Pozivamo sve zainteresirane umjetnike/ce da se prijave na javni poziv za 30. slavonski biennale, koji će se na temu “Ovo nije još jedan biennale”, održati u Muzeju likovnih umjetnosti i nekoliko dodatnih prostora u Osijeku od prosinca 2026. do veljače 2027. godine. Autori/ce mogu prijaviti samo jedan rad, a rok za prijavu je 31. kolovoza 2026. O prijavama će odlučivati ocjenjivački sud u sastavu Tevž Logar, Lea Vene, Viktor Popović, Róna Kopeczky i Valentina Radoš. Ovdje potražite detalje o natječaju i uvjete za prijavu.
Rad Ivana Gundića na 29. slavonskom biennaleu, snimio: Tomislav Herega, izvor: Muzej likovnih umjetnosti, Osijek
Iz najave Valentine Radoš:
“Ovo nije još jedan biennale koji se tradicijom i dugovječnosti želi koristiti kao polugom za relevantnost, niti je ovo još jedan biennale koji vlastitu vjerodostojnost potkrepljuje okruglom obljetnicom. Ovo nije još jedan Biennale gdje od umjetnika i umjetnica tražimo da se izjasne u okviru naslovne teze, a ni da nam dokazuju bijenalnu ozbiljnost. Umjesto toga, naslovom ove bijenalne izložbe prepoznajemo cikličnost povijesnih mijena te jasno iščitavamo prošlost u trenutku koji živimo ovdje i sada. Ovom izložbom želimo stvoriti prostor koji funkcionira kao sigurno utočište, u kojemu možemo zbiti redove u vremenima krize, makar “samo” u konceptualnom smislu. Želimo u doba artificijelne ekspanzije vratiti ljudsko ljudima, u digitalnom šumu pronaći analogno, dah i slobod(n)e riječi onima koji su utihnuli.
Ovo jest još jedan Biennale koji s pozicije izvan velikih, globalnih centara otvara prostore komunikaciji. Tijekom desetljeća sustavnog rasta, potaknutog iz baze, naša manifestacija dokazala je neočekivano: Slavonski biennale prepoznaje se po ljudskom glasu, koji se najjasnije čuje kroz žamor i zamor tereta nužne suvremenosti – onom glasu koji djeluje preko usmene i osobne predaje, lančano. Poziv koji godinama upućujemo umjetnicima time se širi dulje i dalje nego što se dalo naslutiti davne 1968., kada je prvi Biennale postavljen u Osijeku. Ovim, 30. izdanjem Slavonskoga biennala bavimo se tom činjenicom. Pitanje koje si postavljamo glasi: ima li umjetnost moć transformacije i moć spajanja u vremenima krize ako je biti suvremen zapravo učiniti korak unatrag, odnosno vratiti se na autonomne postavke umjetničkog djela? Ako obrnemo poziv i umjetnicima damo prednost glasa, što bi nam oni poručili?”
Iz teksta Tevža Logara To nije zavjet šutnje:
“Ali ponekad, kasno noću, kada su ulice prazne i zastave vise bez vjetra, pojavljuje se najslabiji nagovještaj drugog zvuka – još ne glasan, ali uporan. Poput okretanja stranice, poput dalekog, gotovo zaboravljenog stiha, i kao da netko, negdje, vježba kako ponovno govoriti, iako zna da možda nitko ne sluša. Tada postaje jasno da zavjet šutnje nikada nije bio namijenjen samo zaboravu, već i čekanju. Bio je to tajni arhiv neizrečenog i sklonište gdje su riječi preživjele svoju zabranu. I možda je cijelo vrijeme nosio nešto drugo u sebi: ne pristanak, već odbijanje, ne kraj, već početak. Jer svaka nametnuta tišina već u svojoj srži nosi klicu glasa koji će se jednog dana vratiti – ne kao šapat, već kao nešto što je predugo živjelo bez okrilja slova, poput riječi koje se moraju ukloniti iz knjiga da bi ostale žive. A kad se vrate, vraćaju se drukčije – oštrije, opasnije i konačno slobodne.”
