Dokument života

Goranka Matić – “Moravice”

14. 9. – 14. 10. 2022.

Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta”, Zagreb

Moravice su za mene mjesto pored kojeg smo nekad, dok još nije postojao autoput do Rijeke, prolazili uglavnom putujući prema moru. Ne mogu se sjetiti jesmo li se ikad zaustavili, jer cesta je imala svoj ritam i zakonitosti, a ja, nerijetko nestrpljiva, jedino što sam htjela je provesti se njome čim prije kako bih stigla na željeno mjesto – otok, most, trajekt. Jednom davno, provela sam neko vrijeme u Gorskom kotaru; bila je zima i snijeg je bio neopisiv, no koliko se sjećam, ni tada nisam bila u Moravicama. Znam da su u to vrijeme Moravice nazivane Srpskim Moravicama, a prije toga, zvali su ih Komorskima. Toponimi trpe promjene jednako kao i ljudi; iako je njihov nacionalni “predznak” ukazivao na stariju povijest, preciznije – početak 16. stoljeća kada se sastav stanovništva mijenja zbog turskih pustošenja i kad Vlasi sele iz Like te prelaze na kršćanstvo, dio naziva izbrisan je 1991. godine, asocirajući na tadašnje sukobe i sve što je uslijedilo.

Goranka Matić, “Železnička stanica”, 1985.

Kao i mnoga druga mjesta diljem Hrvatske, Moravice imaju sve manje stanovnika. Iako ovo nije prilika da ozbiljnije zađemo u ovu problematiku, čini se da je i šire goransko područje prepušteno odlascima, seobama, odustajanjima. Mnogo je razloga zbog kojih se to događa; politika i odnos prema prostoru su neumoljivi, pa iako je riječ o jednom gotovo idiličnom šumskom području, u kojem je uz ostalo mnogo toga povezano i s gospodarenjem šumama (a znamo da bi ulaskom u ovu temu zašli u stršljenovo gnijezdo, pa ćemo i to ovom prilikom propustiti), budućnost ovog prostora posve je neizvjesna.

Sredinom 1980-ih, znači negdje tih godina dok smo “jurili” prema moru, ne osvrćući se na lokalne goranske probleme, Goranka Matić provela je nekoliko mjeseci u Moravicama, tada još uvijek Srpskim. Otud joj je otac, pa se u jednom trenutku pojavila potreba da istraži mjesto otkud sežu njeni pretci, koji su i sami putovali i živjeli na raznim stranama Jugoslavije, a zbog čega je u konačnici i Goranka rođena – u Mariboru. Više puta, u razgovorima je istakla da je Moravice posjećivala dok joj je otac bio živ, a i svoju prvu izložbu jednom je željela posvetiti upravo tom mjestu. Vođena tom idejom, provela je neko vrijeme u Moravicama snimajući sve na što je naišla – zaseoke, željezničku stanicu, lugove u kojima se skrivalo grmlje; penjala se i na okolna brda i snimala udaljeniji krajolik, onaj koji je cijelom području zadao formu.

U jednoj foto-seansi nastala je poznata snimka – Gorankin autoportret dok skače u zrak. Na glavi joj je vunena kapa zarolanih rubova; odjevena je u vjetrovku i tople čizme s kojima je, kako se čini, gazila po mokrome. U stisnutoj šaci desne ruke drži tajmer povezan žicom s kamerom, dok su prsti lijeve ruke rašireni, kao da nekome nešto tumači i pritom drži cigaretu. Posve je svjesna trenutka snimanja, usredotočena na zaslon koji se otvorio i prihvatio je zajedno s njenom pozadinom – skromnim ulazom u restoran Goranka, ulaznog praga razjedena vremenom i atmosferilijama. Uz ulaz, sa svake strane su po dvije kašete, a na zidu reklamna ploča za gorko piće koje se distribuiralo u malim bocama. Restoran je imao vlasnika; bile su to već osamdesete kad lokalne gostionice sve češće vode privatni ugostitelji. Bilo ih je, dakako, i ranije, ali u ovoj slici to su nam jedina značenjska uporišta uz koja se vežemo.

Goranka Matić, “Topolovica –  deda Savica”, 1985.

Da ne znam gdje je snimila ovu seriju, pitam se da li bih bez ovakvih teže zamjetnih indeksa uopće prepoznala o kojem je mjestu riječ. Ikonostas u lokalnoj crkvi snima smještena negdje blizu ulaza, čisto kao informaciju o prakticiranju vjere. Distanca postoji i u drugim fotografijama, poput “Fudbalera” poredanih u dva reda uz gol. Iako imaju trenirke, vidi se da su neusklađeni, raznih generacija, djeluju poput lokalnih “gulaufera” bez ambicija. Mreža gola je u otužnom stanju, krpana i loše razvučena, a i ostatak terena ne odiše ljepotom. Mjestom su prolazili ljudi koji su tada još uvijek slobodno pekli rakiju. Pa iako će s vremena na vrijeme naići i na neku mlađu osobu, redom snima starce – bračni par stisnut uz ulaz skromne brvnare, ženu iza koje se naganjaju tri koze. Tek u par snimaka priroda i ruralni ambijent su u svojstvu “subjekta” – svjedoče o prostoru, o tome kako su izgledale kuće, neožbukane i sipljive, jednim – gornjim – dijelom iz drvene građe kao karakteristike lokalne izgradnje.

Na jednoj fotografiji petorica muškaraca poziraju na osobit način, sjedeći, pa čak i stojeći na konjima zauzdanima masivnim ularima. Pitam se, osim što su vukli neki alat za rahljenje zemlje, jesu li te plemenite životinje ikad potrčale iz vlastitog užitka? Drugu grupu muškaraca u tamnim odijelima i s šeširima na glavi Goranka je snimila dok ulaze u šumu; smješteni su u sredini prizora, okrenuti leđima, svaki sa svojom puškom i djeluju zamišljeno. Uokolo njih stabla kao da se razmiču i ostavljaju im slobodan prolaz, ne želeći imati veze s njihovim ubojitim namjerama. Tek jedna manja sekvenca unutar ove serije govori o mogućnosti izlaska, odlaska iz Moravica; vlakom, kako drugačije, čiju učestalost prolaska kroz ovo mjesto zamjećujemo po specifičnom proširenju pruge i paralelnom nizu perona koji su, vjerojatno, služili za utovar robe.

Goranka Matić, “Fudbaleri”, 1985.

Ova mala antropološka studija mjesta rijedak je primjer dokumentarnog prikaza života iz toga vremena, u potpunosti zavisnog od ženskog pogleda. Iako možda postoje i druge, na tematski slične serije gotovo nikad ne nailazimo, kao da je slika života bila rezervirana za gradove i sve one promjene koje su u njima nastale tijekom osamdesetih, ili u neko drugo doba. Utoliko su Gorankine Moravice važne, iako se na ovim ulicama (još) ne zamjećuju promjene kojima je svjedočila kasnije, osobito ranih 1990-ih; iako se u restoranu Goranka vjerojatno nisu puštali Idoli, ili možda jesu, teško je danas suditi o glazbenom ukusu ruralne sredine. Izmještanje ove serije od svega ostalog prikazanog u sklopu retrospektive Iskustvo u gužvi, koja je u smanjenom opsegu stigla iz beogradskog Muzeja savremene umetnosti, razložno je; posve je drukčijeg karaktera, bez onog snimateljskog nerva koji je karakterističan za mnogo toga što je tijekom godina snimila. Odmjerena, do jedne mjere empatična, Goranka Matić analizira prostor otkud joj potječe otac. Razumije što vidi, usvaja stanje kakvo jest bez potrebe da u njemu intervenira. Iako Moravice analizira, suzdržava se psihološke interpretacije i čini se da prije pribjegava analizi vlastitog oca i odnosa s njim, za kojeg na kraju ne znam je li ga tom prilikom uopće snimila. Pa iako bismo u seriju mogli utisnuti tumačenje koje potječe i iz ideologije, za tako nešto nema potrebe. To je puki život takav kakav je, siromašan, bez osobite ljepote osim one, koju čovjek nalazi u sebi i do koje se dolazi, ako ne fotografijom, a onda kroz razgovor.

Sandra Križić Roban

Serija Moravice snimljena je 1985. godine. Zahvaljujemo autorici na ustupanju fotografija za objavu.