Zadatosti vremena, prostora i identiteta – razgovor s Linom Ricom

Lina Rica pripada onim umjetnicama čiji rad proizlazi iz opsesije strukturama svakodnevice, subjektivnosti i kontrole, a njezine praksa iz interesa za automatizirane procese, kôd, repeticiju, a i grešku. Iako medijski raznolika – od fotografije, videa, crteža, i instalacije do digitalnog zapisa i algoritamske logike – u temelju njezine prakse uvijek ostaje tematska preciznost: kako vizualizirati ono što je nevidljivo i kako oblikovati prostor za kritiku unutar sistema koji oblikuju našu percepciju, ponašanje i identitet. U mnogim se radovima može uočiti interes za strukture koje oblikuju ponašanje – kalendare, rasporede, tablice, algoritme, računalne protokole – njihove repeticije, multiplikacije i raspršenost, ali i njihov slom, pogrešku i apsurd.
Bilo da se igra s topografskim oznakama pretakanjem mora iz jednog u drugo, kao u performativnom radu Iz mora u more, ili da se igra s vremenskim oznakama pretakanjem vremena iz jedne sheme u drugu u seriji Transfuzija vremena, ili da se igra s jezičnim i numeričkim oznakama pretakanjem značenja u vrijednost u seriji SOO,OOO IT GOES, Lina ne ilustrira ideje, već izvodi funkcije. Te radnje naizgled djeluju apsurdno, ali upravo u toj preciznoj i tihoj nelagodi, između naredbe i njene besmislenosti, otvara se prostor za promišljanje: Kako i zašto su pravila postavljena i zašto slijedimo zadatosti vremena, prostora i identiteta? U svijetu u kojem sve mora imati funkciju, Lina odlučuje izvoditi funkciju do točke praznog rituala, gdje više nije jasno zašto nešto radimo, ali forma opstaje i nosi nelagodu.

Kako su prošle izložbe u Gradskoj knjižnici Marka Marulića i Galeriji Loggia u Splitu u ožujku i rezidencija u Galeriji Flora u svibnju?

 

Prvo smo otvorili izložbu pred knjižnicom Marka Marulića gdje je bio izložen rad Very Important Notifications About Time unutar kojeg se na LED displayju crvenim slovima ispisuju rezultati iz Google pretraživača koje sakupljam i arhiviram od 2017. godine na temu time was; time is; time shall te past was; past is; past shall i isto tako u sadašnjem i budućem vremenu za pojmove present i future. Takvi se LED prikazi često koriste pri oglašavanju informacija o radnom vremenu trgovina ili o slijedu stanica u autobusima – odatle i ime rada Very Important Notifications About Time. Nakon otvorenja pred Gradskom knjižnicom prošetali smo se do galerije Loggia, koja je dio Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje “Zlatna vrata”, u palači iz 14. stoljeća unutar zidina Dioklecijanove palače, dvije minute hoda od Meštrovićevog Grgura Ninskog. Tekst za izložbu pisala je Tanja Špoljar. Fotografije i tekst objavljeni su na portalu Vizkultura. Jako volim Split i bilo mi je zadovoljstvo izlagati u tom divnom gradu. U drugoj polovici svibnja, isti projekt izložen je u Galeriji Flora u Dubrovniku, gdje sam provela pet dana u odličnom društvu ekipe HDLUDU u kući staroj sto godina, koju je dizajnirao Vlaho Bukovac za dubrovačku umjetnicu Floru Jakšić. Kuća se nalazi na Lapadu, okružena je predivnim vrtom s pogledom na more. Atmosfera je sjajna zahvaljujući redovnim posjetima umjetnica i umjetnika koji u neformalnom i opuštenom druženju provode vrijeme u vrtu i u Medijateci punoj zanimljivih knjiga. Ovim putem zahvaljujem ekipi HDLUDU, HULU Split, Zlatnih vrata i Gradske knjižnice Marka Marulića na organizaciji i koordinaciji izložbi.

 

Performativnost je često važan element u tvojem radu. Koju ulogu performativnost igra u projektu Transfuzija vremena i kako izgleda tvoj kreativni proces od konceptualizacije, preko eksperimentiranja, do finalne izvedbe?

 

Možda bi pojam “procesualnost” više odgovarao prirodi projekta Transfuzija vremena i radovima koji čine projekt. Nakon što sam 2016. godine napravila grafiku “Time” za MGLC (Mednarodni grafični likovni center) i pogledala unatrag na neke svoje prijašnje radove, shvatila sam da se pojam i element vremena te upravo ideja procesualnosti pojavljuju u više navrata te sam s tim retrogradnim, induktivnim pogledom osvijestila prisustvo teme vremena i počela čitati članke, eseje i gledati dokumentarce na tu temu kojoj se može pristupiti iz različitih pozicija – kroz povijest mjerenja vremena i različitih alata za mjerenje i organiziranje vremena, kroz kulturološke razlike percepcije vremena, kroz prirodne procese koji se neminovno odvijaju kroz vrijeme, kroz subjektivno vrijeme naspram objektivnog, mehaničkog vremena, kroz ontologiju vremena, ontološka pitanja o vremenu… Radovi su nastajali paralelno, neki od njih su radovi u procesu i oni se nastavljaju kroz vrijeme. Najstariji rad unutar projekta započet je 2006. godine, akcija Iz mora u more, gdje pretačem par decilitara jednog mora u drugo more. Krenulo je s pretakanjem unutar Sredozemnog mora, Jadransko u Alboransko, i od tada se nastavilo: Sjeverno, Mramorno, Atlantik, Unutrašnje Seto more te više puta Jadransko i mora unutra Sredozemnog mora.

Koliko do sada postoji različitih varijacija rada Everything? Zašto misliš da smo toliko fascinirani ili što tebe intrigira u protoku vremena i propadanju materije – je li to u kontekstu galerijskog prostora tek simulacija kontroliranog kaosa ili se radi o manifestaciji društvene patologije?

 

Do sada su bile četiri varijacije u izložbenim prostorima i nekoliko eksperimenata u ateljeu. Nikada nije posve isto jer proces jetkanja ovisi o temperaturi vode i zraka te o vlažnosti zraka. Jetkanje cinkove ploče u otopini bakrenog sulfata (modra galica + sol + voda) izgleda fascinantno zbog predivne tirkizne boje otopine u kontrastu s bakrenom bojom nagrižene ploče, a aspekt trajanja te vidljiva transformacija i naizgledna autonomija i nepredvidivost procesa ostavlja dojam sustava koji je živ. Mislim da je ta živost ono što privuče pažnju promatrača. Pri tom radu odvija se proces erozije, propadanja (jetkanja), ali u isto vrijeme i proces akumulacije, tako da je transformacija ključan pojam koji obilježava rad.

Tvoj dugogodišnji pristup projektu Transfuzija vremena tijekom kojeg testiraš radove, modificiraš ih i kontekstualiziraš tijekom godina, sugerira snažan odnos s vremenom ne samo kao krovnom temom, već i kao proživljenim iskustvom. Na koje načine takav proces reflektira promjene tvojega vlastitoga osjećaja identiteta kroz vrijeme? Kako misliš da se sjećanje odražava u oblikovanju radova, ali i kako radovi oblikuju tvoja sjećanja dok se pojavljuju u različitim formama? Postoji li nešto duboko osobno što se uporno javlja kroz te radove svaki put kada ih ponovno izlažeš?

 

Recimo da su radovi i osjećaj identiteta u skupnom i simultanom nastajanju. Sjećanje se isto mijenja. Čovjek od sebe ne može pobjeći. Mislim da sve kreacije u sebi nose nešto osobno.

 

NowHere preispituje ili predlaže alternativnu viziju stvarnosti i prisutnosti ovdje-sada. Misliš li da je moguće oteti se ograničenjima prošlosti ili iščekivanjima reakcija?

 

NowHere/Nowhere je svjetleći dinamični natpis kojim sam se bavila idejom prolaznosti te krhkosti i slojevitosti postojanja. Prve skice su se sastojale od riječi Here, Where, Not i onda se brzo složilo u Now/Here/Nowhere. Mislim da smo uvijek negdje prisutni, ali u isto vrijeme i odsutni. U informacijskom vremenu u kojem živimo, naša tehno-tijela prisutna su u bestjelesnim stanjima. U svojim mislima putujemo kroz vrijeme, u sebi nosimo informacije iz prošlosti od kojih ne možemo pobjeći i na koje se oslanjamo pri kalkulaciji odabira svojeg djelovanja u sadašnjosti i budućnosti. Bijeg ili bolje rečeno odmak ili odmor od tog konstantnog kalkulusa je taj osjećaj hic et nunc.

NowHere simbolizira ultimativnu oslobođenost u kojoj su utišani jeka prošlosti i projekcije budućnosti. Čini mi se da cilj ovakvog pozicioniranja u prostoru i vremenu predstavlja sužavanje stvarnosti pri čemu Nigdje predstavlja pristup nekoj cjelovitosti koju pretpostavlja stvarnost?

 

U Fenomenologiji duha Hegel raspravlja o značenju “ovdje” i “sada” kako bi odredio kako se oni odnose prema istini i univerzalnosti. Ono što je predstavljeno kao neposredno “ovdje” i “sada” zapravo je posredovano negacijom i prolazno. Istina nije u onome što “je sada”, jer to “sada” neprestano postaje nešto drugo. Upravo kroz negaciju i promjenjivost “ovdje” i “sada” postaju univerzalni. Cjelovito razumijevanje stvarnosti nastaje kroz prihvaćanje suprotnosti.

 

Kakve si reakcije primila i kakav odnos gradiš s publikom koja redovito projicira vlastita egzistencijalna promišljanja u odnosu na Nigdje i nepovratnost vremena?

 

Ljudi reagiraju ovisno o tome koliko su se poistovjetili s time što opažaju. Za neke to nije bila umjetnost, za druge je bio poticaj razmišljanju o smislu, postojanju, prolaznosti. Nadam se da gradim odnos koji je reflektivan i osoban.

Osim performativnosti tvoji radovi često uključuju i participativni ili kolaborativni element – bilo da te netko drugi fotografira u radu Iz mora u more ili da pozivaš javnost na participaciju u projektu Pozdrav iz budućnosti. Kako u takvim projektima pristupaš pitanju autorstva? Gdje započinje, a gdje završava tvoja uloga umjetnice?

 

Kod akcije Iz mora u more svako pretakanje dokumentirali su mi pretežno bliski ljudi s kojima sam putovala iz privatnih ili poslovnih razloga. Imena osoba koje su fotografirale akciju su uvijek navedena pri objavljivanju fotografije. Projekt Pozdrav iz budućnosti je postao participacijski projekt nakon što sam dobila poziv za sudjelovanje na događanju Operacija:Grad 2008. u Zagrebu, konkretnije na dijelu umjetničkih intervencija u javnom prostoru naslovljenih “Ako ih sretnete na cesti, pridružite im se”. Posjetiteljima je ponuđeno da na razglednice grada Zagreba unesu svoje vizualne i tekstualne vizije budućnosti grada te da naslove te razglednice koje sam kasnije slala na upisane adrese. Dosta ljudi se nije potpisalo na razglednicu, dakle osobe kojima su razglednice bile upućene nisu znale tko im ih je poslao. Moja vizija Zagreba u godini 2025. je bila utopistička… Zanimljivo je vidjeti sada, u 2025. godini, sedamnaest godina nakon nastanka razglednica, da su se neke od vizija obistinile, s tim da naša stvarnost sve više sliči distopijskom scenariju. U projektu Collective Mix u kojem je publika mogla dodati ili uzeti sadržaj iz kuverti na zidu pokazalo se da su učesnici/autori radije dodavali, nego oduzimali. Kod ovakvih participativnih projekata moja uloga je postavljanje prostora ili okvira za dijalog. Mislim da je kod svih tih sudjelovanja potpuno jasno tko što radi te da nema potrebe za pitanjima o autorstvu.

U radovima Sastanak I i Sastanak II stvorila si vizualni prostor koji je i intiman i fragmentaran – kao interna grupna terapija u kojoj su prisutne odnosno odsutne različite verzije tebe. U kakvim su okolnostima i kojem periodu nastale te fotografije? Kakve si dijaloge vodila sama sa sobom na ovim insceniranim sastancima?

 

Sastanak je, zbog mira u kući, bio nužan jer smo bile u negodovanju. Naši stavovi su se razilazili i bilo je jako naporno živjeti s oprečnim rezonima/glasovima u glavi. Sastanak I nastao je 2013. godine u mom domu u Makarskoj, točnije u prostoru galerije GaleRica. Jedna od fotografija, koja je nastala u procesu stvaranja fotomontaže Sastanak I, postala je 2016. godine Sastanak II. Do sada nikada nisam bila na psihoterapiji, ali pretpostavljam da se na mojim sastancima odvijaju slični razgovori i da je cilj isti – prepoznavanje obrazaca, suočavanje, sučeljavanje, prihvaćanje i slično. Iz današnje perspektive teško mi je reći koji je od tih sastanaka bolniji, onaj gdje nas je sedam ili onaj gdje sam sama.

 

Ironija integralna u serijalu radova SOO,OOO IT GOES igra se s apsurdom i kotradikcijama percepcije i određivanja vrijednosti. Kako se humor uklapa u tvoj rad i je li ti uopće cilj bio podjariti porugu i smijeh s ovim kolažima?

 

Prvi dio projekta SOO,OOO IT GOES sastoji se od digitalnih intervencija na pronađenim crno-bijelim fotografijama krajolika i veduta iz razdoblja bivše Jugoslavije. Dodavanjem tekstova postojećim slikama komentiram trenutnu situaciju tih mjesta koja se suočavaju s ulaganjima baziranim prvenstveno oko ideje stalnog razvoja i dobitka kapitala. SOO,OOO MANY POSSIBILITIES, SOO,OOO MUCH POTENTIAL, SOO,OOO BEAUTIFUL… Humor može biti dobar instrument za razotkrivanje, dijagnosticiranje i shvaćanje stvarnosti svijeta i sistema u kojim živimo. Kasnije su nastala dva objekta s tekstom na ogledalu: SOO,OOO MANY PROBLEMS i SOO,OOO MANY SOLUTIONS te redizajn izraelske zastave SOOO,OOO,OOO MUCH WEAPONRY. Kad smo kod redizajna zastava i humora kao alata za kritiku, spomenula bih još i redizajn europske zastave THE FAIREST OF THEM ALL, gdje su umjesto zvijezda umetnuti falusi. Taj rad nastao je 2008. godine kao reakcija na regulaciju Europske unije  o veličini i obliku voća i povrća koji se prodaju u trgovinama. Rad nisam nikada pokazala javnosti iako je bio prikladan u više navrata i u različitim situacijama. Pokazala sam ga ubrzo nakon početka rata u Gazi, kao izraz neslaganja sa stavom i ulogom Europske unije u tom ratu.

Širiš li radom u različitim medijima svoju komercijalnu nišu ili se pri odabiru medija uvijek radi o impulsu i kreativnoj intuiciji?

 

Na prvom mjestu je riječ o radoznalosti. Nikada nisam razmišljala o komercijalnim potencijalima medija koje koristim. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu magistrirala sam na odjelu grafike. Grafiku baš jako volim. Volim raditi s prešom i transferom. Nakon faksa počela sam se baviti medijima videa i animacije. Sada u Sloveniji imam status videastke i intermedijske umjetnice, status samozaposlene v kulturi (samozaposlena v kulturi – slovenska verzija statusa slobodne umjetnice u Hrvatskoj), koji sam dobila preko natječaja Ministarstva za kulturu. Jako sam zahvalna na tom statusu, država Slovenija pokriva mi troškove zdravstvenog i mirovinskog osiguranja pa zbog toga lakše dišem i radim.

 

Od 2012. do 2016. godine vodila si galeriju GaleRica u Makarskoj koja je ugostila brojna značajna imena suvremene regionalne scene, poput Marijana Crtalića, Mine Fine, Emilije Radojičić, Komikaze itd. Osobno mi je to bilo jedno od važnijih, ako ne i najvažnije mjesto okupljanja za vrijeme srednje škole u gradu sezonske ekonomije s rijetkim kulturnim sadržajem. Osvrćeš li se ponekad na to razdoblje? Je li nam rodna Makarska napredovala na tom planu, bi li se ponovno okušala u vođenju galerije ili misliš da se radi o unaprijed izgubljenim bitkama?

 

Vođenje GaleRice nisam vidjela kao bitku, već kao poslanstvo i nastavak priče svojih roditelja Zlatice i Nikole Rice. Uz minimalna financijska sredstva od Grada Makarska i maksimalno otežavanje rada od strane susjeda, uspjeli smo provesti lijep program izložbi, radionica i performansa. Tada smo u stanu gdje je bila GaleRica živjeli moj tadašnji muž i sadašnji prijatelj Boštjan Čadež Fšk i ja. Ugostili smo nagrađivane umjetnice i umjetnike, koji su ujedno bili i naši prijatelji ili poznanici sa scene. To je ekipa koja je danas aktivna na regionalnoj i svjetskoj sceni: Božidar Katić, Veli & Amos, Marko Marković, Martina Mezak, Dunja Janković, Emir Šehanović, Robertina Šebjanić, Boštjan Čadež Fšk, Anna Ehrlermark, Tonka Maleković, Dominik Mahnič, Jelena Mijić, Luka Knežević Strika, Damir Avdić, kolektiv Cirkulacija 2, Belgrade Raw… Surađivali smo s lokalnim umjetnicima i udrugama Foton, MULU, MaFest i pokazali radove Ognjena Vrljička Ogy Ego, Darka Brkulja, Mira Župe, Edite Brtan, Borke Vukosava. Galerija se otvorila s izložbom radova Zlatice i Nikole Rice, a zatvorila se mojom izložbom Iza sedam mora i sedam gora. Mislim da je Makarska od tada napredovala na području kulture, ali smatram da se još uvijek ulaže premalo novca u lokalne udruge koje su ključni element u oblikovanju scene i odgoju mlađih generacija.

U zadnje vrijeme baviš se Video Jockeyingom [VJing], surađuješ u organizacijama predstava, redovito gostuješ na Metno festivalu u Makarskoj, članica si audiovizualnog tria Etceteral i Marta Fakuch… Podijeli nešto o svim tim projektima i o tome što te danas najviše inspirira i motivira u radu?

 

Imala sam sreću da sam kroz rad s videom sudjelovala s velikim brojem glazbenica i glazbenika, pisaca i intermedijskih stvaralaca kroz improvizirane ili unaprijed pripremljene AV nastupe na različitim festivalima, u klubovima i galerijama. Oko 2010. godine sam krenula učiti medije animacije i videa. Moj “profesor” je bio, gore spomenuti, Boštjan Čadež Fšk koji je sa mnom nesebično dijelio svoje veliko znanje. Tada sam kao njegova “pomoćnica” i “učenica” zajedno s njim VJ-ala u klubovima u Ljubljani: Klub K4, Chanell Zero i Gala Hala na Metelkovi; na događanjima Paralelni Svetovi, RŠ Radart, Žur z razlogom, Elements, Tetkine radosti, Zeleno sonce; na festivalima Metno u Makarskoj, Škver na Malom Lošinju, Novo doba u Beogradu, Elevate u Grazu… Kasnije smo dosta surađivali s kolektivom Cirkulacija 2. Nakon što smo prekinuli bračni odnos napravili smo video i nastupali uživo s Borghesiom na projektu Protiv Kapitulacije. Sama sam više puta sudjelovala na impro nastupima na događanjima FriformAV i Sonotopija u produkciji KUD Mreža. Godine 2019. smo Žiga Palčar, Marek Fakuč, Gašper Letonja i ja osnovali eksperimentalni AV kolektiv Marta Fakuch s kojim smo sudjelovali s Linom Sabari, piscem Iztokom Vrenčurom i pjesnikom Sergejem Harlamovim. Od 2020. godine dio sam AV tria Etceteral, zajedno s Boštjanom Simonom i Marekom Fakuch. Uskoro izlazi naš treći album i trenutačno se spremamo za ljetne i jesenske koncerte. Neki od stvaraoca s kojima sam kroz zadnjih deset godina imala sreću surađivati su: Shekuza, Marko Batista, Lenka Đorojević, Saša Spačal, Ana Pepelnik, Tibor Hrs Pandur, Ida Hirsenfelder, Tisa Neža Herlec, Samo Kutin, Vid Drašler, Borka, Hunjoo Jung, Balint Bosco, MRM Trio, Milana Zarić. U posljednje dvije i pol godine radila sam video za tri predstave od Livije Pandur i Tibora Hrs Pandura, u produkciji Kazališta Marin Držić, SLG Celje, SNG Maribor. Ove godine je predstava Pet kraljev – k psihopatologiji neke monarhije dobila nagradu 55. tedna slovenske drame. Rad u medijima videa i animacije, posebno animacije nastale u stvarnom vremenu i upotreba digitalnog video feedbacka, me jako veseli jer nudi velik prostor za eksperiment i igru.

 

Koliko vremena provodiš u svom ateljeu i koliko je u Ljubljani pristupačno raspolagati prostorom za umjetnički rad?

 

U zadnje vrijeme dosta putujem zbog posla tako da ne provodim onoliko vremena u ateljeu koliko bih željela. Sad je osma godina da sam u tom studiju i volim raditi i provoditi vrijeme ovdje. Najamnine stanova i radnih prostora u Ljubljani su bezobrazno skupe i sve je teže naći dobar i financijski pristupačan prostor. Srećom, postoje gradski natječaji u kulturi preko kojih se može dobiti jeftiniji atelje, ali ih nema dovoljno za sve umjetnike.

 

Što je sljedeće? Što pripremaš, na kojim projektima radiš i gdje ćemo te iduće imati priliku uhvatiti?

 

Htjela bih se prvo osvrnuti na posljednji projekt. Prije dva tjedna postavljena je dinamična svjetlosna instalacija WE ARE HOME na Metelkovoj u Ljubljani. Natpis koji će ostati u stalnom postavu u dvorištu Metelkove nastao je u koprodukciji KUD Mreže i Svetlobne Gverile. Rad uspostavlja javni prostor, skupnost i zajednicu kao bitne čimbenike u stvaranju prostora i koncepta doma. Zatim sam radila video projekcije 20. i 21. lipnja na Metno festivalu u Makarskoj. Uskoro krećem s pripremama velikog murala u Kinu Šiška u Ljubljani, koji će se moći vidjeti na proslavi rođendana tog prostora u rujnu, a baš nedavno sam dobila poziv za izlaganje u Ateljeima Žitnjak i dogovaramo se za termin u 2026. godini.

 

Više o radu Line Rice možete pogledati ovdje.