Sara Simić piše o “Foto Doxu”, novoj programskoj liniji filmskog festivala ZagrebDox. U njezinom prvom izdanju prema selekciji Sandre Vitaljić, prikazano je sedam projekata autora/ica iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Švedske, kao i kolektiv koji okuplja autore/ice iz različitih zemalja istočne Europe. Odabrani hrvatski umjetnici i umjetnice – Dea Botica, Bojan Mrđenović i Petra Slobodnjak – uvršteni su na popis autora na našem portalu pa više o njihovom radu možete naći ovdje.
Sputnik Photos, iz fotografskog projekta “Arhiva izgubljenih teritorija”, 2015.–2019. (preuzeto s web-stranice ZagrebDoxa)
Prošlogodišnje izdanje festivala dokumentarnog filma ZagrebDox označilo je važan programski iskorak uvođenjem segmenta “Audio Dox”, čime je festival po prvi put otvorio prostor dokumentarnim praksama izvan filmskog medija, točnije audio dokumentarcima. Iako primarno usmjeren na dokumentarni film, ZagrebDox se time pridružio sve izraženijem trendu suvremenih dokumentarnih festivala koji pojam dokumentarizma nastoje promišljati šire i fleksibilnije, izvan njegovih tradicionalnih audiovizualnih okvira. Takvo širenje programa nije tek pitanje formalne diversifikacije sadržaja, već odraz potrebe da se dokumentarizam sagleda kao dinamično i promjenjivo polje koje se kontinuirano prilagođava novim medijima, praksama i načinima bilježenja stvarnosti. Nakon uspješno postavljenog Audio Doxa, koji je predstavio radove domaćih i međunarodnih autora audio-dokumentaraca, ovogodišnje izdanje festivala nastavlja taj smjer uvođenjem programa “Foto Dox”, posvećenog dokumentarnoj fotografiji. Time festival dodatno zaokružuje interes za temeljne elemente dokumentarnog izraza – sliku i zvuk – istovremeno propitujući granice medija kroz koje se dokumentarna stvarnost može interpretirati i prenijeti publici. Kao kustosica prvog izdanja “Foto Doxa”, Sandra Vitaljić odabrala je sedam projekata autora/ica iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Švedske, kao i kolektiv koji okuplja autore/ice iz različitih zemalja istočne Europe. Selekcija pritom ne nastupa samo kao pregled recentne fotografske produkcije u regiji i šire, već kao pokušaj mapiranja različitih suvremenih pristupa dokumentarnoj fotografiji i načina na koje se danas razumije i (re)definira sam pojam dokumentarizma.
Bojan Mrđenović, iz fotografskog projekta “Priroda, kemija i društvo”, 2021.
Bojan Mrđenović, iz fotografskog projekta “Priroda, kemija i društvo”, 2021.
Bojan Mrđenović, iz fotografskog projekta “Priroda, kemija i društvo”, 2021.
Bojan Mrđenović, iz fotografskog projekta “Priroda, kemija i društvo”, 2021.
Bojan Mrđenović, iz fotografskog projekta “Priroda, kemija i društvo”, 2021.
Tri odabrana fotografska projekta iz Hrvatske – Priroda, kemija i društvo Bojana Mrđenovića, Delta Oscar Mike Dee Botice te Displacement: Planinska 7 Petre Slobodnjak – kroz različite autorske poetike tematiziraju fizičke i emocionalne prostore (ne)pripadanja, propadanja i zaborava, ali i neizbježnu političnost intimnog iskustva. Svaki od radova polazi od osobnog i/ili lokalnog konteksta, no njihove se naracije postupno otvaraju prema širem društvenom i kolektivnom okviru. U projektu Priroda, kemija i društvo Bojan Mrđenović nastavlja svoje dugogodišnje istraživanje propasti kemijske industrije tvornice Petrokemija, čiji su napušteni interijeri danas svojevrsni arhiv jednog nestalog vremena. Fotografije bilježe fizičke ostatke industrijskog sustava koji je desetljećima oblikovao identitet Kutine i egzistenciju njezinih stanovnika. Mrđenovićev precizan dokumentaristički pristup fokusira se na tragove života, procese urbanizacije i odnos između industrijskog materijala i prirodnog okoliša, pokazujući kako je tvornica istodobno oblikovala društveni i pejzažni identitet čitavoga kraja. Rad kolektiva Sputnik Photos, koji okuplja fotografe i umjetnike iz Istočne Europe, u središte interesa postavlja pitanja identiteta, kolektivnog sjećanja i nasljeđa postsovjetskog prostora. Festivalska prezentacija fokusirana je na projekt Arhiva izgubljenih teritorija i publikaciju Wordbook, knjigu nastalu suradnjom dvadeset i jednog autora inspiriranog arhivskim fotografijama. Kroz različite vizualne i tekstualne pristupe, projekt promišlja načine na koje nasljeđe Sovjetskog Saveza i danas oblikuje društvene, političke i emocionalne pejzaže regije. Fotografije prikazuju polunapuštene stambene blokove i zgrade koje, premda još uvijek nastanjene, djeluju kao prostori izvan samog vremena. Stanovnici tih prostora prisutni su tek kroz tragove svakodnevice: šareno rublje visi između sivih fasada, napušteni interijeri ili monumentalni neboderi uronjeni su u maglovite pejzaže. Ti detalji ne funkcioniraju kao dokumentarni dokazi života, već postaju sastavni elementi gotovo nadrealnog krajolika, koji kao da su se spontano stopili s arhitekturom i okolišem. Prostor je i ovdje ključna tematska poveznica, no za razliku od ranije spomenutih projekata, on više nije konkretno mjesto osobnog iskustva ili društvene interakcije. U radu Arhiva izgubljenih teritorija kolektiva Sputnik Photos prostor postaje apstraktan, izoliran i gotovo nezemaljski – prostor “nakon”, a ne “tijekom”. Lišen neposredne ljudske prisutnosti i jasne vremenske odrednice, on djeluje poput udaljene ideje ili fragmenta kolektivnog sjećanja koji se nehotice nalazi između prošlosti i sadašnjosti. Fotografije tako ne prikazuju samo fizičke ostatke postsovjetskog svijeta, nego stvaraju atmosferu trajne dislokacije, u kojoj arhitektura i pejzaž postaju nositelji osjećaja izgubljenosti, zaborava i nedorečenosti zbog otvorenih povijesnih pitanja.
Dea Botica, iz fotografskog projekta “Delta Oscar Mike”, 2019.
Dea Botica, iz fotografskog projekta “Delta Oscar Mike”, 2019.
Dea Botica, iz fotografskog projekta “Delta Oscar Mike”, 2019.
Dea Botica, iz fotografskog projekta “Delta Oscar Mike”, 2019.
Za razliku od Mrđenovićeva rada, projekti Delta Oscar Mike i Displacement: Planinska 7 polaze iz izrazito autobiografskih pozicija, istražujući pojam osobnog prostora i njegovu ulogu u formiranju identiteta, osjećaja pripadanja i odnosa prema zajednici. Iako obje autorice prostor promatraju kao emocionalno i društveno upisano mjesto, njihove se vizualne strategije razlikuju prvenstveno u odnosu prema fizičkoj blizini motiva. Dea Botica u projektu Delta Oscar Mike usmjerava pogled prema vlastitom iskustvu odrastanja i života na teretnom brodu na kojem je radio njezin otac. Fotografije bilježe specifičnu svakodnevicu izoliranog prostora između doma i tranzita, istodobno naglašavajući estetiku brodskog života i emocionalne posljedice takvog života. Nasuprot tome, Petra Slobodnjak u projektu Displacement: Planinska 7 fokus stavlja na fragmente i detalje zajedničkog stambenog prostora – tragove susjedskih odnosa, svakodnevnih rituala i kolektivnog života unutar jedne zgrade. Njezine fotografije prostor promatraju kao nositelja memorije i intimnih društvenih odnosa, pri čemu arhitektura postaje posrednik osobnih i zajedničkih iskustava. Tema prostora, identiteta i politički obilježenog krajolika snažno je prisutna i u regionalnim projektima predstavljenima na ZagrebDoxu, poput serije Točke zastoja fotografa Armina Graca i projekta Crno zlato Mitra Simikića. Oba rada polaze od prostora Bosne i Hercegovine kao mjesta trajnih političkih i društvenih napetosti, premda im pristupaju iz različitih pozicija. U projektu Točke zastoja Armin Graca istražuje posljedice poslijeratnih podjela u Bosni i Hercegovini. Granična linija uspostavljena Daytonskim sporazumom, koja je zemlju podijelila na dva entiteta i jedan distrikt, u njegovim fotografijama postaje simbol trajnog psihološkog i društvenog razdvajanja. Autor ukazuje na činjenicu da se “svjesno ili nesvjesno, mržnja još uvijek prenosi s generacije na generaciju”, čime rat prestaje biti isključivo povijesni događaj, a postaje trajno upisan u svakodnevni prostor i kolektivnu svijest. Fotografije tako ne dokumentiraju samo krajolik nego i nevidljive granice koje oblikuju individualne i kolektivne identitete. Pitanja slobode i identiteta također su izrazito prisutne u radovima fotografkinje Jovane Semiz koja tematizira mladost, pomicanje granica i mijenjanje identiteta u doba sazrijevanja te mnogobrojnih tranzicija kroz koje mlade osobe prolaze. Dani bunta, nemira, apsolutne sreće, slobode i ekstaze, no i straha za budućnost, prožimaju atmosferu Semizinih fotografija, čineći ih sirovo iskrenim snapshotom priče mladosti protagonista.
Mitar Simikić, iz fotografskog projekta “Crno Zlato”, 2020. (preuzeto s web-stranice ZagrebDoxa)
Armin Graca, iz fotografskog projekta “Točke zastoja”, 2019.– (preuzeto s web-stranice ZagrebDoxa)
Magnus Wennmann, iz fotografskog projekta “Katastrofa brze mode”, projekt u trajanju (preuzeto s web-stranice ZagrebDoxa)
Među predstavljenim projektima posebno se izdvaja serija Katastrofa brze mode švedskog fotografa Magnusa Wennmana, koja se također bavi odnosom prostora, čovjeka i okoliša, no iz globalne i direktno politički angažirane perspektive. Riječ je o vizualno snažnom radu koji razotkriva mehanizme suvremenog konzumerizma i strategije “zelenog” marketinga modne industrije, takozvanog greenwashinga, unutar kojih velike kompanije potiču potrošače na vraćanje rabljene odjeće pod obećanjem njezina recikliranja. Wennmanove fotografije ukazuju na stvarnost iza takvih narativa: većina odbačenog tekstila ne završava u procesima reciklaže, već se izvozi u zemlje poput Gane i Benina, gdje preplavljuje tržišta rabljene odjeće. Ono što se ne uspije prodati završava na golemim odlagalištima otpada ili se spaljuje, stvarajući ozbiljne ekološke posljedice. Fotografije monumentalnih gomila odjeće i devastiranih pejzaža istodobno djeluju dokumentarno i distopijski, naglašavajući razmjere ekološke katastrofe u zemljama takozvanog globalnog juga. Međutim, Wennmanov rad ne ostaje samo na prikazu okolišne devastacije; on otvara i pitanja globalnih odnosa moći, neokolonijalnih ekonomskih struktura te klasnih i rasnih nejednakosti koje omogućuju premještanje posljedica potrošačkog društva iz centra prema periferiji. Prostor ovdje ponovno postaje mjesto političkog sukoba — teritorij na kojem su vidljivo upisane posljedice kasnog kapitalizma i nejednake raspodjele odgovornosti za ekološku krizu.
Petra Slobodnjak, iz fotografskog projekta “Displacement: Planinska 7”, završeno 2021.
Petra Slobodnjak, iz fotografskog projekta “Displacement: Planinska 7”, završeno 2021.
Petra Slobodnjak, iz fotografskog projekta “Displacement: Planinska 7”, završeno 2021.
Uz radove koji su na introspektivan, politički angažiran i vizualno sugestivan način tematizirali različite društvene fenomene, važno je osvrnuti se i na sam koncept predstavljanja fotografskih projekata u okviru filmskog festivala ZagrebDox. Način izlaganja bio je nekonvencionalan, ali istodobno konceptualno izazovan, kako za autore tako i za publiku. Izmješteni iz klasičnog galerijskog konteksta, fotografski su projekti prikazivani u prostoru kinodvorane, u formatu svojevrsnog slideshowa, čime je iskustvo promatranja fotografije premješteno u ambijent primarno namijenjen filmskom mediju. Takav pristup otvorio je mogućnost drugačijeg ritma gledanja i recepcije fotografskog medija, dok su sami autori imali slobodu u određivanju trajanja, redoslijeda i načina prezentacije svojih radova. Na taj su način djelomično preuzeli i ulogu kustosa, oblikujući vlastitu “kinodvoransku izložbu” te određujući dinamiku odnosa između slike, vremena i publike. Ipak, unatoč zanimljivoj izlagačkoj koncepciji, određeni aspekti programa ostavili su dojam nedovoljno integriranog odnosa između fotografskog i filmskog segmenta festivala. Fotografski projekti uglavnom su bili prikazivani prije filmskih projekcija, najčešće u ranijim poslijepodnevnim terminima, zbog čega su često djelovali kao uvod ili dodatak filmskom programu, a ne kao autonomni autorski radovi. Takav raspored rezultirao je time da su pojedini projekti ostali u sjeni dominantnog filmskog sadržaja, osobito kada između fotografskog rada i filma koji je slijedio nije postojala jasnija tematska ili konceptualna poveznica. Unatoč tome, sam pokušaj integriranja fotografije u festivalski filmski prostor pokazao se kao zanimljiv eksperiment koji otvara pitanje novih modela izlaganja i recepcije suvremene dokumentarne fotografije.
Jovana Semiz, iz fotografskog projekta “Granice slobode 2016–2021”, 2016.–2021. (preuzeto s web-stranice ZagrebDoxa)
Iako ukorijenjeni u različitim geografskim, političkim i društvenim kontekstima, predstavljeni radovi povezuje zajednički interes za odnos pojedinca i struktura koje oblikuju svakodnevni život. Kroz teme rada, povijesti, migracija, kolektivnog sjećanja i okoliša, autori i autorice istražuju načine na koje se naslijeđeni sustavi moći reflektiraju u suvremenom iskustvu, osobito kroz procese transformacije, prilagodbe i otpora. Posebno mjesto unutar programa zauzima ekološka dimenzija, pri čemu pojedini projekti razotkrivaju neravnomjernu raspodjelu posljedica okolišnih kriza te ukazuju na globalne političke i ekonomske nejednakosti koje ih proizvode. Kao cjelina, “Foto Dox” potvrđuje vitalnost dokumentarne fotografije kao medija koji daleko nadilazi funkciju pukog bilježenja stvarnosti. Fotografija se ovdje afirmira kao analitički, istraživački i kritički alat – medij sposoban povezati intimne i osobne narative s kompleksnim društvenim i političkim procesima. Program pritom ne teži uspostavljanju jedinstvene estetske ili tematske paradigme, već djeluje kao promišljeno koncipiran pogled na djelić suvremene dokumentarne fotografije unutar kojeg koegzistiraju različiti vizualni jezici, metodologije i autorske pozicije. Takva raznolikost pristupa pokazuje širinu suvremenog dokumentarnog izraza, ali i njegovu sposobnost da kroz različite forme zadrži snažan društveni i politički potencijal.
Sara Simić
