Izložba The 80s: Photographing Britain u londonskom Tate Britain može se pogledati do 5. svibnja 2025., a posjetila ju je Sandra Križić Roban, čiji osvrt donosimo u nastavku.
Slika britanskog društva Wolfganga Tillmansa, 1988.–1992., snimila: Sandra Križić Roban
Posve je razumljiva ljudska potreba da se vrijeme razdvoji u odsječke i zatim razmotri. Nije to ni nov ni specifičan postupak, tek pragmatična odluka da se između dvije godine koje markiraju početak i kraj nekog razdoblja, odrede njegove zajedničke karakteristike. Ionako smo 20. stoljeće odavno skratili, kao što smo 19. rastegli od vremena Francuske revolucije sve do početka Prvog svjetskog rata. Stoga ne iznenađuje potreba da se britanska povijest fotografije također podijeli u razdoblja i predstavi publici. Ovog puta na redu su osamdesete, desetljeće koje započinje već 1979. godine uspostavom vlade Margaret Tacher, koja će služiti Ujedinjenom kraljevstvu sve do 1990. Iako bismo izložbu koja je koncem studenog prošle godine otvorena u Tate Britain mogli zamisliti vezanu uz premijerkino ime, kustosi i istraživači koji su zaslužni za realizaciju Tisuću devetsto osamdesete – Fotografirati Britaniju odlučili su “ohladiti” strasti i publiku privući “samo” vremenskom odrednicom. U lokalnom, britanskom kontekstu, ionako je svima jasno o kojim je razdoblju riječ.
Anna Fox, “Margaret Tatcher Target”, iz serije “Friendly Fire”, 1989., snimila: Sandra Križić Roban
Opsežan pregled uključuje radove više od sedamdeset fotografa i fotografkinja. Većim dijelom prikazane su fotografije koje pripisujemo dokumentarnim praksama, jer njima je bilo moguće najizravnije zabilježiti značajne društvene promjene, posljedice kojih se osjećaju i danas, ne samo u lokalnom nego i globalnom kontekstu. Bilo je to doba koje je naprosto vapilo da ga se snimi, vrijeme kad su gotovo ravnopravno “carevale” i crno-bijela i fotografija u boji, razdoblje usamljenosti pojedinaca koji su se odvažili biti drugačiji, a čija politička, rodna i druga stajališta nisu odgovarala normativima konzervativnog društva. Istodobno, bilo je to doba smjelosti iskazane u tiskanim medijima, koje ponajviše pamtimo po časopisima Face i i-D, koji započinje kao fanzin da bi ubrzo postao jedan od vodećih promotora kulture uličnog stila. Do koje je mjere ulica bila važna svjedoče ne samo izvanredni modni editorijali koje su oba ta časopisa promovirala (osobito i-D Terryja Jonesa koji ga je osmislio i preuzeo raditi nakon britanskog Voguea), nego i brojni istupi u javnosti protiv represivnog političkog aparata. Spomenimo da je Jones koncipirao časopis usredotočivši se na identitet skriven ispod fasade mode, a njegov je “namigujući” grafički logo pojedince naveo da ga proglase prvim emotikonom. Osim spomenutih visokotiražnih časopisa, na sceni je bilo aktivno nekoliko izuzetno bitnih publikacija, poput foto-revije Ten.8 te ugledne Camerawork s tematima bez kojih se ovo složeno desetljeće ne može razmatrati.
Dio serije Brende Prince, 1982., snimila: Sandra Križić Roban
Osamdesete su, uz ostalo, bile vrijeme hrabrih žena, kao što je zajednica žena Greenham koja je početkom 1980-ih marširala od Cardiffa do Kraljevske zrakoplovne baze u Greenham Common u pokrajini Berkshire. Ta je baza izgrađena na javnom zemljištu koje je u vrijeme Drugog svjetskog rata dano na korištenje američkim zračnim snagama, nakon čega nije vraćeno zajednici. Svojim javnim istupom, žene su se usprotivile skladištenju nuklearnih bojevih glava podignuvši kamp u kojem su se smjenjivale kroz idućih devetnaest godina. Upravo njima posvećena je serija fotografija Brende Prince, fotografkinje koja je djelovala u sklopu Format Photographers agencije. Surađivala je s Jenny Matthews i Melanie Friend, također zastupljenih na ovoj izložbi, a koje su krajem 2023. godine gostovale u Zagrebu u sklopu konferencije Fast Forward – Žene u fotografiji. Melanie je nešto kasnije snimila dojmljive scene protesta protiv poreza na takozvane glavarine, a koji je uvela vlada Margaret Thatcher. Na jednoj njezinoj fotografiji, vatre zapaljene na londonskoj ulici u ožujku 1990. godine su u stražnjem planu, dok u prednjem dvojica japanskih mladića s vrećicama iz poznate glazbene nakladničke kuće stoje gotovo posve nesvjesni što se zbiva iza njih.
Dio serije Anne Fox, snimila: Sandra Križić Roban
Na izložbi je također i niz impresivnih fotografija Anne Fox, koja je također gostovala na zagrebačkoj konferenciji, snimljen je u londonskom Cityju. I dok bismo na tom mjestu možda očekivali ozbiljne muškarce u odijelima s kravatama i aktovkama u ruci, njen objektiv usmjeren je na proždiranje ručka za vrijeme pauze, a snimila je i niz službenika iz nižih kategorija u ružnim, neuređenim uredima. Njezin objektiv pokazao je uvjete u kojima su radile žene, gotovo tipičnih podređenih položaja dok “hvataju” stenograme. Još ekspresivniji i intenzivniji u koloritu je Martin Parr, fotograf čija specifična prenaglašena estetika bilježi niz društvenih okolnosti, od priprema za nečije vjenčanje do zabave lokalnih pripadnika konzervativne stranke. U fokusu su gotovo nakaradni međuljudski odnosi kakve primjećujemo i na snimcima Toma Wooda. Njegova serija Posljednji ples prikazuje tipične scene Britanaca koji nesputano pretjeruju u ponašanju i konzumaciji alkohola na nekoj zabavi. Nasuprot njih niz je dojmljivih, gotovo sudbinskih snimki obezvrijeđenih i siromašnih rudara koji su ostali bez posla zbog politike zatvaranja rudnika, zatim tamnoputih ljudi koji su neprestano na margini društva, dok će rijetke fotografije svjedočiti o njihovoj integraciji. Osamdesete su, naime, razdoblje kad se tamnoputa zajednica, kao i ona osoba porijeklom iz Azije, počinje organizirati i samostalno istupati u javnost, prikazujući svoju viziju stvarnosti. Zahvaljujući njima, prikupljen je važan dokumentarni i umjetnički materijal koji, uz ostalo, govori o specifičnom stilu ali i povijesnoj perspektivi rasnih nemira tih godina, te o nacionalnom identitetu i homofobiji u vrijeme vladavine “hetero-normativne Engleske”.
“The Cost of English Landscpae”, Ingrid Pollard, 1989.
Pojedine serije bave se odnosom čovjeka i prirode, pa tako i zapuštenim dijelovima Velike Britanije gdje su carevali otpaci. Ingrid Pollard gradi kompoziciju crnobijelih fotografija kombiniranih s onima u boji, progovarajući o privatnom vlasništvu nad terenom i odlukama koje provode privatni vlasnici, onemogućavajući korištenje stoljetnih pješačkih prolaza. Umjetnica je posvećena društvenim okolnostima, istovremeno ulazeći u dijalog s tradicijom prikaza pejzaža. Nasuprot nje, scene iz prepunih čekaonica bolnica i ambulanti govore o cijeni života, jednoj od tema koje ova izložba izuzetno dobro prikazuje. Duboki društveni jaz odjekuje prostorijama, pojačavajući se čim su u fokusu objektiva žene, queer i tamnopute osobe, zapravo svi oni koji ne pripadaju priželjkivanom društvenom normativu koji je podržavala konzervativna Thatcheričina vlada, snažno osporavana tijekom čitavog razdoblja. Niz marginaliziranih glasova ovom je izložbom odjednom stupio na scenu (za neke je, doduše, prekasno), pokazujući kako su unatoč teškog i svuda prisutnog konzervativizma i nesmiljene neoliberalne politike kao dominantnog narativa, bili prisutni i aktivno sudjelovali u fotografskim zbivanjima. Dojučerašnji autsajderi konačno su dobili priliku pokazati kako je ustvari izgledalo britansko društvo, čija je podijeljenost na kraju presudila i Brexitu i mnogim drugim globalnim političkim i društvenim potresima.
Sandra Križić Roban
