Lucija Švob piše o fotografskim knjigama na primjeru šest autorica, koje odabire prema pristupu temi, senzibilitetu, postupku rada i načinu na koji žele komunicirati s čitateljima, istražujući pritom što je fotoknjiga te kako omogućuje (re)kreiranje priča, povijesti ili unutarnjeg doživljaja svijeta. U tekstu pročitajte više o realiziranim projektima Anne Atkins, Ane Čavić, Ane Orlić i Petre Slobodnjak te projektima u pripremi Tanje Verlak i Ane Vuko.
Ana Orlić, fotoknjiga kao dio projekta “Kuća postoji samo dok se netko kroz nju kreće”, 2026.
Oduševljena, čak i preplavljena količinom i raznolikošću fotoknjiga predstavljenih ljetos na izložbi A na policama – knjige umjetnica! u Galeriji Spot, dugo sam razmišljala kako pristupiti ovako opširnoj i slojevitoj temi. Poučena iskustvom vlastitog promišljanja o nekoj temi i slaganja skice po kojoj bih mogla realizirati tekst, ono što je jednostavno i praktično, vrlo brzo može postati komplicirano i naporno. Popis za istraživanje teme fotoknjiga počinje kronološki; povijest fotoknjiga od 19. stoljeća do danas, zatim općenito o fotoknjigama uključujući pritom tehničke podatke, vizualna i estetska svojstva medija, pa konkretno o knjigama koje dijele istu temu, stil izražavanja i senzibilitet ili nastaju u jednakim uvjetima. S istog popisa mogla sam se osloniti na teoriju o knjigama umjetnika i umjetnica i nabrajati koncepte po kojima su realizirane. Opcija je, kao i ideja, nebrojeno mnogo. Birajući pa pregledavajući i listajući knjige na izložbi zainteresirala me pozadina nastanka takvih umjetničkih radova. Kako su i zašto nastale neke od fotoknjiga? Što je potaknulo umjetnice da se izraze upravo u formatu fotoknjige, iz koje su pozicije krenule u realizaciju i na što su se fokusirale tijekom procesa stvaranja. Izabrala sam šest umjetnica i šest primjera knjiga: Mythopoeias umjetnice Ane Čavić i Rasprodaja Petre Slobodnjak bile su predstavljene na izložbi, dok su Photographs of British Algae: Cyanotype Impressions Anne Atkins, maketa fotoknjige New York New York Tanje Verlak, knjiga kao etapa istraživanja Ane Orlić i Tamaris/Oleandar knjiga u nastanku Ane Vuko, za ovaj tekst odabrane prema pristupu temi, senzibilitetu, postupku rada i načinu na koji žele komunicirati s čitateljima. Svih šest vizualno različitih fotoknjiga međusobno je povezano načinom na koji koriste imaginaciju i iluziju. One su alat za dodavanje onoga što je ostalo neizrečeno zbog nemogućnosti pronalaska riječi i prilike za riječ, za rekonstruiranje priče koja je izgubljena ili zaboravljena, za ono što je nemoguće saznati. Stvaraju igru i želju za povezivanjem na razini igre kroz pravila koja je potrebno naučiti ili barem prepoznati da bi se igra ostvarila. Uz to, ove fotoknjige otkrivaju i odnos umjetnica prema povijesti žena kroz književnost i njihovih uloga u društvu, prema osobnoj povijesti te prema povijesti fotografije i knjige.
Prusko plave stranice s motivom algi koje lebde u dubini plavetnila te ručno šivane u nekoliko svezaka, predstavljaju prvu fotografski ilustriranu knjigu, poznatiju kao prvu ikada izdanu fotoknjigu. Anna Atkins britanska botaničarka potaknuta magijom i iluzijom kojima je fotografija na svojim počecima bila opisivana, počela je novonastalom tehnikom stvarati otiske različitog bilja i algi iz svoje kolekcije. Gledajući Photographs of British Algae: Cyanotype Impressions vidi se da je njezin fokus bio na eksperimentiranju i istraživanju kako iskoristiti cijanotipiju osim za kopiranje, koliko se vjerno i detaljno može prikazati morsko bilje te je htjela pokazati vrijednost fotografije u znanosti. Samostalno je i uz pomoć prijatelja i ukućana, pažljivo smještala dijelove morske trave na ručno pripremljen papir i osvjetljivala te je tijekom deset godina izradila više od šest tisuća cijanotipija. Knjiga je izdana kao zine, skromnih dimenzija i u malim nakladama dostupnim uskom krugu ljudi zbog čega vjerojatno nije prepoznata u vrijeme kada je izdana, već puno kasnije. Namjera Anne Atkins za stvaranjem knjige nesumnjivo je bila praktična, od prikazivanja, imenovanja i klasifikacije svake alge iz kolekcije do jednostavnog izgleda knjige, odnosno niza svezaka namijenjenih za naknadno uvezivanje. Međutim, takav način oblikovanja pokazuje slojevitost vidljivu u finim detaljima poput niti morskog bilja i nijansama plave boje pozadine što daje dojam polakog kretanja kroz morski svijet. Znajući da je svaka stranica dodirnuta, obrađena i šivana rukom, daje osjećaj bliskosti i nježnosti.
Ana Čavić, “Mythopoeias”, Ljubljana: Rostfrei Publishing, 2023.
Ana Čavić, “Mythopoeias”, Ljubljana: Rostfrei Publishing, 2023.
Bliskost i intiman prostor za čitatelje stvara Ana Čavić u Mythopoeias, knjizi umjetnice koja fotokolažima i cut-up poezijom priča priče kroz različite ženske likove iz književnosti, religije i mitologije. Medeja, Sveta Brigita, Žena medvjed, Mala sirena, Alisa u zemlji čudesa, samo su neke od mnogih likova kojima umjetnica daje glas kroz žensku perspektivu, ulazi u ulogu svake od tih žena, djevojaka i djevojčica i donosi nove priče i riječi koje je zamislila za njih da izgovore. Različiti karakteri i životna iskustva, postupci i emocionalna stanja tih ženskih likova, tijekom povijesti su opisivali pisci, dakle muškarci, a priče o ženama iz narodnih legendi s vremenom su gubile autentičnost, snagu ženske upornosti i strasti te su postale polovične, bez krvi i mesa. Prvenstveno pripovjedačica, Ana Čavić razumije vrijednost priče i pripovijedanja kao načina povezivanja i komuniciranja s onima koji su otvoreni da čuju. Kao što C. Pinkola Estés kaže u knjizi Žene koje trče s vukovima, priče pokreću unutarnji život, podižu adrenalin i pokazuju nam put te nam zauzvrat za naš trud izrezuju velika vrata i otvore koji vode u zemlju snova, u naš stvarni život. Svaka kolažna minijatura epizoda je jednog ženskog lika iz priče ili bajke. Zagonetna je i privlači čitatelje da u nju uđu, da traže i čitaju simbole. Nalazi se na lijevim stranicama knjige i tako uvijek asocira početak, dok su na desnima stihovi direktno vezani uz minijature i zaokružuju epizodu. Izrezane riječi koje čine stihove postavljene su tako da diktiraju ritam čitanja i razumijevanja. Riječi u knjizi su kao minijature, sitne, ali izoštrene i glasne.
Ana Vuko, projekt “Kuća u Komiži” i fotoknjiga “Tamaris/Oleandar”, u pripremi
Ana Vuko, projekt “Kuća u Komiži” i fotoknjiga “Tamaris/Oleandar”, u pripremi
Ana Vuko, projekt “Kuća u Komiži” i fotoknjiga “Tamaris/Oleandar”, u pripremi
Kada o nekim temama ne govorimo često ili nikada ne govorimo, zaboravljamo na njih i na riječi koje ih opisuju. Obično je obitelj zajednica u kojoj se tako zaboravljaju riječi. One postaju nedostupne ili se teško izgovaraju što može potrajati godinama i generacijama. Za vraćanje tih riječi u vokabular potreban je događaj koji će to potaknuti. On ne mora biti velik i dramatičan, može biti boravak ili posjet nekom nama davno poznatom mjestu. Fotografkinja i grafička dizajnerica Ana Vuko prije četiri godine počela je raditi na projektu Kuća u Komiži i time započela vraćati zaboravljene riječi. Radeći na Kući, umjetnica istražuje povijest svoje obitelji, ali primjećuje da to nije samo povijest njezine, već mnogih otočkih obitelji čije je način života i pristup prema mnogim temama uvjetovan zajednicom i pravilima koje je ona davno postavila. Nakon nježno zagrebane površine i prvih nekoliko fotografija shvaća da je proces rada tek na početku i da upustiti se u temu obitelji zahtijeva posvećenost i razumijevanje za sve ono što je prešućeno, za sve što je dugo bilo zaboravljeno i zapostavljeno. Nemoguće je ispraviti prošlost, ali ju je moguće razumjeti i pokazati njezine ostatke onakvima kakvi jesu. Za autoricu je obitelj vrlo osobna tema i trebalo joj je dugo da se suoči s njom te se prepusti neugodnim osjećajima koje je u njoj izazivala. Istraživanje vlastite obitelji nikada nije jednostrano. Istovremeno sa životima naših predaka otkrivamo vlastitu ličnost koja se isprepliće s ponašanjima koje smo naslijedili i usvojili od onih koji su živjeli davno prije nas. Autorica kroz povijest svoje obitelji, kroz emocionalno nasljeđe svoje obitelji otkriva život cijelog jednog otočkog mjesta, zajednice koja je svoj svjetonazor prenosila generacijama do danas. Tijekom godina istraživanja i pripremanja serije koja će postati izložbeni rad, paralelno je razvila ideju o fotoknjizi u kojoj bi sadržaj serije bio proširen. Kuća u Komiži i fotoknjiga Tamaris/Oleandar trenutačno su u pripremi, stoga rečenice o njima u ovom odlomku dugujem fotografkinji. Prema riječima Ane Vuko, knjiga je, fizički, vizualno i tematski podijeljena u dva dijela, sadrži dva knjižna bloka te je namijenjena paralelnom čitanju. Dvostruki uvez i dva dijela jasni su pokazatelji dualnosti koja je izražena i suprotstavljanjem vanjskog i unutarnjeg, obiteljskog i osobnog, društvenog i intimnog.
Ana Orlić, fotoknjiga kao dio projekta “Kuća postoji samo dok se netko kroz nju kreće”, Zagreb, 2026.
Ana Orlić, fotoknjiga kao dio projekta “Kuća postoji samo dok se netko kroz nju kreće”, Zagreb, 2026.
Ana Orlić, fotoknjiga kao dio projekta “Kuća postoji samo dok se netko kroz nju kreće”, Zagreb, 2026.
Je li sjećanje samo ono što smo doživjeli i pohranili u vlastitu memoriju pa ga ponekad prizovemo ili sjećanjem možemo zvati i ono što nemamo u memoriji jer nismo doživjeli, ali bismo voljeli da jesmo pa ga ponekad zamislimo umjesto da ga prizovemo? Ovo pitanje je postavila fotografkinja Ana Orlić pripremajući svoju prvu fotoknjigu u sklopu radionice u Grožnjanu organizirane kao dio programa Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu na kojoj se školuje i Akademije za likovno umetnost in oblikovanje iz Ljubljane. Polazi od fotografija pronađenih u staroj obiteljskoj kući na Krku i škrte informacije o tome da joj je baka, koju nije poznavala, bila fotografkinja. Zaintrigirana saznanjem da je upravo fotografija spona koja ih spaja, autorica pokušava zamisliti i opisati kakav je bio bakin život, tko je bila žena koja je davno prije nje u malom otočkom mjestu živjela i fotografirala. Pregledavajući obiteljski arhiv s fotografijama, dokumentima i ostalim pohranjenim materijalom polako sastavlja sliku samostalne profesionalne fotografkinje 30-ih godina prošlog stoljeća. U knjizi autorica brižljivo koristi pronađeni materijal; biografske podatke i bakine fotografije koje upotpunjuje vlastitim fotografijama i kolažima od kojih svaki od njih ima svoju ulogu u stvaranju sjećanja. Zajedničko vrijeme i odnos između bake i unuke koji su nedostajali, autorica je rekonstruirala imaginacijom, “svojim sjećanjima” i pronašla vezu između dvije žene i dvije umjetnice.
Tanja Verlak, iz fotoknjige “New York New York”, u pripremi
Tanja Verlak, iz fotoknjige “New York New York”, u pripremi
Igru je moguće osmisliti i odigrati u trenu. Jednostavna je, prilagodljiva i stvara osjećaj bezbrižnosti. Svakodnevne rutinske radnje i objekti koji ih prate, mogu se pretvoriti u igru ili se igrom mogu prekinuti. Umjetnice Tanja Verlak i Petra Slobodnjak fotoknjigama su kreirale igru s pravilima; koncept knjige New York New York zahtjeva poznavanje pravila listanja kako bi čitatelji razumjeli što gledaju. Dok fotoknjiga Rasprodaja nema stroga pravila, ali je za prepoznavanje koncepta i poruke koju prenosi poželjno poznavati jezik kataloga i marketinške komunikacije. Potaknuta poviješću fotografije i iluzijom prikazivanja onoga što nije vidljivo, Tanja Verlak stvara prototip, maketu fotoknjige u kojima čitatelji listajući knjigu “hodaju” ulicama duž dvije avenije koje okružuju Central Park na Manhattanu. Da bi se kretali ulicama, potrebno je znati kako se kretati, odnosno treba znati kako gledati, a ne samo što gledati. Ovdje se otvara igra s pravilima. Knjiga je koncipirana kružno; ima dva početka, dvije naslovnice i dvije strane koje se spajaju i tako čine krug, baš kao i avenije koje okružuju Central Park. Taj se krug stalno ponavlja, odakle god krenuli. Fotografije prikazuju uvijek sredinu ulice po kojoj možemo “hodati” dok nas s obje strane okružuju zgrade i stabla. Listati možemo u ritmu koji sami izaberemo, jedino pravilo je znati s koje strane krećemo. Primjenjujući pravila, jednostavan i monoton motiv postaje zabavna igra. Petra Slobodnjak stvara duhovitu igru vizualnim elementima u fotoknjizi Rasprodaja koja ukazuje na gorući problem divljeg odlaganja krupnog otpada. Namještaj koji je nekada bio korišten, a sada je odbačen na rubovima grada, prikazala je i opisala kao poželjan komad koji treba naći svoje mjesto i u vašem domu. Autorica spaja fotografije s opisnim tekstom, izborom boja i fontova te obraćanjem kupcima stvara nešto nalik na katalog poznatih lanaca trgovina namještajem. Kolekcije su podijeljene na godišnja doba, a to upućuje da isti namještaj nije bio pomaknut s mjesta odlaganja barem godinu dana. Kao i opisi namještaja koji nisu opisi, već citati iz dnevnih novina koje su pisale o problemu glomaznog otpada. Naoko zabavan i veseo katalog, zapravo je anti-katalog sa slojevitom pričom koja s jedne strane otvara pitanja ekologije i (ne)brige za javne površine u gradu u kojem živimo, a s druge strane stvara nelagodan osjećaj prolaznosti i zaborava.
Petra Slobodnjak, “Rasprodaja”, Zagreb: ULUPUH i Petra Slobodnjak, 2018.
Petra Slobodnjak, “Rasprodaja”, Zagreb: ULUPUH i Petra Slobodnjak, 2018.
Šest umjetnica potpuno se razlikuju jedna od druge i imaju drukčije vrijednosti i pristup prema radu. Njihovi su načini izražavanja različiti. Njihovi su radovi, da citiram Anu Čavić, škrinja s blagom puna malih dragocjenosti. Uz spomenute niti koje ih povezuju, dodajem i hrabrost. Hrabrost za priče koje su po prvi puta ispričane, za one ponovno oživljene, za one sačuvane od zaborava i one koje su dokaz postojanja. Vraćanje u prošlost uvijek donosi nešto novo u sadašnjost, nešto opipljivo što možemo oblikovati, a to je uvijek utješno i ljekovito.
Lucija Švob
Zahvaljujemo umjetnicama na ustupljenim fotografijama postava izložbe. Naslovna fotografija: Ana Vuko, projekt Kuća u Komiži i fotoknjiga Tamaris/Oleandar, u pripremi.
