Pozivamo vas na otvorenje izložbe Still life Ivana Gundića, umjetnika koji je uvršten na popis autora na našem portalu, a koje će se održati u četvrtak, 17. srpnja 2025., u 19 sati u privremenom izlagačkom prostoru Muzeja likovnih umjetnosti na adresi Kapucinska 36, Osijek. Kustos izložbe je Dario Vuger, docent na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Izložba će se moći pogledati do sredine rujna 2025., a više potražite ovdje.
Ivan Gundić, “Still life”, snimila: Petra Travinić
Iz teksta kataloga Darija Vugera:
“Samostalna izložba Ivana Gundića u Muzeju Likovnih Umjetnosti u Osijeku dugo je očekivana točka na ‘i’ sada već nekoliko godina dugog predstavljanja umjetnika osječkoj publici, počevši s Greatest Hits studentskog biennalea u Galeriji Knifer 2022. godine – odnosno izložbe u programu Bure Baruta 10 u Kazamatu godinu dana ranije – , do recentno nagrađenog ‘Korištenja redovnog godišnjeg odmora’ u sklopu prošlogodišnjeg 29. Slavonskog Biennalea. Ova izložba, koja se kronološki trebala naći između spomenutih događaja – jer je dio nagrade Salona mladih HDLU iz 2022.godine – održava se sa zakašnjenjem, ali u sretnoj okolnosti da je do danas Ivan Gundić postao dobro poznato ime u lokalnom, a dakako i kudikamo prepoznatljiv umjetnik u regionalnom kontekstu pa time i ova samostalna osječka izložba dobiva na značaju i pojavljuje se, takoreći, u pravo vrijeme, da ne kažemo, ‘u odlučujućem trenutku’.
Kada govorimo o pojavljivanju, dakako, u kontekstu umjetničkog rada, promišljanja pojma slike kao problema mišljenja, ali i u kontekstu problematiziranja same naravi djelovanja u ulozi umjetnika, fotografija nam postaje izrazito važan saveznik. Utemeljena u radikalno drugačijem ontološkom okruženju od onog tradicionalnih umjetničkih medija, fotografska praksa u bogatstvu svojih tehnologija, proizvoda i eksperimenata uvjerljiva je metafora niza suvremenih umjetničkih i kulturnih procesa. Ne treba nas stoga iznenaditi da se baš fotografija nalazi u središtu – infrastrukturnom ili eksplicitnom – gotovo svih novih umjetničkih praksi, od konceptualne umjetnosti naovamo, te da se fotografija u tom svom povlaštenom statusu pojavljuje kao dokument, dokaz, tehnika reprodukcije, dio ili cjelina nekog umjetničkog djela, odnosno projekta,…
Upravo u tom pogledu, umjetnička praksa Ivana Gundića koristi se fotografijom kao sredstvom, alatom mišljenja u umjetničkom istraživanju te kroz to svoje nastojanje na ponajbolji način ukazuje na mogućnosti poistovjećenja umjetničkog djelovanja i mišljenja onkraj njihove institucionalne i znanstvene zadanosti.
Naziv izložbe – Still life – zadržan je u svom izvornom obliku kako bi se razlikovao od kudikamo uobičajenijeg prijevoda ‘mrtva priroda’, koji označava jedan tematski krug, povijesnoumjetnički trop, odnosno likovni motiv prikaza neživih i nepokrenutih predmeta. Naime, ‘still life’ također je uobičajen izraz u profesionalnoj fotografiji, a gdje često označava standardizirane i rutinizirane prakse fotografiranja proizvoda za prodajne kataloge. Lišen umjetničke uzvišenosti, still life – u kontekstu svakodnevnog poslovnog i egzistencijalnog uzemljenja – postaje puki fordizam koji u sebi reflektira niz suvremenih strepnji oko svrhovitosti i smislenosti kreativnog rada u domeni vizualne kulture. Vizualna se kultura tako razotkriva kao naličje globalnog sustava proizvodnje i potrošnje sadržaja.
U kontekstu dosadašnjeg Gundićeva rada, publici koja je pohodila prošlogodišnji Slavonski biennale bit će jasna problemska poveznica između ‘Korištenja redovnog godišnjeg odmora’ i tihog života projekta koji je prikazan u ovoj izložbi. Nagrađeni rad s Biennalea bio je performans umjetnika održan u istom ovom prostoru, a sastojao se od trodnevnog dopusta sa svog uobičajenog, ‘korporativnog’ radnog mjesta tijekom kojeg je umjetnik – gotovo u izlogu muzejske galerije – sjedio po osam sati prateći kretanje jednog običnog dvorišnog puža.
Motivacija za spomenutim radovima ima korijene u gotovo trivijalnim opažanjima o naravi rada koji – iako podrazumijeva fotografiju – ne očituje kreativne mogućnosti fotografije na način na koji se to ‘čini izvana’. Razlika između percepcije posla i apercepcije rada koji se događa s onu stranu stvarnog iskustva onoga koji snima te onoga koji konzumira snimljeni sadržaj pojavljuje se kao važan element interpretacije ovog djela. Repetitivnost i hiperprodukcija praznih vizualnih činjenica u svakodnevnom radu s jedne strane i stvarnim kreativnim poslom izvan radnog vremena, a ostajući pritom u gotovo istom medijskom i konceptualnom okruženju upravo očituje ‘opakost’ naše posvuda slikovite iako egzistencijalno bremenite svakodnevice.”
Izjava umjetnika:
“Still life je termin koji se u modno-tekstilnoj ‘fast fashion’ industriji koristi za standardiziranu fotografsku reprodukciju odjevnih predmeta i ostalih proizvoda namijenjenih kataloškoj prodaji putem internetskih trgovina. Masovnu prodaju proizvoda prati i masovna proizvodnja slika.
Korporativnom hiperprodukcijom moglo bi se opisati i radno mjesto na kojemu sam, kao fotograf, proveo prve godine radnog staža. Proizveo sam tisuće fotografija koje mi malo znače, a još manje pripadaju. Često bih pomislio kako moja umjetnička praksa nikada neće biti toliko produktivna. U nadi da to promijenim, poslužio sam se metodama industrijske proizvodnje.
Nabavio sam dvije identične traper košulje, ručno krojene i šivane po uzoru na radničke uniforme, te pokrenuo vlastiti pogon za cikličku reprodukciju.
Proces je jednostavan: jednu košulju odijevam i nosim dok drugu fotografiram, ispisujem, uokvirujem i vješam na zid.
Zatim zamjenjujem košulje i proces se ponavlja u nedogled. Svakim novim krugom presvlačenja i fotografiranja košulje postaju zgužvanije, čime tragovi mojega rada postaju sve vidljiviji.”
Izložba je financirana sredstvima Osječko – baranjske županije te je sastavni dio programa Osječkog ljeta kulture.
