Vizije i (nova) očekivanja od fotografije – razgovor s Anom Opalić

Povodom obilježavanja desetogodišnjeg djelovanja Galerije Spot, prisjećamo se i početaka web portala Suvremena hrvatska fotografija. Portal je pokrenut 2009. godine na inicijativu fotografkinje Ane Opalić, s kojom, osim o okolnostima u kojima se rađa ideja o stvaranju svojevrsne baze podataka o domaćoj fotografiji, razgovaramo i o razvoju te pogledu na scenu.

Zaslužna si za pokretanje web-portala Suvremena hrvatska fotografija 2009. godine – možeš li nam rasvijetliti okolnosti početka djelovanja portala? Što te potaknulo na pokretanje portala?

 

U razgovoru s Gabrijelom Ivanov jedne večeri shvatila sam da radova fotografa poput Borisa Cvjetanovića, Ivana Posavca ili Petra Dabca nema na internetu. Niste mogli jednostavno ukucati u tražilicu njihova imena i saznati što rade. To mi se činilo smiješno. Rekla sam Gabrijeli: “Ajmo napraviti portal koji će pružiti uvid u našu fotografsku scenu i biti neka vrsta baze podataka”. Gabrijeli se ta zamisao jako svidjela i nas dvije smo krenule raditi. Ja sam kontaktirala fotografe i fotografkinje i prikupljala materijale, a Gabrijela je programirala stranicu. Zajedno smo organizirale sadržaj i osmislile strukturu portala. Fotografi i fotografkinje jako su dobro reagirali na projekt i to nas je hrabrilo da guramo dalje. Imale smo odličan feedback.

 

Kako je inicijalno zamišljen portal – s kojim rubrikama i kakvim sadržajem? Tko su bili suradnici na portalu?

 

Portal je zamišljen kao baza podataka, odnosno galerija. Ideja je bila da se na portalu može dobiti pregled scene, saznati čime se pojedini/a autor/ica bavi, dobiti osnovne informacije o radu, pročitati tekstove koji su o radu dostupni i kontaktirati same autore za sva detaljnija pitanja. Također nam je bilo važno da portal bude živ – da kontinuirano predstavlja nove radove i nova imena na sceni. Rubrike su bile vrlo slične današnjima: galerije s fotografijama, biografije autora i autorica, stručni tekstovi, novosti i, moja najdraža rubrika, “predstavljamo” gdje smo predstavljale nove radove ili nove mlade autore i autorice, izložbe te projekte. U početku smo sve radile Gabrijela i ja. Kad je portal već zadobio svoj zamišljeni opseg pomalo smo angažirale suradnice i suradnike na prijevodima, tekstovima i slično. Jako nam je bilo važno da je građa (koja je tako bila dostupna svima) koristila studenticama i studentima, povjesničarkama umjetnosti i kustosicama u stvaranju novih narativa.

 

Kakva je bila fotografska scena u tom trenutku, a kakvo medijsko praćenje fotografskih izložbi i uopće fotografskog djelovanja u Hrvatskoj? Jesu li kritičari pratili događanja ili su umjetnici istovremeno bili kritičari?

 

Htjela bih odgovoriti na ovo pitanje, a nekako izbjeći nabrajanje imena, godina, bez isticanja što je onda bilo bolje ili lošije, a što je danas ovako ili onako. Naša fotografska scena je uvijek imala izuzetno jake autore i autorice. Ono što je izostajalo je dovoljan broj povjesničarki umjetnosti koje će utonuti u fotografiju i posvetiti joj se bez zadrške te tako stvoriti živu samosvjesnu scenu. Suvremenom fotografijom se struka kod nas uvijek bavila “usput”, u različitim kontekstima i sporadično. Sandra Križić Roban prva se odlučila posvetiti fotografiji bez zadrške i s kontinuitetom. Rezultat te odluke današnja je galerija Spot i Ured za fotografiju u kojem se okupljaju mlade povjesničarke umjetnosti, niz odličnih izložbi, projekata, suradnji, tekstova… Fotografsku scenu danas zapravo vode žene. Oko Sandre i Ureda za fotografiju stvorio se novi krug mladih povjesničarki umjetnosti koje sa sobom donose nove vizije i nova očekivanja od fotografije, što direktno utječe na sve nas – autorice i autore te našu produkciju. Galerija Spot lijepo je utočište i neka vrsta safe placea za fotografiju.

 

U odnosu na početke, kakva je situacija danas? Koliko kritika utječe na radove umjetnika, a kako utječe (i utječe li uopće) na doživljaj publike?

 

Pa mogu vam reći iz prvog lica koliko su pažljiv pogled i pametan tekst važni meni za moj rad i uopće za osjećaj da to što radim ima smisla. Reakcije koje dobijete na neki rad ili izložbu potvrđuju vam da postoje osobe kojima je to što ste izrekli važno, da ste nešto podijelili, proradili, postavili neka pitanja, možda čak došli do odgovora, da je priča koju ste ispričali aktualna u smislu neke društvene potrebe za promjenom, da je prepoznata.

 

Postoje li neki trendovi koji se s godinama nameću u fotografiji? Danas je, primjerice, izrazito popularna tema arhiva i slaganja novih narativa od postojećih materijala. Kakva je fotografska scena danas? Smatraš li da postoje tematske grupacije ili žanrovi koji su popularniji od drugih, odnosno, možemo li uopće govoriti o žanrovima u današnjoj praksi?

 

Posljednje desetljeće najvažnija stvar kod nas je digitalizacija, odnosno prijenos podataka na mrežu. Nakon koronavirusa ubrzano se sve počelo događati online. Financiraju se projekti digitalizacije i slaganja arhiva. Znanje se prenosi iz jednog područja u drugo. Priče se preslaguju, dobivaju novi smisao i kontekst. To je, naravno, prilika da neke stvari postanu važnije nego su bile, a neke će pak pasti u sjenu sukladno našim ideološkim postavkama u ovom trenutku. Također, gledano lokalno, za razvoj mladih fotografkinja i fotografa kod nas, važnu je ulogu odigrala i Akademija dramske umjetnosti – katedra za fotografiju koja je svojim programom potaknula kontinuiranu produkciju radova na određene teme (obiteljski kontekst, neka vrsta suočavanja s prošlošću, različiti intimni dnevnici…). Generalno i feminizam je konačno postao “tema”, senzibilizirali smo se i na LGBT priče. Sve su to refleksije te neke šire europske liberalne priče, svi ti novi narativi koji nisu postali važni tek tako. Umjetnost je u konačnici samo refleksija naše društvene stvarnosti.

 

A kako si se ti počela baviti fotografijom – možeš li se prisjetiti početaka, “okidača” da se opredijeliš za ovu profesiju?

 

U petom razredu osnovne škole išla sam na školski izlet – na otok Lokrum. Zamolila sam didu da mi posudi jedan mali fotoaparat da mogu fotografirati. Ta ideja da će mi na izletu biti zanimljivije i zabavnije ako “fotkam”, da će sve nekako imati smisla, da će fotografiranje transcendirati samo iskustvo, ono je što me kao fotografkinju pokreće i danas.

 

Što bi istaknula da ti je u tvome radu bitno?

 

Bitno mi je iskustvo i komunikacija. Kamera je za mene instrument transformacije iskustva i pomagalo za sagledavanje, shvaćanje i kategoriziranje. Kamera je alat kojim mogu iskomunicirati sve što mi je ideološki važno i bez kamere same ne umijem to izreći nikako drugačije.

 

Kako bi odgovorila na pitanja koja si 2010. godine sama postavila Marini Viculin u intervjuu koji je objavljen na portalu Suvremena hrvatska fotografija, je li se i koliko, promijenio tvoj pristup fotografiji:

 

“Mene osobno kao fotografkinju iritira brzina. Za mene esencija fotografije je prepuštanje i prisutnost. Ono što me najviše zanima u fotografiji je iza pogleda. Razmaknuti pogled i onda snimiti. Moje pitanje je; da li fotografija nužno nešto hvata? Ja uglavnom imam osjećaj da je fotografija uhvaćena u razne kontekste u kojima ćemo je promatrati.”

 

Pristup se nije promijenio. I dalje sam spora i stalno imam taj početnički osjećaj, osjećaj otkrivanja i propitivanja. Ono što sam eventualno uhvatila, uhvatilo je i mene natrag i postavilo mi niz pitanja. Samo stvaranje nema neki viši cilj svojstven isključivo umjetnosti. Poanta stvaralačkog procesa jest sudjelovanje i participiranje.

 

A kako komentiraš pojam “realan trenutak” koji se često povezuje s fotografijom?

 

Smatram da fotografija prikazuje upravo ono što se nije dogodilo. Odnosno, ono što se dogodilo na fotografiji, dogodilo se samo na fotografiji. Zato smo je i snimili. To što nas kao autorice poziva na odgovornost, ne lišava nas odgovornosti kao puke promatrače i svjedoke. Fotografiju smo stvorili s namjerom, nešto smo željeli pokazati, neke odluke smo donijeli. S tim ide i odgovornost.

 

Što misliš da bi bilo dobro napraviti za razvoj hrvatske fotografije? Kako i što raditi dalje?

 

Našu fotografsku scenu vidim kao organizam u kojem svatko ima svoju ulogu, značaj i svi utječemo jedni na druge. Zajedno stvaramo priču, odlučujemo što nam je važno i čime se želimo baviti. Dobro je da smo toga svjesni jer onda imamo više poštovanja prema svim sudionicima procesa. Jedan dio tog procesa je iracionalan, nije kognitivan, emotivan je i to ne smijemo zanemariti. Najuzbudljivije u procesu stvaranja je baš to što nismo znali, nismo mogli pretpostaviti, negdje smo njušili i predosjećali, razmišljali, propitivali. Ali tek radom se to otjelovi. Tako da, za razvoj hrvatske fotografije, jednostavno treba uporno raditi i voljeti to što radimo.