10.–28. 3. 2025.
Fotografije postava izložbe: Ivan Buvinić
Dok trepenemo… Augenblick
Postoji nešto uznemirujuće u zamućenim fotografijama, zbog kojih gotovo automatski pomišljamo na stare albume; pojedini su imali kožne korice, drugi tekstilne, unutra s čvršćim papirom na koje su se lijepile slike, ili umetale u one male papirnate, kasnije celofanske uglove. Tko je bio vješt, mogao je zarezati podlogu i umetati fotografije, ali to je bila umješnost kojoj nisu svi pribjegavali. Kad naiđem na takav materijal, pažljivo izvlačim fotografije iz tih zapetljanih situacija, koje iz današnje perspektive djeluju arhivski i staromodno; sam postupak nije jednostavan jer snimke se opiru i ne pristaju uvijek vratiti se u sigurno okruženje. I zatim mutni papiri između, ponekad s uzorcima koji podsjećaju na paukovu mrežu, a čije su “niti” neznatno namreškane. Sav ovaj “inventar” aktivirala sam gledajući što je Ivona Vlašić snimila, bolje rečeno preuzela iz tuđih fotografija i snimila kroz mutni paus-papir – stare snimke koje su uvijek intrigantne, kadrove koji podsjećaju na nešto što znamo, a što nam je ipak strano.
Možda intuitivno, pomislit ćemo na povijest, prošlo vrijeme i akumulirano znanje koje želimo primijeniti nastojeći razumjeti prizore koji su pred nama. Ali u ovom slučaju nije uputno prepustiti se znanju o općoj povijesti, koja naprosto razdvaja fotografije od specifičnih uvjeta u kojima su nastale. Mnogi su moćni odnosi u njima zapisani, čak i u onim naizgled beznačajnim kadrovima s fokusom na čarape sa šavom dviju žena snimljenih s leđa, nekako neprimjereno nagnutog položaja (ili smo preopterećeni korektnošću?). Mali bezglavi bubnjar, prizor što nalikuje na film koji smo nekoć gledali (Limeni bubanj), ustvari je prikaza koja ne želi odrasti dok kontinuirano upozorava na nadolazeće fašizme. Mrtvom zecu nitko ne tumači umjetnost; nema tu Beuysovog zagrljaja, tek mrtvo tijelo životinje.
Do neke mjere, u prilici smo rekapitulirati i umjetničina i naša sjećanja na proces odrastanja, ili na pamćenje događaja koji su nam iz nekog razloga važni. Fotografije koje Ivona Vlašić preuzima iz tiska ili nađeni vernakularni “ničiji” snimci, koje presnimava i mijenja im kadar – a time i kompoziciju i značenje – sve te slike nisu “dokazi” povijesti već objekti koji, složeni na određen način, različitih veličina i međusobnih odnosa, gledatelje stavljaju u poziciju postavljanja pitanja. Pri čemu su izvorni uvjeti produkcije značenja neizvjesni, prepušteni Augenblicku, trenutku gledateljeve koncentracije, pažnje i interesa.
Sandra Križić Roban
IVONA VLAŠIĆ (Dubrovnik, 1968.) studirala je slikarstvo u klasi profesora Gerharda Lojena na Höhere technische Bundeslehr- und Versuchanstalt Graz Ortweinschule – Meisterklasse Malerei. Stvara unutar multimedijalnog izraza. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, Art radionice Lazareti, Hrvatskog društva likovnih umjetnika Dubrovnik i Hrvatskog društva likovnih umjetnika, Zagreb. Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama i drugim manifestacijama u Hrvatskoj i inozemstvu. Živi i radi u Dubrovniku. Serija Augenblick nastala je 2023.–2024. godine.
Realizacija izložbe i rad Ureda za fotografiju omogućeni su sredstvima Ministarstva kulture i medija RH, Grada Zagreba i Zaklade Kultura nova.
