Belgrade Raw – izvan okvira prevladavajućeg narativa

Izložba Sloboda je komplikovana kolektiva Belgrade Raw mogla se pogledati od 21. siječnja do 13. veljače 2025. u Fotoklubu Split, a na nju se osvrnula Jasmina Šarić.

Već na prvi pogled, prolaskom kroz Marmontovu ulicu i pored galerije Fotokluba Split, u koju je moguće pogledom kroz stakla zaviriti i s ulice, jasno je da je izložba Sloboda je komplikovana drugačija od dosadašnjih izloženih u ovom prostoru. S promatračima komunicira na neuobičajen način, gotovo se nameće, ne samo gledatelju, već i prostoru. Riječ je o izložbi beogradskog kolektiva Belgrade Raw, osnovanog 2009. godine, a čije je ovo prvo predstavljanje u Splitu, te multimedijske umjetnice Jelene Nikolić. Kolektiv danas okuplja deset članova i članica različitih generacija te životnih i profesionalnih usmjerenja koji su tijekom godina uspješno izgradili prepoznatljivu zajedničku estetiku, postavši tako popularni na nezavisnoj, urbanoj sceni u regiji. Rad kolektiva, kao i neke od značajnijih projekata publici su nakon otvorenja izložbe približili članovi Luka Knežević Strika, Dušan Rajić i Aleksandra Mihajlović. Osim izložbi, izdaju i svoj fanzin, a do sada su organizirali i brojne radionice te niz uličnih akcija. Na ulicama se tako ponekad nađu njihovi prizori Beograda u formi plakata na različitim lokacijama u gradu s ciljem da uđu u neposredan dijalog s građanima. Sličan dojam ostavlja i izložba u Fotoklubu, gdje su fotografije velikih formata nagomilane, a njihov odabir djeluje nasumično. Pritom je riječ o bilježenju svakodnevice te uobičajenih, manje ili više banalnih momenata od kojih je ona sačinjena. Fotografije ponekad pribjegavaju u ekstremni naturalizam – i tada su najbolje.

Sirovost sadržana i u samom nazivu kolektiva nije očigledna samo na prikazanim motivima, ona se očituje i u materijalu na kojem su tiskane, pa i u samom postavu – osobito u postavu, koji ne prati tradicionalne i zadane okvire, pa tako fotografije ulaze u prostor postojeće infrastrukture prilagođavajući se gabaritima u koje se mogu smjestiti, ignorirajući prepreke na koje nailaze (primjerice, sigurnosna kamera tako doslovno postaje dio jedne od fotografija). Ovim pristupom članovi Belgrade Rawa unose promjene u postav koji se, prema riječima predsjednice Fotokluba Split i kustosice izložbe Ane Žanko, nije mnogo mijenjao proteklih sedamdeset godina.[1] Postav je to koji bismo prvenstveno očekivali u industrijskim prostorima ili daleko od samog centra grada, a bilo bi zanimljivo još amplificirati postignutu kaotičnost i nagomilanost sirovih scena i materijala, kako bi se postigao još veći efekt “uranjanja” u izložbu. U kontekstu izlagačkog prostora, ipak se može govoriti o konceptualnom pomaku, no ono još važnije – osobito važnom trenutku predstavljanja, s obzirom na to da se kroz izložbu posredno iščitava i društveno-politička stvarnost Srbije. I unatoč tome što se direktno ne referira na njih, izložbu je nemoguće ne sagledavati u kontekstu recentnih i aktualnih događanja u Beogradu i ostatku Srbije. Naime, cilj rada ovog kolektiva upravo je određen otpor i njegova manifestacija u mediju fotografije.

Osim što se bavi preispitivanjem medija fotografije, kolektiv odlikuje fluidna struktura rada, a značajno je napomenuti da fotografije nikada ne potpisuju pojedinačno, već kao zajedničko autorstvo. Ta činjenica nije zanimljiva samo iz aspekta kolaborativnog iskustva, već i važnosti samoorganizacije u umjetnosti. Ovakva vrsta rada nije novina, ali se u današnjem trenutku čini potrebnija nego ikad. Prema riječima kolektiva, daleko važnije od priče koju otkriva pojedinačna fotografija, za njih je stvaranje određene fotografske arhive kroz koju se mogu iščitati društveno-političke okolnosti i promjene koje se odražavaju na svakodnevicu.[2] Kako Ana Žanko u predgovoru ističe, “zabilješke ‘banalnosti’ postaju kronika otpora dominantnom društveno-političkom narativu i uobičajenoj, medijski propagiranoj slici Beograda, ali i Srbije”.[3] Za razliku od blještave destinacije kakvom se najčešće propagira, Beograd na ovim fotografijama je sirov, ali i autentičan. Motivi su dani bez konteksta – i iako fotografije predstavljaju subjektivan pogled ljudi koji u njemu žive, one opisuju grad koji istovremeno može biti i neki drugi grad. Unatoč slavljenju partikularne performativnosti grada, naracija ne postoji. Utoliko ovi fotografski zapisi ne pružaju u potpunosti novu sliku i mogućnosti za jedinstvenu rekonstrukciju, prije je riječ o izoliranim fragmentima.

Jednako tako izolirani su i tekstualni fragmenti koji prate izložbu, zapisi multimedijske umjetnice Jelene Nikolić. Po nekoliko njih otisnuto je na papirima u boji položenima direktno na fotografije ili, pak, između njih, a donekle ih i brojčano prate. Jedan od njih, Sloboda je komplikovana, postao je i naslov izložbe. Pisani u maniri struje svijesti, oni samo naizgled nadopunjuju, odnosno proširuju fotografski materijal, a zapravo predstavljaju zasebnu cjelinu gradeći vezu s fotografijama samo na asocijativnoj razini, kroz spontanost nastanka i začudnost svakodnevice. Ove kratke crtice autorica bilježi promatrajući i osjećajući grad, odnosno živeći u njemu. No, ove misli ne reflektiraju se u potpunosti na grad, više su to subjektivna, emocionalna stanja iskazana u formi dnevnika – od banalnih opaski, preko različitih situacija u kojima se nalazi mlada (ženska) osoba, do dalekosežnijih promišljanja. Nepobitno je vidljiv i utjecaj društvenih mreža, kako u fotografskim, tako i tekstualnim zapisima. Kod fotografija to se očituje prvenstveno u načinu kadriranja, ali i odabiru konkretnih motiva – one načas mogu izgledati kao da su uzete s Instagram Feeda, dok tekst prati kratku formu i iskrena, neuređena promišljanja o svakodnevnim pojavama. Korelacija između naziva izložbe i motiva, jednako kao i korelacija između teksta i motiva nije samoevidentna, što potiče na promišljanje između odnosa teksta i slike, a izložba svakako otvara pitanje mogućnosti fotografskog postava i kombiniranja s drugim izrazima.

Fotografije kolektiva Belgrade Raw mogu se sagledavati kao fragmenti identiteta nekog mjesta – onog alternativnog, ali i općenitog – koji se opire mainstream shvaćanju jednog grada, kao i konotacijama koje ono donosi. Moglo bi se reći da se radi o pružanju drugog pogleda i podsjećanju na važnost razumijevanja grada u svoj njegovoj slojevitosti. Zanimljivo je, stoga primijetiti i odnos grada koji zadire kroz prozorska stakla galerije i grada koji u njemu obitava. Grad je uvijek višedimenzionalan, a njegove percepcije su varijabilne – i u tom kontekstu značajno je i da se izložba predstavlja upravo u centru Splita – možda navede posjetitelje da sagledaju i aspekte grada u kojem se upravo nalaze na drugi način, dekontekstualiziraju ih i (re)konstruiraju izvan okvira prevladavajućeg narativa.

 

Jasmina Šarić

 

[1]https://slobodnadalmacija.hr/kultura/ostalo/u-fotoklubu-split-70-godina-nista-se-nije-mijenjalo-a-onda-su-dosli-beogradani-splicani-pricaju-o-ovome-evo-i-zasto-1449043

 

[2]https://www.bbc.com/serbian/lat/srbija-50189359

[3]Ana Žanko: Sirovo i spontano: kronika otpora, predgovor izložbe “Sloboda je komplikovana” (Fotoklub Split, 21.1.-13.2.2025.)

 

Zahvaljujemo Fotoklubu Split na ustupljenim vizualnim materijalima.