Marko Drmać piše o dvije fotografske intervencije u sklopu ovogodišnjeg izdanja festivala Okolo, koji se od 20. do 30. kolovoza održao u Zagrebu. U nastavku pročitajte kako su arhivskim fotografijama Zagreba novo čitanje pridale Sanja Bistričić Srića i Inia Herenčić.
Inia Herenčić, “Zagreb Marije Braut”, snimio: Sanjin Kaštelan
Grad je još od pojave fotografije na razne načine u fokusu autora – od povijesnih veduta čistog dokumentarnog karaktera, preko impulsa za bilježenje modernog urbanog života, zatim poslijeratnih stradanja, svakodnevice i nove izgradnje te osobnog i kritičkog pogleda, prikazi gradova bilježili su stanje društva, vremena, kolektivnog pamćenja i osobnih perspektiva. Fotografske prakse na domaćem području u drugoj polovici prošlog stoljeća specifične su po bilježenju i kronologiji grada, njegovih stanovnika i svakodnevice. Fotografija pritom polazi od svoje temeljne karakteristike – prikazuje ono što se dogodilo i što je u određenom trenutku postojalo. No, jednom kada takva fotografija postane arhivski zapis, ona prestaje biti samo dokument i počinje funkcionirati kao prostor sjećanja, interpretacije, učitavanja i čitanja prošlosti. Arhivske fotografije hrvatskih fotografa i fotografkinja, poput Marije Braut, Toše Dabca, Šime Radovčića i Slavke Pavić, poslužile su kao polazište za radove koje su umjetnice Sanja Bistričić Srića i Inia Herenčić ove godine predstavile na festivalu Okolo. Radovi ne koriste arhiv samo kao zbirku vizualnih zapisa prošlog vremena, već kao materijal kroz koji je moguće ponovno promisliti grad i odnos prema njemu. Arhivska fotografija tako postaje svojevrsna točka komunikacije između različitih generacija: ona se koristi kao materijal za nova čitanja, pitanja i interpretacije.
Festival Okolo već desetu godinu zaredom donosi radove suvremenih umjetnica i umjetnika u javni gradski prostor. Radovi festivala često pozivaju na interakciju i novu kontekstualizaciju grada i lokacija na kojima su postavljeni. Umjesto da umjetničko djelo ostane izdvojeno od svoje okoline, ono postaje njegov dio, nadovezuje se na njegovu arhitekturu, povijest ili svakodnevicu. Upravo je taj odnos posebno zanimljiv kod radova Sanje Bistričić Srića i Inije Herenčić, koji prošlost ne unose u grad kao gotovu sliku, nego je ponovno aktiviraju.
Sanja Bistričić Srića, “Miješanja”
Sanja Bistričić Srića, “Miješanja”
Sanja Bistričić Srića, “Miješanja”
Rad Sanje Bistričić Srića, fotografkinje i multimedijske umjetnice, postavljen u dvorištu Zagrebačkog plesnog centra, sastoji se od nekoliko metalnih ploča naslonjenih jedna na drugu, koje zajedno tvore prostornu instalaciju. Ploče se međusobno razlikuju teksturom, jedne su matirane, dok su druge iskrivljene i zrcalno refleksivne. Na nekoliko njih nalaze se printevi fotografija. Većina fotografija prizori su svakodnevice, poput “Refleksije” Slavke Pavić iz 1951. godine, u kojoj se sjena prolaznika u haustoru udvaja u odrazu stakla, ili “Ljudi na ulici” Toše Dabca iz 1960. godine, što je prizor svakodnevice zabilježen iz ptičje perspektive. Fotografskom nizu pridružuje se i portret balerine Mije Čorak Slavenski. No, arhivske fotografije ovdje nisu tek reprodukcije prošlosti. Njihovo postavljanje unutar instalacije, u kombinaciji s reflektirajućim, zaobljenim i izobličenim površinama, mijenja način na koji ih promatramo, istovremeno ih izvlačeći iz izvornog konteksta i uvodeći u novi odnos s prostorom i publikom. U njihovim se odrazima pojavljuje promatrač, ali i arhitektura koja ga okružuje. Prošlost tako nije prikazana kao završena i udaljena, već se isprepliće sa sadašnjim trenutkom. U tom se susretu otvara pitanje kako danas gledamo grad koji su druge generacije fotografkinja i fotografa gledali desetljećima ranije. Grad se mijenja, njegovi stanovnici se mijenjaju, mijenjaju se i načini na koje ga promatramo i koristimo. Refleksija promatrača na izobličenoj površini pritom postaje više od vizualnog efekta, ona ga uvodi u fotografiju i njezin vremenski odmak – promatrač današnjeg Zagreba postaje dio slike Zagreba koji više ne postoji u istom obliku.
Sanja Bistričić Srića, “Miješanja”
Sanja Bistričić Srića, “Miješanja”
Sanja Bistričić Srića, “Miješanja”
Takav pristup nije neobičan za autoricu, koja se u svom dosadašnjem radu bavila sjećanjem, i njegovim oblikovanjem. U radu Mislim da se sjećam iz 2023. godine također istražuje odnos između fotografije, sjećanja i nesigurnosti. Sličan se postupak pojavljuje i ovdje: koristeći arhivske fotografije nastale od 1930-ih do 1970-ih godina, ali i spekulativni pristup, umjetnica gradi novu sliku prošlosti. To nije nužno sjećanje na nešto što se stvarno dogodilo, već sjećanje koje nastaje iz fragmenata. Male, iskrivljene i međusobno isprepletene slike stvaraju svojevrsnu vizualnu nesigurnost. Ne dobivamo cjelovitu priču o gradu, nego niz fragmenata iz kojih sami pokušavamo sastaviti sliku. Upravo se u toj nesigurnosti događa reinterpretacija nasljeđa. Arhiv više nije samo mjesto pohrane prošlosti, nego postaje živi materijal u stalnoj mijeni.
Inia Herenčić, “Zagreb Marije Braut”, snimio: Sanjin Kaštelan
Inia Herenčić, “Zagreb Marije Braut”, snimio: Sanjin Kaštelan
Inia Herenčić, “Zagreb Marije Braut”, snimio: Sanjin Kaštelan
Drugačiji i jednako zanimljiv odnos prema fotografskom nasljeđu ostvaruje Inia Herenčić, čiji je rad postavljen u Glazbenom paviljonu na Zrinjevcu. Paviljon je ovom intervencijom postao svojevrsni mali muzej sjećanja i komemoracije posvećen fotografkinji Mariji Braut. Gosti gradske kavane koji uživaju u jutarnjoj kavi, putnici na glavnom kolodvoru i prolaznica s djetetom koja kupuje kukuruz neki su od motiva koji se pojavljuju na fotografijama Marije Braut. U intervenciji Inije Herenčić fotografije napuštaju konvencionalni galerijski prostor i prelaze na bijele tekstilne površine koje, postavljene između stupova samoga paviljona, slobodno plešu na vjetru. Takav način izlaganja mijenja njihov odnos prema prostoru, publici i svakodnevnom iskustvu grada. Fotografije više nisu statične slike zatvorene unutar zidova niti strogo odvojene od promatrača, već postaju dio javnog prostora i njegova nepredvidivog ritma. Pokret tekstila, mijenjanje svjetla i interakcija s prolaznicima stvaraju situaciju u kojoj se fotografija ne promatra samo kao izdvojeni objekt, već se susreće usputno, tijekom kretanja gradom. Tako intervencija briše granicu između izložbenog i svakodnevnog prostora te fotografiju uvodi u neposredan, otvoren odnos s gradskim okruženjem i njegovom svakodnevicom. Fotografije Marije Braut danas gledaju prolaznici koji žive u drugačijem Zagrebu. Arhitektura i ulice koje je Braut fotografirala više nisu nužno iste, a njihovi današnji stanovnici ulaze u odnos s ljudima i prostorima koje poznaju samo kroz fotografiju.
Inia Herenčić, “Zagreb Marije Braut”, snimio: Sanjin Kaštelan
Upravo se u tome možda nalazi i najzanimljiviji potencijal ovih dvaju radova. Fotografija kao medij postaje sredstvo razgovora između prošlosti i sadašnjosti, između različitih generacija i različitih pogleda na isti grad. Sanja Bistričić Srića i Inia Herenčić arhiv ne tretiraju kao zatvorenu zbirku povijesnih dokumenata, već ga ponovno otvaraju i smještaju u kontekst današnjeg Zagreba. Grad tako postaje svojevrsni sugovornik fotografijama – njegove ulice, arhitektura i stanovnici ulaze u odnos sa zapisima prošlosti, a ono što je nekada bilo dokument, postaje nova slika. Ne nužno slika grada kakav je bio ni grada kakav je danas, već grada koji nastaje između tih dvaju pogleda.
Marko Drmać
Zahvaljujemo autoricama na ustupljenim fotografijama postava izložbe.
