Zbog konjića
Jasenko Rasol: Što te privuklo fotografiji?
Mario Pućić: Fotografijom sam se počeo baviti dosta kasno i, zapravo, slučajno. Ali to je nekako bila i logična zamjena za dotadašnje crtkaranje po bilježnicama. Tada sam shvatio da se fotografija može promatrati kao umjetnost, a i to da su tuđe fotografije mnogo kvalitetnije od mojih loših pokušaja, što me djelomično frustriralo i natjeralo da se time nastavim baviti.
Jasenko Rasol: Kako vidiš svoje bavljenje fotografijom u odnosu na svoj snimateljski rad?
Mario Pućić: Nedugo nakon upisa na Akademiju i upoznavanja kolega postaje mi jasno da nemam disciplinu potrebnu za profesionalno bavljenje fotografijom. Tu primarno mislim na provođenje vremena na mejlu. Snimanju me privuklo to što volim kolektivni rad, a entuzijazam ekipe je svakako dodatna motivacija. Snimateljski rad mi, ovisno o projektu i redatelju, omogućava autorski i kreativni pristup, dok iz fotografije nastojim izvući samo onaj dio koji me zadovoljava i opušta.
Jasenko Rasol: Gledajući tvoje fotografije zaključujem da je svaka pojedinačno zaokružena, zasebna cjelina koja može, ali i ne mora biti dio nekog ciklusa ili veće serije. U vrijeme kada dominantna fotografska struja inzistira na ciklusima kako bi što sveobuhvatnije i podrobnije artikulirali neku temu, tvoj pristup čini se „slobodan‟ od tekstualnih definicija ili onog što se šarmantno naziva „artist-statementa‟.
Čak mi se čini da je tvoj postupak u duhu fotografije koja je njegovana prije dominacije koncepata, ciklusa i serija u kojima je katkad vidljiva disproporcija između tekstualnog dijela i fotografija samih, pa tako one postaju popratni materijal, ilustracija tekstualnog, nego možebitno vizualno objašnjenje… Tako u tom ponekad nesretnom braku teksta i fotografije dolazi do banalizacije rada ili simplifikacije ideja i asocijacija. Kako gledaš na taj fenomen? Je li to uopće bitno ili naprosto radiš po nekom svom unutrašnjem uvjerenju bez potrebe da uvijek sve verbalno objasniš i determiniraš, da budeš samom sebi kustos?
Mario Pućić: Promatrajući tuđe radove, oduvijek sam se divio vještini postizanja svojevrsnog „rukopisa‟ na razini serije fotografija ili cjelokupnog opusa, kao i razini kvalitete svakog pojedinog rada.
Mislim da inzistiranje na ciklusima pridonosi kvaliteti rada, posebno mlađim generacijama, ali utoliko i odmaže ‒ kada dolazi do isključivosti radova koji nisu zamišljeni u formi serije. Fotografiju smatram primarno vizualnom umjetnošću od koje bih odustao da na zidu uz tekst čini višak. Mislim da su jasni parametri po kojima koncept može doživjeti barem regionalni uspjeh. Cijenim kada se uz to vidi hrabrost i eksperiment.
Fotograf treba biti ekonomsko i društveno osviješten, ali i dalje sam sebi mogu biti kustos do razine koja zadovoljava idejnu i vizualnu formu.
Nedavno sam s kolegom Bojanom Mrđenovićem prolazio pokraj gipsanog konjića koji je na leđima imao odbačeni bor. Kako kod sebe nije imao vlastiti fotoaparat, zamolio je da mu posudim svoj. Budući da poznajem njegov rad, ali sam ga imao prilike vidjeti samo u galerijama nakon pomne pripreme, zanimalo me ima li možda još „konjića‟, misleći pritom na sve fotografije koje su nastale refleksivno i impulzivno. Rekao je da „konjiće‟ ne izlaže. S obzirom na to da gotovo uvijek sa sobom nose dio osobne svakodnevice i djelić privatnog, a društvene mreže su stvorile inflaciju „konjića‟, on ne vidi mjesta za njih u galerijskom prostoru. To je potaklo dugu i zanimljivu raspravu, a moj je zaključak bio taj da su upravo „konjići‟ ti zbog kojih smo se u početku krenuli baviti fotografijom. Nerijetko bih radije u galerijama vidio konjiće autora koji su zbog navedenog „artist-statementa‟ odustali od vlastitih.
Jasenko Rasol: Kod izrade fotografija koristiš više od jednog snimka istog prizora koje, u postprodukcijskom procesu, pretvaraš u jednu fotografiju. Zašto to radiš?
Mario Pućić: To je isključivo praksa koju koristim zbog nedostatka adekvatne opreme, srednjeformatnog aparata i rezolucije koju smatram potrebnom za print. Dobra je za vježbu. Motive je lako izrezati iz fotografije, ali kada se spaja, ne omogućava baš „trial & error‟ metodu.
Kada sam počeo fotografirati seriju na kojoj najduže radim, to sam radio kompaktom Fuji x100, i u trenu kada sam htio izložiti velike printove, skužio sam da to nije ostvarivo zbog nedovoljne rezolucije.
Zbog toga sam probao raditi panorame, gdje bih izvukao puno veću rezoluciju. Za svaki slučaj, ako se ikada dogodi da poželim raditi velike printove. Volio bih isprobati rad na digitalnoj srednjeformatnoj kameri, ali s obzirom na cijenu, mislim da to neće biti ostvarivo u skoroj budućnosti.
Jasenko Rasol: Zanimljiva je stanovita redukcija kolora na tvojim fotografijama. Koliko radikalno interveniraš u snimljeni materijal i zašto?
Mario Pućić: Dosta vremena provodim obrađujući fotografije, ali ih ne bih okarakterizirao kao jako obrađene. Koristim osnovne alate ali jako detaljno. Prvenstveno me to opušta, mogu po cijele noći kliktati po fotki za koju mislim da je zahvalan materijal za to. Ne mijenjam kontekst fotografije, nego naglašavam „vizualnu logiku‟.
Jasenko Rasol: Primjećujem da je na tvojim fotografijama manje ljudi, a više nežive stvarnosti, no opet, ljudi jesu prisutni, oni su „onkraj kadra‟? Zašto je to tako?
Mario Pućić: U samom početku, izazovnije mi je bilo stvoriti fotografiju na kojoj sam čovjek ne bi bio nositelj pažnje, a da je u pejzažu dominantna njegova prisutnost. Nedavno sam u seriju ubacio i ljude. Pokušavam ih lišiti identiteta i prikazati djelomično kao statiste.