Fotografska slika u AI eri ne otvara samo pitanja o mediju, već i pitanja šireg kulturnog značaja. Može li ona u ovom obliku svjedočiti o temporalnoj dimenziji fotografije, odnosno potvrdi prisustva/odsustva proživljene stvarnosti, kako je to definirao Roland Barthes, zatim autorskom rukopisu ili autentičnosti? Kako pritom pristupiti pitanju napućenosti ionako pretrpanog kibernetičkog prostora, značaja umjetnosti te vizualne kulture općenito? Piše Tena Lovrenčić.
Isidore Hibou, “Impression, soleil levant” (detalj), 2024., u sklopu izložbe “AImagine – Photography and generative images” u galeriji Hangar u Bruxellesu. Rad je na izložbi snimila Sandra Križić Roban.
Umjetnost, kao društveno determinirana stvaralačka djelatnost, nikada nije bila izolirana pojava, već je od svojih početaka koegzistirala s tehnologijom i njenim razvojem. Upravo je njihov suodnos često poticao redefiniranje ustaljenih modaliteta umjetničke produkcije, prezentacije i percepcije. Jedna od egzemplarnih tehnoloških inovacija koja je sredinom 19. stoljeća revolucionirala tradicionalne paradigme umjetničkog svijeta jest fotografija. Kada se pojavila kao novi medij, izazvala je čitav niz kontroverzi – brojni kritičari, književnici i umjetnici tragično su prognozirali neminovni kraj (vizualne) umjetnosti. Danas je u povijesno-umjetničkom narativu općepoznato da se dogodilo suprotno: fotografski medij oslobodio je slikarstvo mimetičkog prikazivanja i “repliciranja” vizualne stvarnosti, što je dovelo do eksperimentalnih pristupa i istraživanja novih oblika umjetničkog izražavanja.
Fotografija, zbog svoje ontološke specifičnosti i multidimenzionalnog karaktera, čak i nakon što je verificirala svoj umjetnički status, kontinuirano nailazi na teorijske poteškoće i često se nalazi u središtu kritičkog diskursa. Svaki novi impuls tehnološkog razvoja – bilo da je riječ o dagerotipiji, prijelazu s analogne na digitalnu fotografiju ili sveopćoj virtualizaciji medija – izaziva nove polemike u fotografskoj praksi i teoriji. Mnogi s pravom tvrde da je fotografska slika objekt u stalnoj krizi ili, u najmanju ruku, neprestanoj transformaciji. Promjene u tehničko-tehnološkom aspektu fotografskog postupka ne otvaraju samo nove izražajne mogućnosti medija, već istovremeno proširuju interpretativno polje fotografske slike i njezine semantičke revalorizacije.
Jedan od temelja četvrte industrijske revolucije predstavlja generativna umjetna inteligencija (AI). Posljednjih godina svjedočimo sveprisutnim senzacionalističkim naslovima i debatama o najnovijem “jahaču apokalipse” koji se rapidno integrira u sve sfere javnog i privatnog života uključujući i prostor vizualne kulture i umjetnosti. Sustavi temeljeni na konceptu umjetne inteligencije, poput Midjourneyja, Stable Diffusiona i DALL-E 2, demonstrirali su svoju sposobnost generiranja sadržaja koji se, prema određenim parametrima, može percipirati kao kreativan. Generativni AI programi funkcioniraju na način da, na temelju unesenog tekstualnog predloška (tzv. prompta) analiziraju goleme baze slikovnih podataka, pomoću kojih generiraju vizualne motive.
Automatizacija kreativnog procesa i akceleracija usavršavanja generativnih programa umjetne inteligencije otvara čitav niz pitanja u umjetničkom svijetu. Mnogi povlače paralele s onodobnim reakcijama na izum i pojavu fotografije, premda se radi o dva različita entiteta s distinktnim putanjama. Problematizira se pitanje autorstva, regulacije vlasništva, demokratičnosti medija, plagiranja i aproprijacije, hiperprodukcije, transformacije tržišta umjetnina i generalne metamorfoze umjetničkog procesa i kustoskih praksi. Naravno, kao što se nekoć proklamirala smrt slikarstva dolaskom fotografije, tako se danas oko umjetne inteligencije formira narativ o mogućem svršetku fotografije i umjetnosti općenito.
Jedan od prvih viralnih primjera korištenja umjetne inteligencije u fotografskoj praksi jest rad Borisa Eldagsena, THE ELECTRICIAN, iz ciklusa PSEUDOMNESIA, koji je nastao 2023. godine. Termin pseudoamnezija označava lažno, iskrivljeno sjećanje o događajima koji se u stvarnosti nisu dogodili, što savršeno ilustrira sintetičnost i artificijelnost vizualnog sadržaja generiranog pomoću umjetne inteligencije. Prepoznatljivi vizualni jezik portretnih fotografija iz 1940-ih prezentira fabriciranu transgeneracijsku reminiscenciju koja je, kako i sam naziv sugerira, zapravo halucinacija sjećanja na nepostojeću prošlost. Prema Eldagsenu, to je prošlost koju nitko nije fotografirao i koja nikada nije bila fotografirana, prošlost koja nikada nije ni postojala.
To nas dovodi do koncepta temporalnosti o kojem piše Roland Barthes u svom kapitalnom djelu Svijetla komora – bilješka o fotografiji. Barthes temporalnu dimenziju fotografije promatra kao njenu temeljnu supstanciju i veže ju upravo za fenomen sjećanja. Fotografska slika za njega je certifikat prisutnosti, dokaz da se nešto uistinu dogodilo, svjedočanstvo o subjektu koji je postojao u stvarnom vremenu i prostoru. Ona je istovremeno i potvrda odsutnosti, trenutak koji je za vrijeme fotografiranja postojao, sada je nepovratno izgubljen. U toj paradoksalnosti leži jedinstvenost fotografskog medija, koji funkcionira kao svojevrsni memento mori – zamrzavajući vrijeme, signalizira njegovu prolaznost.
Inherentna i neraskidiva spona fotografije i stvarnog svijeta pokazatelj je njezine autentičnosti, naspram AI vizualnog sadržaja koji ne posjeduje nikakvu referencijalnu vezu sa stvarnošću. Promptografije, neologizam koji se koristi za sadržaj generiran umjetnom inteligencijom, lišene su vremensko-prostorne kontekstualizacije; one predstavljaju fiktivni simulakrum unutar iluzorno konstruiranog prostora i vremena. Iako je fotografija u svim svojim pojavnostima tek interpretacija stvarnosti, njezin dokumentaristički potencijal i dalje se koristi u praksi fotoreportaže, gdje ona funkcionira kao faktualna vizualna zabilješka. Zbog svoje manipulativne sposobnosti, ali i same prirode da distorzira stvarnost i poznate vizualne identifikatore, umjetna inteligencija nameće se kao prijetnja konceptu istine, zbog čega postaje imperativno odgovoriti na etička pitanja i pravno regulirati njezinu primjenu.
Pitanje autorstva, koje se često javlja u povijesti umjetnosti, odnosi se na raspravu oko toga tko je stvarni autor nekog djela, odnosno kome se pripisuje kreativno ili intelektualno vlasništvo nad određenim radom. U kontekstu umjetne inteligencije, ovo pitanje postaje iznimno kompleksno. Tko je autor? Sam AI? Programer koji je razvio model? Osoba koja je unijela prompt?
Fotografska slika ne materijalizira se niotkud, ona je rezultat čitavog niza radnji i autorskih odluka. Od tehničko-tehnoloških specifičnosti poput vrste fotoaparata, formata, ekspozicije i perspektive do intencionalne geste uokvirivanja određene scene. Aspekt subjektivnosti i individualnog “rukopisa” pojedinog fotografa ostvaruje se upravo kroz čin kadriranja – svjesnog selektiranja fragmenata iz vizualne stvarnosti – što postaje temelj kreativnog procesa.
AI-generirani sadržaj preuzima vizualne elemente i zakonitosti fotografskog jezika, ali postupak njegovog nastanka nije sinoniman fotografskoj praksi. Generativna umjetna inteligencija efikasno i hiperrealistično imitira fotografsku sliku, ali anulira subjektivno autorsko iskustvo i kontrolu nad procesom i finalnim rezultatom. Tradicionalna uloga autora sada je radikalno transformirana, budući da on više nije kreator sadržaja, već njegov modifikator i selektor. Značaj umjetnosti kao intrinzično ljudske djelatnosti te procesualnosti kao integrativnog segmenta kreativnog rada, devalviran je mehanizacijom kao nikada prije. U vremenu automatiziranih interpretacija i generiranih stvarnosti postaje sve teže percipirati i detektirati što je originalno i autentično.
S obzirom na to da umjetna inteligencija koristi baze podataka koje se sastoje od originalnih radova stvarnih umjetnika, vizuali koje ona generira predstavljaju njihove aproprirane derivate, što dovodi do problema fragmentarnog plagiranja. Osim evidentne etičke i pravne problematike, logično je anticipirati homogenost i degradaciju kvalitete do koje dolazi zbog bezgraničnog i beskonačnog stvaranja kopija. Kibernetički prostor, koji je već sada prenapučen, postaje još veće odlagalište digitalnog otpada, a intuitivna anksioznost i kolektivni strah od monopolizacije vizualne kulture od strane umjetne inteligencije očekivani su i u potpunosti opravdani.
Kako umjetna inteligencija ne bi (p)ostala samo destruktivni katalizator promjena, potrebno je uspostaviti neku vrstu ekvilibrija između primjene nove tehnologije kao alata i konzervacije jedinstvene autorske vizije.
U sklopu PhotoBrussels Festivala, u afirmiranoj fotogaleriji Hangar, početkom ove godine organizirana je prva kolektivna izložba radova realiziranih pomoću umjetne inteligencije, pod nazivom AImagine – Photography and Generative Images. Kustoski koncept nastojao je prezentirati potencijale AI imaginarija, istražiti intersekciju generativnih slika i fotografije te uspostaviti dijaloški odnos između tradicije i inovacije s ciljem reinterpretiranja i dekonstruiranja poznatih vizualnih kodova. Potencijal korištenja umjetne inteligencije u umjetničkoj praksi nazire se upravo u konceptualno orijentiranim radovima koji nadilaze dihotomiju fikcije i realiteta, proširujući, u određenom smislu, autorsku perspektivu. Svrha istraživačkih, analitičkih i refleksivnih radova nastalih uz pomoć umjetne inteligencije jest upravo njezino kritičko propitivanje.
Reakcije na implementiranje AI sadržaja u svijet vizualne kulture, bilo virtualne ili fizičke, osciliraju između distopijskih do tehno-entuzijastičnih. Područje i reperkusije generativne umjetne inteligencije i dalje su velika spekulativna nepoznanica, ali zasigurno otvaraju hibridni prostor koji će nastaniti umjetnici skloni eksperimentalnim metodama, multimedijalnosti, kritičkom pristupu i istraživanju. U vremenu automatizacije i posthumanizma, kada granica između zamišljenoga i stvarnoga postupno nestaje, važno je podsjetiti se da uvijek postoji kontrapunkt – prostor otpora, diskursa, slojevitosti i novih mogućnosti.
Tena Lovrenčić
