitanja usko povezujem i s aktualnim kontekstom stanovanja u kojem se kuća percipira kao najvrjednija imovina, rezultat štednje i životnog stvaranja – često nedostižan ideal oblikovan kroz generacije.

 

Fotografiranje ruina za mene stoga nije tek pitanje estetike ružnog, već slojevita i kompleksna tematika koja otvara niz međusobno isprepletenih pitanja. Ruine nose energiju onoga što je nekoć bilo, kao i onoga što je moglo biti ili tek ostaje kao mogućnost zamišljenog.

Riječ je dakle o ruralnim kućama, pretpostavljam daleko od velikih gradova. Kako nalaziš objekte i mjesta za fotografiranje? Moja pretpostavka je da na takva mjesta ne ideš sama, djeluje zastrašujuće tamo biti sam. Tko ti pravi društvo u procesu fotografiranja?

 

Pretpostavka je točna. Moje zanimanje za ovakvu tematiku započelo je prije desetak godina, nakon mog doseljenja na podnožje Medvednice (predgrađe Zagreba), gdje sam kao planinarka i svakodnevna šetačica redovito nailazila na brojne napuštene prigorske hižice, kleti i drvene kuće u vinogradima koje su bile potpuno zarasle i pred urušavanjem. Iako na prvi pogled djeluju “zastrašujuće”, one zapravo nose određenu težinu jer njihov opstanak nije zajamčen. U takvim se situacijama prirodno postavlja pitanje hoće li netko doći pokositi travu, namjestiti crijepove, zakucati ispale čavle ili donijeti nove drvene daske kako bi se prekrile nastale šupljine.

 

Sam pristup takvom objektu predstavlja svojevrsni performativni čin – od sagibanja, prekoračivanja i razmicanja prepreka; pritom tijelo doživljava prostor jednako intenzivno kao i misao te sama kamera. Takve objekte promatram kao muzejske primjerke i svojevrsna arheološka nalazišta pa mi ne predstavlja problem zavlačiti se u njih. Pojedine ruine i dalje nose uklesane oznake, ornamente, izrezbarene motive, riječi, rečenice i imena svojih prvotnih vlasnika.

 

Zanimljivo je zamišljati te prostore u njihovu izvornom sjaju – u vremenu kada ulice još nisu bile asfaltirane, kada automobili nisu postojali te kada ih nije obasjavala ulična rasvjeta. U poluurbanom krajoliku nikada nisam u potpunosti sama; uvijek se čuje cvrkut ptica, zrikavci ili lajanje pasa, priroda neprestano ispunjava prostor zvukom i prekida tišinu. Ovom prilikom zahvaljujem i članovima obitelji te prijateljima koji ponekad odluče poći sa mnom na ovakva mjesta, umjesto na “bajne” destinacije s razglednica.

Granica između napuštenog prostora i prostora koji možda još uvijek nekome pripada često je vrlo tanka. Privlači li te u tim mjestima sama arhitektura, atmosfera, osjećaj odsutnosti ili nešto posve drugo? Jesi li se pritom ikada našla u situaciji koja ti nije bila sasvim ugodna, odnosno je li te nešto ili netko zatekao?

 

Što dulje promatram takav objekt, otkriva mi se sve više detalja: nabori fasade, slojevi prašine, dijagonalno naslonjene daske te krov sastavljen od bezbroj crijepova, od kojih gotovo nijedan nije na svom izvornom mjestu. Takvi objekti postupno poprimaju oblik apstraktne forme u kojoj prozor više nije smješten u središtu kuće, a sama kuća gubi svoja zadana pravila te izlazi iz funkcionalno prepoznatljive forme.

 

Mjesta koja fotografiram obiđem pješice, postupno se upoznajući s prostorom i njegovim kontekstom, pritom uvijek prateći vlastitu intuiciju. Ako procijenim da bi netko mogao stanovati unutar objekta, bilo da je riječ o vlasniku ili prolazniku, ne podižem kameru. Fotografiji pristupam kao sredstvu dokumentiranja i bilježenja zatečenog stanja, uz mogućnost kasnijeg eksperimentiranja, ali bez nasilnog ili nametljivog zadiranja u prostor. U tom je smislu važno uputiti i na širi kontekst: određeni prostori mogu djelovati zapušteno, no takvo stanje često proizlazi iz kompleksnih životnih okolnosti, trauma i problema s kojima se vlasnici objekata suočavaju. Fotografija, stoga, za mene nije čin intervencije, već čin promatranja i odgovornog svjedočenja.

 

Zahvaljujemo autorici na ustupljenim vizualnim materijalima.