Novosti

Nina Đurđević “Samo(s)mislena”

7.–31. 10. 2024.

Fotografije postava izložbe: Nina Đurđević

 

Duga ekspozicija

Koga je od nas u skrolanju Facebookom 22. lipnja 2021. zaustavio prizor ugašene stropne svjetiljke kao simetrale kvadrata mobitelske fotografije, sjenila tangencijalno uronjena pod razdjelnicu stropa i zida između slobodnih žica čija biljna grananja dinamiziraju geometrijske linije kompozicije u sivim nijansama bijele – diskretna slikovna parabola o potencijalnom svjetlu? Jesmo li pročitali popratni tekst o odnosu fotografkinje prema vlastitom mediju u svakodnevnom životu, „na zabavama”, njezinu parafrazu stare priče o umjetniku i odmaku i potrebi za filtrom u doživljavanju svijeta? Koliko smo se tu zadržali prije nego što je nemiran prst poletio dalje, oko pohitalo za njim? Jesmo li stigli ostaviti trag vlastite reakcije emotikonom ili komentarom? Jesmo li taj susret smjesta zaboravili? Pamtimo li ga i danas?

Spontano, bez tračka pretencioznosti, Nina Đurđević od 2021. povremenim javljanjima na Facebooku gradi osebujnu tekstualnu i slikovnu poetiku. U objavama koje ostaju u sjenovitoj zoni između očitovanja i obraćanja govori o stvarima koje je ushićuju ili muče, pokazuje što u svakodnevici vidi i promatra. Bilježi svojevrstan podsjetnik, „da se poprati”, ali i da nešto otpusti, „izbaci iz sebe”, u mrežu u kojoj svi govorimo – ako ne šutimo – u prazno i u puno u isti mah.

U taj ambivalentni javni prostor Nina ulazi s onim osobnim koje nije privatno, anegdotalnim u kojem se prelijeva univerzalno. Slika koju hvata priručnom kamerom redovito plijeni jednako kao njezini profesionalni radovi. Gdje prestaje intuicija i počinje vještina, gdje se vještina pretvara u umijeće, umijeće u umjetnost? Tekst nas pak fascinira obrnuto: sirovom krhkosti krajnje oslobođena jezika koji odbija kompromis s hrvatskim standardom i kaže što misli onako kako misli, u letu. Iskrzan, grbav, poetičan, izmišlja riječi, iznenađuje sintagmama i sintaktičkim iščašenjima. Autorica ne zazire ni od opširnosti ni od neočekivanih prečica, izgovara sva svoja kolebanja u formi („jel ljepost ili lijepost jer znam da je ljepota”) i zebnje o sadržaju: „znam da su ove moje pisarije ponekad sladunjave/ možda čak i bljutave/ nadobudne…”

Nina Đurđević izlaže se ranjivo i hrabro – daleko od modusa selfija, od inscenacije svojeg ili tuđeg ja. Ovdje nema autoportreta i portreta. Nema ni radnje. Slika i tekst svjedočanstvo su stanja ili (z)bivanja u kratkoj petlji koja se vrti u beskraj. Snapshot vodi u paradoks: najčešće kao da smo pred fotografijom duge ekspozicije koja ne bilježi gibanje. U bujici usputnih sadržaja kojima sebe izlažemo u društvenoj mreži, odjednom se i sami smirujemo, promećemo se u čistu prisutnost.

Kao i izlaganje sadržaja, naše izlaganje sadržaju u galerijskom prostoru poprima novu dimenziju. Traži novu/staru kakvoću usredotočenosti i posvećenosti, sporost od koje smo se odviknuli, prisnost od koje drugdje bježimo, a ovdje se na nju obvezujemo. Reproducirane na platnu, slike zaslona nadograđuju paradoks: zelena točka autoričine prisutnosti na Facebooku u trenutku snimanja screenshota ujedno nas i dezorijentira i fokusira: Nina je za nas online i registrira našu prisutnost: ona je žarište kolektiva koji stvara i koji se stvara sam od sebe. „Koga briga što tko misli?” jednom je pitala u razgovoru. Na to joj pitanje može odgovoriti svatko od nas ovdje, možemo joj odgovoriti svi zajedno.

Vlatka Valentić

 

Nina Đurđević (Brežice, 1980.), snimateljica i fotografkinja, završila je filmsko i televizijsko snimanje pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu te master program za fotografiju na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Članica je ULUPUH-a i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika te aktivna članica umjetničke organizacije Četveroruka.

Redovno izlaže od 1998. godine te je dosad ostvarila preko pedeset samostalnih i skupnih izložaba u Zagrebu, Samoboru, Ljubljani, Beogradu, Bordeauxu, Puli, Splitu, Poreču, Sarajevu, Osijeku, Zadru, Makarskoj i drugim gradovima. Radovi iz serije Objekt(iv)na dio su fundusa Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu. U suradnji s dramaturgom Tomislavom Zajecom ostvarila je knjigu dramskih tekstova i fotografija Odlasci (2013.), a od koautorskih projekata ističu se Prostor_Vrijeme_Autor(Francuski paviljon, Zagreb, 2018.) – grupna izložba koju je kurirala s povjesničarkom fotografije i kustosicom Ivom Prosoli, te eksperimentalne plesne izvedbe U prostoru bez (2014.) i Od terora. Biti. Raslojiti. Pokušaj 128 (Festival Organ vida, Zagreb, 2014.). Fotografije su joj objavljene u časopisima Kretanje, Gloss, Croatia Airlines, Quorum, Oris kao i većini tjednih i dnevnih publikacija u Hrvatskoj.

Kao fotografkinja, snimateljica i kustosica već niz godina profesionalno surađuje s nekolicinom umjetničkih organizacija – Antisezona, Četveroruka, Poco Loco, 21:21, Divert, Grupa Kugla, K-zona, Kik Melone, Protufilm, KIC Zagreb, De Facto, Plesni teater Ljubljana, Zagrebački plesni centar, Zagrebački plesni ansambl.

Realizacija izložbe i rad Ureda za fotografiju omogućeni su sredstvima Ministarstva kulture i medija RH, Grada Zagreba i Zaklade Kultura nova.

 

This post is also available in: English