“Zanimaju me fotografije koje imaju svoju tišinu, svoju poeziju” – razgovor s Darijom Jelinčić

Nedavno održana izložba Isijavanje u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar nastavlja tvoj interes za odnos čovjeka i krajolika te teme vremena, sjećanja i pripadanja. Što bi izdvojila kao kontinuitet s prethodnim serijama, a što kao iskorak – u fotografskom jeziku, materijalnom tretmanu fotografija i koncepciji samog postava?

 

Kontinuitet s prethodnim serijama vidim prije svega u interesu za odnos čovjeka i krajolika te u istraživanju prostora kroz osobno iskustvo. I dalje me zanima krajolik kao mjesto koje u sebi nosi slojeve vremena, sjećanja i pripadanja, ali u Isijavanju taj odnos postaje intimniji i osobniji. Prisutnost autoportreta važna je jer kroz vlastito tijelo ulazim u prostor koji fotografiram. Nisam samo promatrač nego i njegov sudionik. Iskorak je vidljiv i u materijalnosti fotografija i načinu postava. Fotografije su printane na Hahnemühle Metallic papiru i kaširane na Dibond. Srebrni odsjaj papira dodatno naglašava refleksiju i isijavanje koji su važni za samu ideju rada. Fotografije sam ostavila bez okvira kako bi se što više stopile sa zidom i postale dio prostora. Važan mi je i odnos formata. Velike fotografije traže određenu fizičku udaljenost, dok mali formati gledatelja pozivaju na približavanje. Tako gledanje postaje i fizičko iskustvo, jer veličina fotografije utječe na način na koji joj pristupamo i kako se krećemo kroz prostor.

 

U postav je uključen i video s odsjajem mjesečine na moru koji djeluje više kao suptilna vibracija unutar prostora nego kao zaseban narativni element. Razmišljala sam i o zvuku, ali sam ga na kraju izostavila jer sam željela ostaviti prostor tišini i osobnim asocijacijama gledatelja. Vjerujem da fotografija može pokrenuti ne samo vizualne, nego i zvučne asocijacije, pa svatko kroz vlastita sjećanja i iskustva može čuti nešto drugačije. Ono što nije prisutno u prostoru tako postaje dio rada kroz imaginaciju promatrača. Vjerojatno je najvažniji iskorak Isijavanja u pokušaju da se fotografija ne doživljava samo kao slika, nego i kao materijal, odraz i prostorni susret.

Tvoj put prema fotografiji nije bio sasvim linearan: završila si sociologiju, fotografiju pohađala na Studiju dizajna, a zatim si se razvijala kroz prašku fotografsku scenu, radionice i umjetničke rezidencije. Kako je takav, dijelom izvaninstitucionalan put utjecao na način na koji razumiješ fotografsko obrazovanje i gradiš vlastiti autorski jezik?

 

Moj put prema fotografiji nije bio linearan i upravo mi je ta raznolikost iskustava važna. Sociologija mi je dala način promatranja svijeta. Zanimaju me odnosi među ljudima, prostor i društveni kontekst, a fotografija mi je omogućila da ta promišljanja prevedem u vizualni jezik. Velik dio obrazovanja stekla sam izvan formalnih institucija, osobito tijekom godina života u Pragu. Fotografiju sam tamo živjela svakodnevno i intenzivno, kroz susrete s fotografima, izložbe, literaturu, radionice i različite oblike rada. To je bilo kontinuirano učenje, koje se nije odvijalo kroz formalno obrazovanje nego kroz svakodnevni život u fotografskoj sredini. U početku sam isprobavala različite pristupe i estetike, a kroz to sam postupno prepoznala vlastiti senzibilitet. Kasnije, kada je moj autorski jezik postao jasniji, istraživanje se nastavilo unutar vlastite estetike. Počela sam tražiti svoju zonu, prostor u kojem mogu biti prepoznatljiva sebi, a istovremeno ostati otvorena za nova istraživanja. Danas fotografsko obrazovanje ne doživljavam kao nešto što završava diplomom. Ono se nastavlja kroz rad, istraživanje i iskustvo, ali i kroz sposobnost da ono što vidiš oko sebe filtriraš kroz vlastiti pogled.

 

Sociološko istraživanje podrazumijeva analizu i određenu distancu prema predmetu, dok tvoji radovi često polaze od osobnog iskustva, intuicije i osjetljivosti na prostor. Kako unutar fotografskog procesa pregovaraš između istraživačke pozicije i subjektivnog doživljaja?

 

Ne doživljavam istraživačku i subjektivnu poziciju kao suprotstavljene. Sociologija me naučila promatrati, postavljati pitanja i razumjeti širi kontekst, ali u umjetničkom radu dopuštam da u proces uđu osobno iskustvo, intuicija i emocija. Projekt često počinje nekim pitanjem ili interesom koji u početku nije lako precizno definirati. Istražujem, promatram i čitam, ali istovremeno osluškujem vlastitu reakciju na prostor ili situaciju. Ponekad intuicija pokaže smjer prije nego što mogu racionalno objasniti zašto me nešto privlači. Zato mi istraživanje nije način da unaprijed odredim rezultat, nego prostor u kojem mogu produbiti vlastiti interes i bolje razumjeti što me privlači određenom mjestu ili temi. Najvažnije mi je da fotografija ne bude samo ilustracija ideje koju sam već definirala, nego da me sam proces može iznenaditi i odvesti u neočekivanom smjeru.

Koja su ti teorijska tumačenja fotografije posebno bliska? Postoji li knjiga, tekst ili pojam koji je bitno utjecao na način na koji razumiješ odnos fotografije prema stvarnosti, vremenu, sjećanju ili tijelu?

 

Teško mi je izdvojiti samo jednu knjigu ili autora jer su na moj odnos prema fotografiji utjecali različiti tekstovi, ali i fotografi čiji sam rad dugo promatrala. Od autora bih mogla izdvojiti Johna Bergera i Rolanda Barthesa. Kod Bergera mi je zanimljivo promišljanje načina na koji gledamo i koliko je naše viđenje povezano s vlastitim iskustvom i pozicijom iz koje promatramo. Kod Barthesa me zanima fotografija kao trag nečega što je bilo te njezin odnos prema vremenu, odsutnosti i sjećanju. Šire gledano, važni su mi i Camus, Nietzsche i Bauman. Ne povezujem ih izravno s fotografijom, nego više s razmišljanjem o čovjeku, prolaznosti, vremenu i promjeni. Ti se interesi na neki način prelijevaju i u moj odnos prema fotografiji, iako ih ne pokušavam svjesno ilustrirati kroz rad.

 

Od fotografa su mi posebno važni Nadav Kander, Richard Misrach i Masao Yamamoto. Kod svakoga me privlači nešto drugo, ali zajedničko im je razumijevanje prostora i sposobnost da fotografija ostane otvorena, bez jednog unaprijed zadanog odgovora. Zanimaju me fotografije koje imaju svoju tišinu i poeziju te ostavljaju prostor gledatelju da u njih unese vlastito iskustvo. Ne razmišljam o tim utjecajima kao o nečemu što bih trebala izravno prenijeti u svoj rad. Više ih doživljavam kao dio vlastitog načina gledanja. Sve što čitamo, gledamo i o čemu razmišljamo s vremenom se negdje taloži i postaje dio našeg senzibiliteta. Vjerojatno upravo tako nastaje autorski jezik, kroz ono što svjesno istražujemo, ali i kroz ono što nesvjesno nosimo sa sobom.

 

Tvoji se radovi uglavnom razvijaju kao fotografske serije, često tijekom duljeg razdoblja i na različitim lokacijama. Kako prepoznaješ da pojedinačne fotografije pripadaju istom ciklusu i što za tebe određuje trenutak u kojem je serija dovršena?

 

Kod mene nema jednog pravila prema kojem nastaje fotografska serija. Ponekad sve započne jednom fotografijom koja u meni “upali lampicu”, kao što je bilo s Escapesom. Ta me fotografija potaknula da prepoznam ideju koja se kroz nju pojavila, a zatim počnem tražiti druge prizore i situacije koji bi je mogli razviti. Priručnik za onaj svijet nastao je drugačije, iz znatiželje i želje da upoznam običaje jedne kulture. Istovremeno sam bila svjesna da kroz to iskustvo učim i o samoj fotografiji te da je i to dio puta koji treba proći. U projektima koji su nastajali kroz umjetničke rezidencije, poput Soli, polazište je često pitanje kako povezati dvije kulture, iskustvo i nasljeđe koje tek upoznajem s onim koje već nosim u sebi. Sama situacija rezidencije postaje dio procesa i nešto što tek treba istražiti. Isijavanje je pak nastalo iz vrlo osobne potrebe da podcrtam ono što mi je najjače i najdraže u sjećanju i osjećaju pripadanja ovoj zemlji. To je osobna posveta moru kojem ću uvijek ići i kojem ću se uvijek vraćati. Mislim da se mnogi sunarodnjaci mogu s time poistovjetiti.

 

Serija je za mene završena kada osjetim da su fotografije pronašle međusobni odnos i da je ideja dovoljno jasno prisutna. To je uvijek svjestan trenutak selekcije, ali i osjećaj da više nemam potrebu nešto dodavati. Tada znam da je ciklus zaokružen, iako to ne znači da mu možda neću nešto dodati u budućnosti. Volim da serija neko vrijeme odstoji jer je nakon određenog vremena mogu sagledati s odmakom i jasnije vidjeti što joj još pripada, a što ne.

Premda se baviš vrlo različitim temama, u tvojim se fotografijama ponavljaju pročišćene kompozicije, reducirana paleta, prazni prostori i pažljivo odmjerena prisutnost ljudske figure. Doživljavaš li te elemente kao stabilan autorski rukopis ili vizualni jezik svaki put proizlazi iz teme i okolnosti pojedinog rada?

 

Mislim da se kroz vrijeme moj autorski rukopis kristalizirao i da danas prepoznajem određene elemente koji se ponavljaju u različitim projektima. Općenito me privlači kompozicija, a u većini slučajeva riječ je o pročišćenim kompozicijama, reduciranoj paleti boja, tišini i praznini u prostoru. Važna mi je i prisutnost ljudske figure koja često nije dominantna, nego je dio šireg odnosa čovjeka i prostora. Ipak, ne krećem u svaki projekt s unaprijed zadanom estetikom. Tema, mjesto i okolnosti uvijek utječu na način na koji fotografiram. Važno mi je dopustiti projektu da sam pronađe svoj vizualni jezik. Ono što ostaje konstantno više je moj način gledanja nego određeni formalni elementi. S vremenom sam postala svjesnija toga što me privlači i što želim zadržati u fotografiji, ali mi je jednako važno ostati otvorena. Ne želim ponavljati istu fotografiju samo zato što je prepoznatljiva kao moj rukopis. Zanimljivije mi je istraživati unutar vlastitog senzibiliteta i vidjeti kamo me određena tema može odvesti.

 

Fotografije iz serije Escapes (koje su predstavljene na našem portalu ovdje) nastale su na različitim geografskim lokacijama, no povezuje ih sličan odnos malenog, često anonimnog ljudskog lika i prostranog okoliša. Kako distanca fotografskog pogleda i anonimnost prikazanih osoba oblikuju značenje ciklusa? Bilježiš li njihove trenutke mira ili u te prizore upisuješ i vlastitu potragu za spokojem?

 

U seriji Escapes distanca mi je važna jer omogućuje da se ljudska figura promatra u odnosu prema okolišu. Čovjek je često malen u odnosu na krajolik, a upravo taj odnos otvara pitanja o njegovu mjestu u svijetu i načinu na koji doživljava vlastito okruženje. Anonimnost prikazanih osoba ostavlja gledatelju slobodu da u prizore unese vlastite priče i asocijacije. Ne znamo tko su ti ljudi ni što ih je dovelo na određeno mjesto. Ostaje samo trenutak koji možemo promatrati bez unaprijed određene interpretacije. Projekt je počeo mojom vlastitom potrebom da pobjegnem. Iz tog iskustva počela sam promatrati kako ljudi u različitim sredinama traže predah od načina života koji nas često udaljava od prirode i vlastitih potreba. Zato u tim prizorima ne bilježim samo tuđe trenutke nego prepoznajem i vlastitu potragu za odmakom i povratkom sebi.

U projektu River (koji je predstavljen ovdje) rijeka nije samo motiv ili kulisa, nego sila koja oblikuje krajolik, ponašanje i svakodnevicu ljudi koji uz nju žive. Kako statičnom fotografskom slikom pokušavaš izraziti njezin protok, trajanje i neprestanu promjenu?

 

Upravo mi je zanimljiv taj odnos, fotografija zaustavlja jedan trenutak, dok rijeka neprestano teče. Fotografija ne može zaustaviti rijeku, može zaustaviti samo jedan pogled na nju. Ne pokušavam njezin protok prikazati doslovno, nego kroz svijest da se ono što gledamo nastavlja mijenjati i nakon trenutka snimanja. Mi imamo potrebu kretanju dati početak i kraj, dok se rijeka tome opire, ona jednostavno nastavlja teći. Zato su moje fotografije mirne i prozračne. Kroz njihovu mirnoću pokušavam izraziti trajanje, snagu i promjenu, trenutak koji je fotografija zaustavila, ali koji se u stvarnosti nastavlja.

 

Fotografska serija Sol (o kojoj možete više pročitati ovdje) povezuje materijalnu prisutnost soli s njezinim nevidljivim ritualnim i simboličkim značenjima. Također, seriju proširuješ videom, zvukom, predmetima i prostornim intervencijama, oblikujući svojevrstan muzeološki postav. Proizlazi li uključivanje drugih medija upravo iz granica fotografske slike i kako odlučuješ koji dio iskustva može prenijeti fotografija, a koji treba preuzeti drugi medij?

 

Kod Soli mi je bilo važno da ono što se pojavljuje na fotografijama na neki način izađe iz njih i postane stvarno prisutno u galeriji. Uključivanje drugih medija dogodilo se intuitivno, kroz igru i sam proces rada. Predmeti, tekst, instalacija, video i zvuk postupno su se nametnuli kao elementi koji mogu proširiti priču i povezati je u cjelinu. Projekt je nastao iz susreta moje slavenske tradicije i onoga što sam upoznavala u Portugalu, gdje sam boravila na umjetničkoj rezidenciji. Proizvodnja soli važna je u obje sredine i upravo je ona postala prirodna poveznica između njih. Tijekom boravka u Portugalu željela sam ponijeti sa sobom predmete koji pripadaju njihovom nasljeđu vezanom uz sol. Na kraju sam u postav uključila predmete iz obje sredine i tako ih povezala s vlastitim iskustvom.

 

Važno mi je bilo da se rituali koji pripadaju prošlosti ponovno aktiviraju u sadašnjosti. Sol se u različitim tradicijama povezuje s prosperitetom, pa sam kroz njihovo ponovno izvođenje željela prizvati prosperitet u budućnosti, i sebi i galerijama u kojima je projekt izložen. Važno mi je bilo uključiti i gledatelja, koji na izlasku iz galerije može uzeti malo soli i staviti je u džep za sreću. Tako rituali iz prošlosti postaju dio sadašnjeg iskustva, ali i nešto što se može nastaviti u budućnosti.

Projekt Priručnik za onaj svijet (o kojemu možete poslušati ovdje) nalazi se na granici umjetničke fotografije, dokumenta i etnografskog istraživanja. Kako određuješ vlastitu poziciju i odgovornost kada fotografiraš običaje povezane sa smrću, vjerovanjem i intimnim životom zajednice kojoj ne pripadaš?

 

Priručnik za onaj svijet doživljavam kao autorski dokument koji je po svom sadržaju etnografski. U projekt sam ušla prvenstveno iz znatiželje prema drugoj kulturi, njezinim običajima i vjerovanjima, ali i iz želje da kroz takvo iskustvo istražujem fotografiju i vlastiti odnos prema autorskom dokumentu. Kada fotografiram zajednicu kojoj ne pripadam, važno mi je pristupiti ljudima s poštovanjem i razumijevanjem, bez potrebe da njihovo iskustvo promatram kao nešto egzotično ili udaljeno. Običaji mogu biti neobični za sredinu iz koje dolazim, ali ljudi koje sam susretala imaju svakodnevne živote, brige, radosti i odnose koji su nam u mnogočemu bliski. Moja pozicija u takvom radu proizlazi iz otvorenosti prema drugima, ali i iz svijesti da uvijek postoji razlika između onoga tko promatra i onoga tko je promatran. Važno mi je biti svjesna te razlike i ne zaboraviti da iza fotografiranih običaja stoje stvarni ljudi i njihova osobna iskustva.

 

U tvojoj praksi fotografija se pojavljuje kao dokument, režirana slika, osobni dnevnik, rezultat terenskog istraživanja i dio multimedijske instalacije. Što, unatoč tim različitim ulogama, za tebe ostaje specifično fotografsko – što fotografija može prenijeti na način na koji to ne može nijedan drugi medij?

 

Specifično mi je fotografsko to što fotografija nastaje iz susreta sa stvarnošću koja se u određenom trenutku nalazi ispred objektiva. Kadar iz te stvarnosti izdvaja samo jedan dio i pretvara ga u moj pogled. Čak i kada je prizor režiran, fotografiram stvaran prostor, tijelo, svjetlo i njihove odnose. Fotografija tako istovremeno nosi trag onoga što je bilo pred kamerom i moj način gledanja. Upravo ta veza između stvarnog prizora, trenutka i pogleda autora meni je ono što fotografiju čini specifičnom.

Zahvaljujemo umjetnici na ustupljenim fotografijama za objavu.

 

Tekst je objavljen je u sklopu programa “Fotografske prakse: analize i dijalozi”, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.