Delikatna suptilnost prostora Sanje Merćep

Helena Kušenić piše o izložbi A life of their own umjetnice Sanje Merćep, koju je bilo moguće pogledati od 11. rujna do 2. listopada 2026. u AK galeriji u Koprivnici.

Suvremeni svijet posljednjih se godina počeo okretati prema usporavanju, prirodnim ritmovima, održivijim principima. No, često i takvi procesi od nas zahtijevaju neku vrstu rada, performativnog rituala. U tome možda nema ničega lošeg, no pravo smirivanje dolazi tek onda kada se suočimo s onime ovdje i sada, bez potrebe za analizom, dodatnim pojašnjenjima ili zaključcima – kada “samo” postojimo i promatramo, osluškujemo, osjećamo. Kako bi dala više prostora sporosti i vlastitom intuitivnom, suptilnom načinu promatranja svakodnevice, Sanja Merćep počinje fotografirati. Neki će se njenog imena sjetiti kao onog koje često prati, evidentira i dokumentira razne umjetničke događaje, izložbe ili ljude iz kulturnog života. I u tim fotografijama osjetan je osjećaj za hvatanje trenutka, zanimljivog kadra ili osvjetljenja. U umjetničkom radu potpuno do izražaja dolazi suptilnost i nježnost fotografskog pristupa stvarnosti kojim otkriva začudnu čudesnost svijeta u pomno odabranim sitnim fragmentima. Kako je to kada prostor “samo” postoji, bez suvišnih dekoracija mnoštvom događanja ili osoba, istražuje u novom ciklusu fotografija.

 

Ciklus A life of their own predstavljen u koprivničkoj AK galeriji okuplja četrnaest fotografija nastalih tijekom autoričina rezidencijalnog boravka u Sloveniji. Rezidencija je bila posvećena proučavanju prostora nezavisne kulture, i to kroz suradnju Hrvatske, Slovenije i Kosova.[1] Izmještanjem iz mjesta stalnog mjesta boravišta otvara se prostor za istraživanje djelovanja nezavisne kulture u Mariboru i Ljubljani, kroz ljude, programe i prostore. Kroz upoznavanje funkcioniranja nezavisne kulture, prostori joj se nameću kao inspirativni i intrigantni – nenametljivi, prilagodljivi, promjenjivi, a istovremeno postojani i sigurni. Posebno onda kad su naizgled ispražnjeni od naboja i silnica događaja, ljudi, lica.

Pitanje prostora i pogleda jedno je od glavnih fotografskih preokupacija stvaralaštva Sanje Merćep – počevši od vanjskih prema unutarnjima. U 2020. krenula je proučavati javni prostor problematizirajući komercijalizaciju prostora i naše svakodnevice billboardima koji su u vrijeme koronavirusa stajali ogoljeni i prazni nasuprot uobičajenoj zasićenosti napadnim informacijama. Ova pozicija promatranja još je zanimljivija ako znamo da je u to vrijeme i sama radila u oglašivačkoj industriji, ali se u njoj (nikad) nije u potpunosti prepoznavala. Iako praznina velikih pravokutnih ploha može djelovati oslobađajuće i meditativno, za neke je prijeteća i zlokobna. Jednom kad smo suočeni s tišinom oko sebe, primorani smo osvijestiti i čuti tišinu u sebi. Osim što to mjesto često nije ugodno ni poznato, da bi se do njega došlo suočavanje sa sobom zahtijeva usporavanje, prisutnost, osluškivanje, uočavanje i prepoznavanje (detalja), tišinu i jednostavno bivanje. Sve to u srži je radova Sanje Merćep: bilo da se bavi manje vidljivim detaljima svakodnevice kroz intimniju, osobnu prizmu (Usporavanje) ili gotovo političkim pitanjem vraćanja moći građanima u kreiranju javnog prostora kroz bilježenje stvaranja nove intuitivne urbanističke mape grada (Naši putevi) ili propitivanjem pitanja percepcije vanjskog i unutarnjeg prostora kroz sraz stvarnog, imaginarnog i simboličkog doživljaja pejzaža (U stvarnosti i u fikciji).

Zanimanje za unutrašnje prostore započela je kroz zagrebački ciklus u kojem se više orijentira na pukotine, intervencije ili anomalije u prostoru,[2] dok se u slovenskom ciklusu bilježi svojevrsna “tišina” prostora kada se u njemu ništa ne događa, i to kroz fokusiranje na određene predmete. Ideja izostanka zbivanja tek je prividna jer prostor zapravo uvijek živi. Prostori su neka vrsta fluidnog identiteta sastavljenog od memorije ljudi i događaja koji u njemu borave, traju ili kroz njega prolaze. Njihov život ostaje zabilježen u tragovima kretanja, promjena, pomicanja, izmicanja svakodnevnih predmeta koje Merćep dovodi pod svjetla reflektora. U predmete koje fotografira ne intervenira, ne preslaguje ih za potrebe (savršenog) kadra. Dramatika i napetost kadra rezultat su promišljenih odnosa svjetla i sjene, pa je odabir osvjetljenja jedina minimalna intervencija prizora. Iako bi se na prvi pogled moglo činiti kako svakodnevno uzdiže na razinu “posebnog” ili uzvišenog, ona zapravo pokazuje kako je život u svojoj srži i tzv. običnosti umjetnički zanimljiv i vrijedan prikazivanja i promatranja. A upravo nam taj svijet najčešće ostaje pod velom ne-vidljivog i ne-doživljenog. Izoštrenim fokusom na detalje Merćep nas primorava da promijenimo perspektivu razmišljanja o prostoru i stvarima u njemu. Ništa nije beznačajno, sve zajedno stvara cjelinu. Premda čovjeka kao figure u tom prostoru nema, njegova je prisutnost jasna u svakom od prikazanih predmeta, kroz pomak, distorziju, gestu. Malo zrcalo kao dio jedne od fotografija u kojem se promatrač neočekivano ogleda i postaje dio ne samo izložbenog već i umjetnički predočenog prostora, nenametljivo nas (ali dovoljno jasno) suočava s našom odgovornošću i kokreacijom u prostoru i s prostorom. Postav fotografija također je u svojevrsnoj službi nevidljive logike prostora. Razigranost razmještaja prati dinamiku i ritam života prostora  nezavisne kulture, kojemu je izmicanje pravilima i propitivanje postojećih struktura, a onda i eksperiment i neočekivanost, često jedna od najvažnijih značajki djelovanja i postojanja.

Iako je prema prvotnom planu u AK galeriji trebao biti predstavljen ciklus fotografija Obala, prema inicijativi kustosice izložbe i voditeljice AK galerije, Tanje Špoljar, predstavljen je rad koji se organski nadovezuje uz prostor u kojemu je predstavljen. AK galerija kao izlagački prostor nezavisne scene i novomedijske produkcije uklopljena je unutar Ateliera Koprivnica – prostora za rad koprivničkih umjetnika. U zanimljivoj interakciji radnih i izlagačkih prostora, ali i kulturno-povijesne memorije prostora bivšeg vojnog kompleksa, tema ciklusa dodatno se otvara novim čitanjima i značenjima – za (lokalnu) zajednicu, ali i umjetnicu – koja u ovim prostorima otkriva kreativni potencijal za razvoj i nastavak ovog ciklusa.

 

U vremenu opterećenom mnoštvom napadnih vizualnih podražaja, spektakularnog blještavila, povratak jednostavnim prizorima, sitnim gestama i blagim izmještanjima, prepoznat je kao čin otpora[3] koji podsjeća na moć pojedinca u kreiranju vlastitog života, a onda i društva. Ne samo da u promatraču budi znatiželju i otvorenost za različite, ponekad i neočekivane perspektive, ovaj ciklus izaziva na izmicanje očekivanjima, odmak prema smiraju i ostajanju u tišini koji nije uvijek ugodan, ali je prijeko potreban. Na putu od vanjskog prema unutarnjem i osobnom, autorica podsjeća na spontanost i neopterećenost bivanja. Odmicanje od očekivanja i pritiska otvara prostor inovativnosti i svježini pogleda. Pomak prema prepoznavanju minimalnih otklona kao nagovještaja životne sile i radosti u malim stvarima. Cilj prestaje biti jedna točka do koje dolazimo (događaj, okupljanje, izložba). Cilj je sadržan u delikatnom iskustvu putovanja kroz prostor i vrijeme u kojem se događaj stvara: od ideje do realizacije, a potom i (kolektivne) memorije.

 

Helena Kušenić

 

Zahvaljujemo AK galeriji na ustupljenim vizualima.

 

 

Tekst je objavljen je u sklopu programa “Fotografske prakse: analize i dijalozi”, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

___________________________________________________________

[1] Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context – Maribor, 31. 3. – 4. 5. 2025., Galerija Obrat – u sklopu skupne izložbe Iznutra prema van /Inside Out

[2] Sanja Merćep u intervjuu za AK galeriju u sklopu izložbe (https://www.youtube.com/watch?v=Mf4p49PddEY&t=6s)

[3] Sanja Merćep: U stvarnosti i u fikciji, Galerija Spot, Zagreb, 9. – 20. 12. 2024.,  https://www.youtube.com/watch?v=S6QOua5Wqh4