“Carbon based love”: iz intime u pejzaž, iz pejzaža u etiku

U sklopu izložbe “Pet bijelih stepenica” u kustoskoj koncepciji WHW kolektiva i Ane Kovačić, u uredu WHW-a (Bogovićeva 1, Zagreb) do 26. travnja 2025. može se pogledati izložba “Carbon based love” Ane Opalić. Osvrt piše Dora Lučić.

Moj prvi susret s radom Ane Opalić nije bio izravan susret s njezinom fotografijom. Kao dijete, čula sam priču o starom javoru ispred špilje Vjetrenica koji je istrunuo i trebalo ga je posjeći. Ana se tada slučajno zatekla u blizini i prokomentirala: “Jadnik, sad on sve sluša što mi govorimo”.

 

U toj rečenici bio je sadržan cijeli jedan svjetonazor koji tada još nisam znala imenovati; senzibilitet prema živom, tihoj prisutnosti i ranjivosti prirode. U mojem dječjem umu do tada nije postojao koncept prirode kao subjekta, kao nečega što osjeća, a umjetničko stvaralaštvo za mene je bilo gotovo mitološki pojam. Tiha strast Ane Opalić prema svijetu i njezino duboko poštovanje prema svakom obliku života, snažno su me se dojmile.

 

Dvadesetak godina kasnije, taj isti senzibilitet iščitavam u najnovijem radu naslovljenom Carbon based love, hrvatskog naziva Iz bolničke sobe vidiš samo borove. Ostvarena u organizaciji kustosica WHW-a i Ane Kovačić te smještena u uredu WHW-a, izložba je zamišljena kao multimedijska instalacija bliska formi dnevničkog zapisa, a izražena formama fotografije, video i zvučne instalacije, teksta te intervencije ugljenom na fotografiji.

Ono što počinje kao osobna priča o gubitku, tišini bolničkih prostora i pokušaju razumijevanja životnih ciklusa, pretvara se u pejzažnu mapu emocija, svojevrsni vizualno-auditivni hodogram procesa tugovanja i prihvaćanja života u njegovoj punini. Izložba otvara prostor u kojem osobno, prirodno i etičko prestaju biti odvojeni sustavi značenja, stvarajući meditativnu atmosferu koja se širi izvan okvira pojedinačnog rada i potpuno obuzima prostor.

 

Autoričin recitativ, nježan, ali ne i patetičan, praćen je glazbom i zamišljen da se sluša na balkonu s pogledom na panoramu Zagreba. Na početku zvučnog zapisa, uz pratnju klavira i cvrkut ptica, autorica nas uvodi u temu: “Kad smo ušli u prostranu sobu, prvo sam primijetila prozore i pomislila: morao je voljeti to malo zeleno brdo”. To malo zeleno brdo, taj djelić prirodne vizure, postaje simbol autoričine empatijske refleksije i oslonac u teškim trenucima. Promatrajući svijet iskustvima njoj bliskih ljudi, još se dublje povezuje s njima, a priroda postaje aktivan sudionik te bliskosti.

Iako promišljan iz osobne pozicije, rad ne ostaje zatvoren u privatnom. Upravo suprotno, autoričin senzibilitet otvara prostor empatiji. Rad ne zahtijeva odgovor od promatrača, već prisutnost. Nižući najljepše pjesničke slike i najsurovije fragmente života, autorica poziva na osluškivanje i razumijevanje tihe buke boli, opraštanja i prolaznosti. Posljednju temu – prolaznost, dotiče kroz motiv Srđa, krša prepuštenog vjetrovima, opustošenog požarima, čiju ljepotu prepoznaje tek nekolicina.

 

Video instalacija vodi promatrača kroz promjene godišnjih doba, vremenskih prilika, svjetla i vegetacije, ali ga provodi i kroz unutarnja stanja pomirenja, traženja i opraštanja. U središtu su borovi – otporni, sveprisutni, blagi svjedoci, koji postaju simbol stabilnosti, nade, trajnosti, no i posrednici komunikacije između autorice i onih koji izmiču ili kojih više nema. “Nisam se oprostila s tobom, zato se opraštam s drvećem”, govori autorica, otkrivajući osnovni naboj rada: emocionalni kontakt s prirodom kao posrednikom u odsutnosti, ali i prisutnosti.

Ono što ovaj rad čini iznimnim nije samo njegova neposrednost, već i visok stupanj formalnog promišljanja. Iako je ovo autoričin prvi izlet u ovako složen i višeslojan multimedijski jezik, izveden je s preciznošću i mirnoćom koja upućuje na duboku umjetničku svijest. Sve je ovdje s mjerom: kadar, tekst, glas, boja, zvuk. Fotografije ne teže impresionirati estetikom, ali ona je ipak neizbježno prisutna, u melankoliji tonova, tihim promjenama svjetla i krupnim kadrovima krošnji, sve podređeno osjetilnoj svjesnosti, pažljivom promatranju i istinskom bivstvu.

 

Osim video i zvučne instalacije, rad čine i male fotografije drveća, na čijim je poleđinama autorica ispisala citate o prirodi i dnevničke crtice. Priroda je ovdje više od simboličkog pejzaža, nema antropocentrizma ni romantizacije. Umjetnica ne projicira emocije na drveće, ona ih u njih upisuje s uvjerenjem da su drveće, trava, zrak i kiša sudionici, a ne pozadina. To je važna ekološka gesta: priznavanje prirodi njezine punopravne prisutnosti. U tom smislu, rad nudi i etičku poziciju – ne nameće pravila, već predlaže svijet u kojem je pažnja prema drugima i prema okolišu politički čin.

 

Kritički gledano, može se postaviti pitanje dostupnosti izložbe: koliko duboko promatrač mora biti spreman emocionalno i iskustveno uroniti u rad da bi ga čitko razumio? Može li njegov jezik, koji odbacuje narativnu jasnoću, doista progovoriti svakome? Možda i ne. Ali to nije slabost rada, već njegova dosljednost. Carbon based love rad je koji žudi za emocionalno angažiranim promatračem, koji čuje tišinu, razumije usporenost i zna da najvažnije slike nastaju iznutra. Ana Opalić ovim nas radom podsjeća da je intimno političko, da je tišina zvučna i da je ponekad najjači umjetnički čin – biti prisutan.

Dora Lučić

 

Zahvaljujemo WHW-u na ustupljenim vizualnim materijalima.