Lana Stojićević, dio rada “cōnservāns”, 2024.

Arhitektura nije neutralna – podložna je interpretaciji, moći i ekonomskim procesima. Lana Stojićević istražuje kako se prostor mijenja kroz povijest prilagođavajući se društvenim potrebama i tržišnim mehanizmima. Dvije recentne izložbe, cōnservāns u Dioklecijanovim podrumima i The Emperor’s Dreamhouse u Galeriji Kula, otvaraju dijalog o transformaciji arhitekture pod utjecajem vremena, politike i tržišta. Autorica analizira kako se arhitektonska povijest čuva, briše ili instrumentalizira za ekonomsku dobit. Iako nude kontrastne perspektive, izložbe se nadopunjuju u promišljanju odnosa prošlosti i sadašnjosti. cōnservāns otkriva zanemarene tragove povijesti, dok The Emperor’s Dreamhouse istražuje selektivno očuvanu baštinu prilagođenu tržišnoj logici i turizmu. Dakako, fotografija igra ključnu ulogu – u prvom radu dokumentira skrivene slojeve povijesti, dok u drugom vizualno dekonstruira prostor lišen autentičnog značenja.

Lana Stojićević, dio rada “cōnservāns”, 2024.

Izložba cōnservāns smještena u Podrumima Dioklecijanove palače ne oslanja se na spektakularne geste, već na suptilne prostorne intervencije koje otvaraju dijalog između nevidljive povijesti i suvremenog promatrača, a kojom autorica istražuje složene odnose između arhitekture, konzervacije i urbanog pamćenja. Podrumi, koji su nekoć činili funkcionalan infrastrukturni dio palače te su stoljećima korišteni kao odlagalište fekalija i drugog otpada o čemu svjedoče zazidani, zatrpani ili zaboravljeni otvori na svodovima, kroz koje se nekad bacao izmet direktno iz stambenih prostora, sada su otkriveni svjetlosnim manipulacijama i mapiranjem prostora. Posebno važan segment rada predstavlja relikvijar sa sedimentnim uzorcima otpada iz podruma. Prikupljanje tih rijetko sačuvanih uzoraka zahtijevalo je konzervatorsku dozvolu, čime umjetnica dodatno naglašava institucionalnu i administrativnu dimenziju upravljanja baštinom i ukazuje na sterilno raščišćavanje povijesne baštine u estetiziranu turističku kulisu, zanemarujući urbani razvoj grada kroz povijest čime se ujedno otvara pitanje percepcije i institucionalne kontrole nad memorijom prostora. Fotografija u ovom radu ima istraživačku, dokumentarnu i interaktivnu funkciju. Zabilježeni zazidani otvori preneseni su u publikaciju u obliku ton karte s naljepnicama koje, kada se odvoje, ostavljaju praznine – simbolički ponovno otkrivajući te otvore. Ovaj koncept omogućuje gledateljima da aktivno sudjeluju u reinterpretaciji prostora, pri čemu se uklanjanjem naljepnica evocira prvotna funkcija ovih kanala kao prolaza.

Lana Stojićević, dio rada “cōnservāns”, 2024., snimila: Žaklina Antonijević

No, fotografija ovdje nije samo medij bilježenja – ona funkcionira kao aktivni element koji posjetitelje potiče na promišljanje o nevidljivim slojevima prostora i njihovoj materijalnoj povijesti. Sudjelovanje publike dodatno se potiče kroz proces kolektivnog mapiranja otvora unutar Podruma. Posjetitelji su pozvani da pronađu mapirane otvore i zalijepe pronađene naljepnice na pripremljenu kartu tog dijela kompleksa, stvarajući tako dinamičan vizualni prikaz. Time rad ne samo da vizualizira proces transformacije Podruma, već i potiče promatrače na razmišljanje o načinima na koje se povijest briše, selektivno pamti ili interpretira. Osim što fotografije dokumentiraju stanje prostora, u kombinaciji s interaktivnim elementima one postaju alat za sudjelovanje i reinterpretaciju, brišući granicu između dokumentacije i umjetničke intervencije. Fotografija ovdje ne funkcionira kao statični prikaz prošlosti, već kao sredstvo istraživanja, rekonstrukcije i refleksije o promjenama kroz vrijeme, naglašavajući kako je povijest uvijek rezultat interpretacije i konteksta, a ne fiksni zapis.

Lana Stojićević, dio rada “The Emperor’s Dreamhouse”, 2024., snimio: Goran Radošević

U radu The Emperor’s Dreamhouse, autorica koristi vizualnu strategiju igre kako bi istražila procese turistifikacije, gentrifikacije i komodifikacije kulturne baštine. Izložba se temelji na metafori arhitektonskih igračaka poput Barbie Dreamhousea i Polly Pocket setova, u kojima su prostori fleksibilni i prilagodljivi – slično načinu na koji se Dioklecijanova palača transformira prema tržišnim zahtjevima. Autorica zamišlja Podrume palače kao hotelski kompleks s industrijskom kuhinjom, restoranom i jednolično uređenim jednokrevetnim sobama, dok unutar Jupiterovog hrama smješta slastičarnicu i dvije stambene jedinice koje sezonski funkcioniraju kao turistički smještaj za kratki boravak. Ovom arhitektonskom fikcijom umjetnica prikazuje kako povijesni prostori postaju prilagodljivi komercijalnim interesima, dok se njihova izvorna funkcija briše u korist turističke potrošnje.

Lana Stojićević, dio rada “The Emperor’s Dreamhouse”, 2024., snimio: Goran Radošević

Drugi dio rada na izložbi oblikovan je kao scenografska konstrukcija, koja kombinira elemente oprostorenog kolaža i prostorne instalacije. Ovdje autorica koristi fotografiju ne samo kao dokumentarni medij, već i kao alat u izgradnji spekulativne arhitekture – fotografije dijelova Dioklecijanove palače kolažira s arhitektonskim vizualizacijama i pretvara u trodimenzionalni prikaz hibridnog interijera čime nastaje vizualna interpretacija odnosa između privatnog vlasništva, kulturne baštine i tržišta nekretnina, pri čemu se elementi antičke arhitekture i njezinog ornamenta poput stupova, lukova ili reljefa, stapaju sa suvremenim komercijalnim interijerima – skriveni iza namještaja ili integrirani u podove i zidove. Tako se njihova kulturna vrijednost zamjenjuje ekonomskom logikom te postaju atraktivan kuriozitet. Fotografija ovdje nije samo medij bilježenja stvarnog prostora, već i sredstvo njegove transformacije. Stvarni i inscenirani prostori isprepliću se u složenoj vizualnoj konstrukciji koja naglašava paradoks između autentičnog povijesnog nasljeđa i njegova tržišnog simulakruma. Kolažna estetika, u kombinaciji s prostornim elementima, stvara osjećaj nelagode – povijesni artefakti postaju tek dekorativni elementi luksuznih interijera, dok je baština svedena na vizualni kod turističke ponude. U konačnici, The Emperor’s Dreamhouse predstavlja sofisticiranu kritiku kapitalističke instrumentalizacije prošlosti, gdje se Dioklecijanova palača iz simbola imperijalne moći pretvara u ekskluzivni turistički proizvod. Rad pokazuje kako je turistička palača postala digitalno posredovana fantazija – stilizirani fragment prošlosti oblikovan prema pravilima suvremenog kapitala.

Lana Stojićević, dio rada “The Emperor’s Dreamhouse”, 2024., snimio: Goran Radošević

Lana Stojićević u svojim radovima dosljedno koristi fotografiju spajajući performativne i inscenirane elemente s tekstilom, kostimima i arhitektonskim modelima. Ovaj medij u njezinim radovima nije puka dokumentacija, već aktivni alat dekonstrukcije i reinterpretacije prostora koji nadilazi svoju uobičajenu reprezentativnu funkciju, često s ironičnim i kritičkim pristupom, razvijajući vizualni jezik koji evoluira od dokumentarnog pristupa do konceptualno složenijih istraživanja. U radu cōnservāns fotografija postaje metodološki instrument za bilježenje skrivenih slojeva povijesti, omogućujući gledateljima da aktivno sudjeluju u istraživanju i reinterpretaciji prostora, dok u The Emperor’s Dreamhouse koristi kolaž i inscenaciju kombiniranjem fotografija i 3D vizualizacija kako bi vizualno dekodirala mehanizme turistifikacije i gentrifikacije, pretvarajući fotografiju u medij arhitektonske spekulacije. Međutim, fotografija ovdje ne djeluje samo kao sredstvo bilježenja i kritičke analize – ona istovremeno intervenira u stvarnost, brišući granicu između dokumenta i konstrukcije.

Lana Stojićević, dio rada “cōnservāns”, 2024.

U cōnservānsu, ona otkriva nevidljive tragove prošlosti, dok u The Emperor’s Dreamhouse aktivno sudjeluje u oblikovanju alternativnih scenarija budućnosti, otkrivajući kako se prostor može reinterpretirati kroz vizualnu manipulaciju. Kroz ovu praksu, fotografija ne služi samo kao svjedočanstvo, već postaje sredstvo dekonstrukcije, kritike i spekulacije, otvarajući nova značenja unutar društvenog i ekonomskog konteksta. Stoga, recentni radovi odražavaju autoričinu širu umjetničku strategiju – pomicanje granica između dokumentacije, fikcije i analitičkog promišljanja prostora. Kroz svoje radove ne bilježi samo suvremene fenomene, već otvara nova pitanja o odnosu arhitekture, društva i konzervacije, ukazujući na promjenjive interpretacije prostora u suvremenom kontekstu. Dok su raniji radovi otvorenije kritizirali devastaciju, noviji se oslanjaju na suptilnije metode, simboličke reference i prostorne intervencije s kojima kulminira autoričino istraživanje arhitektonske baštine i odnosa društva prema prostoru.

Lana Stojićević, dio rada “The Emperor’s Dreamhouse”, 2024., snimio: Goran Radošević

Recentni radovi Lane Stojićević istražuju odnose arhitekture, konzervacije i društvenih procesa kroz suprotstavljene pristupe. Dok se cōnservāns bavi skrivenom, zanemarenom poviješću, The Emperor’s Dreamhouse tematizira njezinu komercijalizaciju, istražujući prostor kroz koncept stratifikacije: prvi kroz horizontalne slojeve otpada, drugi kroz vertikalno uslojavanje arhitektonskih elemenata. Pa ipak, postoji još jedna, dublja, pomalo kontroverzna poveznica između ova dva rada – ona koja se tiče nepoželjnih ostataka društvenih procesa. Ako su podrumi nekoć služili kao odlagalište otpada, možemo li turističku Dioklecijanovu palaču promatrati kao novo odlagalište – ovoga puta ispražnjenih znakova i iskonstruiranih sjećanja? Dok cōnservāns otkriva nevidljive tragove prošlosti, The Emperor’s Dreamhouse prikazuje njihovu estetiziranu, tržišno prilagođenu verziju. Ono što se čuva nije autentična povijest, već njena stilizirana kopija – povijest reducirana na vizualni spektakl. Arhitektura postaje simulakrum, gdje prošlost nije iskustvo, već proizvod za prodaju. Konzervatorske prakse, iako nastoje očuvati baštinu, zapravo je steriliziraju, brišući spontano nastale slojeve. Povijest postaje artefakt koji više ne pripada onima koji su je stvarali.

Ključno pitanje je: za koga se baština čuva? Za lokalnu zajednicu, istisnutu procesima gentrifikacije, ili za globalnu publiku kojoj se prodaje idealizirana slika prošlosti? Jedan rad istražuje ono što društvo odbacuje, dok drugi tematizira ono što društvo prezentira kao poželjno – ali u oba slučaja riječ je o kritičkom propitivanju manipulacije prostorom i memorijom, bilo kroz društveno zanemarivanje ili kroz turističku eksploataciju. No, prava prošlost nije samo ono što konzerviramo, već i ono što pokušavamo zaboraviti, odnosno biramo pamtiti. Lana Stojićević ne nudi nostalgične rekonstrukcije, već otvara prostor za promišljanje sukoba identiteta, kapitala i kolektivnog sjećanja – ukazujući na to da se povijest možda više ne zapisuje prema svjedočanstvima pobjednika, već prema zakonima tržišta.

Jelena Šimundić Bendić