8. – 26. 6. 2026.
Fotografije postava: Ivan Buvinić
Antun Maračić imao je dar uočavanja detalja iz neposrednog okoliša; detalja koji možda nisu bili mišljeni za fotografiranje, no upravo su zahvaljujući fotografiji preneseni u umjetnički kontekst. Djela koja je stvorio u ovom mediju potrebno je razmatrati unutar takozvane nove, analitičke fotografije, usmjerene na spoznajnu, konceptualnu i jezičku narav umjetnosti. U Maračićevom slučaju, analitičke fotografske postupke promatramo i u blizini onoga što je stvarao u primarnom slikarstvu, zarana usmjeravajući pozornost na proces i različite veze koje je simbolički uspostavio s mjestom iz kojega je krenuo. Snimajući je dokazivao, kako je sam jednom rekao, da je živ, a kamera u njegovoj ruci (ili rukama onih, kojima je povjerio čin okidanja) primarno je bila alat kojim je pokazivao da je u njegovom fokusu upravo sâm proces – snimanja, mišljenja, ponašanja; proces donošenja odluka.
U izložbi Antun Maračić: Pogled – proces – vrijeme usredotočili smo se na analitičke fotografske radove (i jedan film), stvorene između 1976. i 1984. godine. Da bi ih se razumjelo, pomažu zapisi koje je ostavio uz mnoga djela, ispisujući ih energičnim rukopisom ili pisaćom mašinom, lijepeći bilješke na pozadine fotografija, ili pak pišući uz njihov rub. Fotografije pripadaju procesualnim radovima u kojima kombinira sliku s tekstualnim iskazom, a ponekad na njima radi kroz više desetljeća. Nerijetko nailazimo na egzistencijalno obojane misli koje umjetnik usklađuje s prikazom “golog vremena”, kako ga je nazvao u jednom razgovoru. Vremena utrošenog u postupne, nerijetko nezamjetljive pomake zabilježene na snimkama, kojima pokazuje fizičke pomake svojeg (ili tuđeg) tijela u vremenu ili neke druge promjene na koje je nailazio – putanje svjetla, razlike u tonalitetu, odbljeska interijera u pozadini vanjskog prostora, ali i vremena koje je proteklo dok je, na primjer, film-negativ prepustio postupcima izbjeljivanja, ne stvarajući pojedinačne slike nego čitav film naposljetku tretirajući kao objekt u prostoru. Koji je također snimio.
Prisjetimo se ovom prilikom fotografskih digresija koje govore o “radu i mišljenju kao osnovnim tipovima ljudskog ponašanja”.[1]Dakako, u Maračićevom slučaju riječ je o umjetničkom radu i mišljenju utkanima u srž njegova bića (i ponašanja). Umjetnikovu praksu karakterizira procesualnost, demistifikacija umjetničkog čina, serijalnost, odsutnost narativnog sadržaja te zanimanje za poziciju pojedinca (pri čemu mu pojedinci mogu biti i nepoznati, a svijest o njihovom postojanju prenesena putem tuđe fotografije, što će osobito koristiti u kasnijim serijama, tangiranih osobitim slikama koje su “usvojene”, a sadržaji i okviri “iščezli i ispražnjeni”, nastalima izvan promatranog razdoblja).
Maračić je već u ranim, uglavnom slikarskim djelima, nastalima nakon studija slikarstva na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti (Slike u slojevima), istraživao i u radovima naglašavao materijalnu strukturu djela te protok vremena utrošenog za njihovu izradu. I dok danas prebiremo po produkcijski skromnim, no vrijednosno značajnim radovima nastalima unutar nešto manje od jednoga desetljeća, nailazimo na senzibilne i duhovite, ponekad (auto)ironične komentare o vlastitoj umjetničkoj poziciji, kao i one o kriterijima i zahtjevima koje društvo postavlja pred umjetnika. I svaka od faza koju je snimio, ili je umjesto snimke “posegnuo” za riječima, odsječak je vremena prostora i vremena oblika, mjerenih vremenom njegova vlastita života.
Sandra Križić Roban
Izvadak iz teksta koji je objavljen u časopisu Fototxt br. 11.
[1] Dimitrije Bašičević, “Konzekvencije fotografije. 11. Digresija o kulturi i umjetnosti sedamdesetih godina.” Inovacije u hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih godina, Zagreb: Galerija suvremene umjetnosti (Muzej suvremene umjetnosti), 1982., 83.
Antun Maračić (1950. – 2023.) bio je vizualni umjetnik, likovni kritičar, kustos i voditelj nekoliko zagrebačkih galerija (Galerija Proširenih medija, Galerija Studentskog centra, Galerija Zvonimir, Galerija Forum), a od 2000. do 2012. ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Šime Perića (1976.), nakon čega je bio suradnik Majstorske radionice Ljube Ivančića i Nikole Reisera. Prvu izložbu priredio je već u gimnazijskim danima (1966., sa Željkom Subićem) u Centru za kulturu i obrazovanje odraslih u Novoj Gradiški, a intenzivno počinje izlagati od 1976. godine nadalje. Iste godine objavio je sa Željkom Kipkeom prvu knjigu umjetnika (Knjiga Antuna Maračića i Željka Kipkea), nakon čega će realizirati više autorskih knjiga fotografija. Od najranije faze analitičkog slikarstva i konceptualne fotografije u drugoj polovici 1970-ih pa sve do posljednjih djela, stalna tema njegove umjetničke prakse svjedočenje je i bilježenje percepcije, procesa i vremena. Usto, bio je zaokupljen i temom odsutnosti i praznine. Za svoj umjetnički i kritičarski rad nagrađen je Vjesnikovom Nagradom “Josip Račić” (2004.) te Godišnjom nagradom HS AICA (2016.).
