Nada Orel (Zagreb, 9. 8. 1939. – 15. 7. 2025.), majstorica fotografije, fotograma i sitne plastike, odrasla u obitelji oca fotografa Alojza Orela, preminula je u Zagrebu. Završila je Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu – odjel fotografije, nakon čega studira tiflopedagogiju na Visokoj defektološkoj školi u Zagrebu, te paralelno Pedagošku akademiju, gdje je 1971. diplomirala likovne umjetnosti. Školovala se i na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani, a od 1977.–1980. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je diplomirala sitnu plastiku u klasi Želimira Janeša. Fotografije počinje javno prikazivati od 1968. godine. Djelovala je kao fotografkinja u kazalištima, a profesionalno je snimala i za Restauratorski zavod Hrvatske.
Kao majka djeteta s oštećenjem u razvoju, zarana započinje istraživati alternativne načine komunikacije posredstvom umjetnosti, a taj je princip primijenila i u mediju fotografije. Potaknuta životnim okolnostima, bila je nadahnuta likovna učiteljica djece s posebnim potrebama, o kojima je razmišljala, uz ostalo, oblikujući više kamenih skulptura povezanih šetnicom u Park Malog princa u Zagrebu, u gradskoj četvrti Peščenica. Upravo na ovom mjestu, formiranom sredinom 1980-ih, u mogućnosti smo spoznati aspekte Nadina djelovanja, gdje su posjetitelji sudionici u kontinuiranom performansu, osmišljenom kako bi se potaknula participacija u djelovanju i oblikovanju javnog prostora. Još više je važan način oblikovanja motiva koje je prilagodila osobama s različitim oštećenjima, kako bi ih potaknula na samostalna taktilna istraživanja.
Umjetnička praksa Nade Orel u velikoj je mjeri zasnovana na komunikaciji i djelovanju u javnom prostoru. Važnu akciju realizirala je u sklopu sekcije “Prijedlog” 15. Zagrebačkog salona 1980. godine, izloživši solariziranu fotografiju ženskog akta u izlogu knjižare na Cvjetnom trgu u Zagrebu, uz koju je prolaznicima i posjetiteljima knjižare bilo postavljeno anketno pitanje: “Molimo vaše mišljenje o ovom radu”. Na anketu je u pisanom obliku odgovorilo oko 1000 građana, što govori o mogućnosti da svjesno sudjeluju u javnom prostoru, iskazujući mišljenje o onome čemu su svjedočili. Umjetnica je nekoliko godina kasnije u suradnji sa Šimom Strikomanom izvela multimedijalnu Eksperimentalnu sliku grada, temeljenu na spomenutoj anketi. Ovaj svojevrsni multimedijalni performans sastojao se od projekcija velikog formata s porukama iz ankete, fotografijama prolaznika, kao i detalja samog fotografskog rada – instalacije.
Nada Orel u nacionalnoj povijesti suvremene umjetnosti ostat će zapamćena zbog niza eksperimentalnih postupaka s fotografijom. Nerijetko ih ostvaruje bez kamere, liježući sama u kupke s kemikalijama. Povremeno je fotograme, izrađene u stvarnoj ljudskoj veličini, postavljala na pročelja pojedinih umjetničkih institucija, ostvarujući tako intrigantne i znakovite vizualne poruke. Zahvaljujući njezinim umjetničkim postupcima, arhitektura je nakratko postala više od stabilne ovojnice, pokrenuta ritmom tijela usmjerenih prema vrhu.
Sandra Križić Roban
