28. 4.–7. 5. 2025.
Fotografije postava: Ivan Buvinić
U nastavku svog vizualnog istraživanja u kojem se krenula baviti istraživanjem emotivnih tragova sjećanja i njihove materijalizacije kroz eksperimentalne fotografske procese, Petra Šabić iznova istražuje topografije urezane u njezinu memoriju, ne kao fiksne točke, već kao promjenjive konture prošlih prostora. Zamrznuti prizori, precizno zabilježeni u svakodnevnim prolaznostima, u novoj seriji postaju višeslojne kompozicije u kojima vrijeme ne teče linearno, nego disperzivno pulsira u različitim smjerovima. Fotomontaže, očuvane poput organskih uzoraka u staklenim opnama, otkrivaju fragmente mjesta na koja se umjetnica vraća ne da bi ih sačuvala, već da bi ih iznova presložila. Njihova instinktivno snimljena prostorna geometrija prepliće se s kolorističkim intervencijama i kolažnim strukturama koje svjedoče o emotivnoj rezonanci tih pogleda unatrag. U ovom radu, primjerice, boja više nije samo estetski sloj, već nježan pokušaj zatvaranja poroznih rubova sjećanja. Svaka nadogradnja pak – bilo da se radi o rezu, liniji ili nasumično izabranom tekstualnom ulomku – djeluje kao šav na tkivu memorije, kao intuitivna navigacija kroz prostore koji su nestali izvan nje, ali nastavljaju živjeti kao unutarnji arhiv. Cijanotipija, za razliku od suvremenih digitalnih ili brzih kemijskih postupaka u fotografiji, u svom sporom i vremenski osjetljivom razvoju tretira vrijeme ne samo kao uvjet, nego i kao suštinski materijal slike. Zahvaljujući toj osobini cijanotipije, otisci koje umjetnica namjerno zaustavlja prije dovršenja postupka postaju metafora za nedovršeno prisjećanje – za trenutak u kojem se sjećanje još uvijek oblikuje, klizeći između jasnoće i zamućenosti, stvarajući prijelaze između prisutnosti i iščeznuća. Ovi prijelazi evociraju stanje u kojem svaka slika postaje poput sjene vlastite stvarnosti, u kojem napetost između memorije i zaborava nije konfliktna, nego organska i suptilna poput disanja. Fotografije postaju svojevrsne kapsule vremena – ne štite sadržanu memoriju od vanjskog svijeta, već nas pozivaju da uronimo u njihovu krhkost, da osjetimo prolaznost i nestalnost tog trenutka. Staklo, koje nije granica, već funkcionira kao propusna membrana rada, omogućuje da se pogled, osjećaj i interpretacija slobodno prelijevaju i prepliću, stvarajući međuovisnost povezujući time memoriju, prostor i vrijeme u dinamičan i fluidan odnos. Ambijent izložbenog prostora, kroz svoje različite arhitektonske elemente, također omogućava svakom gledatelju da pronađe vlastitu interpretaciju, koja, može oživjeti osjećaj prošlih vremena. Umjetnica, na kraju, ne arhivira prošlost kako bi je sačuvala, već je izlaže stalnoj transformaciji, podsjećajući nas da nijedno sjećanje nije konačno i da nijedan povratak u prošla stanja svijesti nije isti.
Leopold Rupnik
Petra Šabić (1995., Zagreb/Bjelovar) diplomirala je Likovnu kulturu (2019.) u klasi izv. prof. art. Gordane Bakić s nagradom Ak. Vijeća ALU za najuspješnije diplomante ak. god. 2018./2019. i Slikarstvo (2021.) u klasi red. prof. art. Ksenije Turčić spohvalom Magna Cum Laude na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Dobitnica je nekoliko pohvala i dvije Dekanovenagrade za uspješan rad tijekom studija te Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu. Izlagala je na 15 samostalnih izložbi, asudjelovala je na brojnim skupnim izložbama, uključujući međunarodne izložbe u Indiji i Vijetnamu. Dobitnica je Nagradepublike u sklopu izložbe Erste Fragmenti 17. (2021.) i izradila je 14. Likovno rješenje plakata na pročelju zgrade tvrtke CROZna temu Sinestezija (2023.). Sudjelovala je u rezidencijalnom programu De/konstrukcija slike u Leipzigu (2024.). Radila je kaovanjska suradnica MSU (2022.) te na projektu Dani Ede Murtića (2024., ALU), a trenutno je koordinatorica projektaErasmus+ Umjetnici za umjetničko obrazovanje (HDLU). Do sada je surađivala s brojnim institucijama, kulturnim centrima i udrugama u organizaciji i provedbi likovnih radionica, edukacija i drugih projekata u kulturi. Od 2019. članica jeHDLU-a, a od 2023. HZSU-a.
