“Draga, hvala ti što dijeliš!”
O izložbi Draga, umjetnice Ane Kovačić, koju je u zagrebačkoj Galeriji VN bilo moguće pogledati od 3. do 14. prosinca 2024., piše Ivana Završki.
Fotografije postava izložbe: Georges Senga
Već iz samog naslova izložbe Draga, naslućujemo da je u fokusu rada komunikacija, no ne doznajemo ništa više od toga jer uvodni pozdrav, odnosno “ritualni oblik izražavanja ljubaznosti i pozitivnog stava prema drugima”, kako ga u popratnom tekstu objašnjava Petra Dolanjski Harni, ne rasvjetljava nepoznanicu kome se to umjetnica obraća. Tko je Draga? Poznaje li ju umjetnica? Obraća li se možda svim posjetiteljicama izložbe? Ili, pak, sebi samoj? Ni zakoračivši u izložbeni prostor, ne dobivamo jasniji odgovor. Prvo što ćemo ugledati kroz ulazna staklena vrata, digitalni je print snimke objave na Facebooku iz grupe Zagreb – kakav je bio nekada. Snimka objave velikih je dimenzija te je prilijepljena na stup. Većinu gornje polovice prikaza zauzima fotografija djevojke u hodu odjevene u ljetnu odjeću, a iz opisa doznajemo da je riječ o prizoru iz Jurišićeve ulice oko 1940. godine. Njezin je pogled uprt u nepoznatog fotografa, hod joj je opušten, jednu ruku drži u džepu, dok joj je druga u ležernom zamahu pored tijela. U donjem dijelu ove fotografske intervencije odvija se razgovor između korisnika grupe o identitetu “uhvaćene” djevojke. No, podatak o tome tko se nalazi na fotografiji ipak ostaje nepoznat. Razgovor započinje Ana Kovačić, umjetnica koja je na sajmu rabljenih predmeta Hreliću, kupila fotoalbum s petnaestak fotografija iste osobe, ali o kojoj, osim onoga što sama zaključuje na temelju intimnih prizora odrastanja, nema druge (činjenične) detalje. Tako razgovor dvoje stranaca privučenih starim zagrebačkim prizorima, odnosno nekadašnjim životima, postaje uvodni kadar za priču – dijalog između umjetnice i nepoznate Drage te umjetnice i žena s kojima razmjenjuje identitetska i druga iskustva o tijelu, odrastanju, djevojaštvu, majčinstvu i radu.
Fotografije postava izložbe: Georges Senga
Polazište za izložbu Draga, fotografski je album crvenih korica s nekoliko portreta i prizora iz života nepoznate protagonistice. Izložen u staklenoj vitrini u “predsoblju” Galerije VN, ovaj suptilno postavljeni predmet na ulazu može promaknuti posjetiteljevom oku. Međutim, takav položaj u skladu je s ostalim segmentima izložbe koji nježno ulaze u prostor, a što “čitamo” kao mnogostruke interpretacije jednog materijalnog traga o nepoznatom životu, koji komunicira sa sadašnjošću kao svojevrsna bilješka o nasljeđu kolektivne memorije, no ostajući pritom uvijek djelomice skriven. Tako su, primjerice, gotovo pa neprimjetne fotografije manjih dimenzija na crnim podlogama čija organizacija podsjeća na pažljivo izvučene stranice iz albuma. Pritisnute su staklima te nanizane uz staklenu stijenku prostora tek blago ocrtavajući pojedine scene iz života protagonistkinja. Zatim je tu prelomljeni zid, kubična struktura, koja s ulaza prikriva ostatak sadržaja – slojeve projekta koje umjetnica pažljivo oblikuje promišljajući o osobnoj i kolektivnoj memoriji i tome kako je ona upisana u nas.
Fotografije postava izložbe: Georges Senga
U razgovoru s Tenom Starčević povodom ove izložbe, autorica navodi kako je na album naišla slučajno prije desetak godina, a kupila ga je jer su je se snažno dojmile portretne fotografije nepoznate žene snimljene u fotostudiju između 1935. i 1943. godine. Te fotografije bilježe, prema umjetničinoj pretpostavci, prijelaz Drage iz djevojčice u mladu ženu, vjerojatno između njezine 15 i. 23. godine života. Riječ je o formativnim godinama, osjetljivima za razvoj identiteta, a posebice ženskog identiteta zbog dodatnih prepreka s kojima se suočavamo u odrastanju te kasnije u životu. Postupno, nepoznatoj Dragoj autorica počinje pisati pisma obraćajući joj se u vezi sa svakodnevnim brigama. Zamišlja ju kao umjetnicu iz 1940-ih godina koja joj pomaže oko dilema povezanih s poslom, majčinstvom, životnim odlukama, odnosno pritiscima društva na život žene, ali ne zadržava se na jednosmjernoj komunikaciji, već u razgovor uključuje prijateljice pozivajući ih da podijele vlastita iskustva.
Fotografije postava izložbe: Georges Senga
Tako je jedan galerijski zid rezerviran za anonimna svjedočanstva – razmišljanja o pitanjima položaja žene u današnjem društvu, doživljaja vlastitog tijela kroz različite faze odrastanja, odnosa karijere i majčinstva, nametnutih iskustava, posljedica određenih izbora… Vizualan jezik izložbenog materijala preuzet je iz razdoblja originalnih fotografija iz albuma pa su, primjerice, tekstualni fragmenti zabilježeni na pisaćoj mašini odnosno fontom koji na nju podsjeća na dekorativnim pisaćim podlogama, a nađene fotografije umjetnica uparuje sa scenama iz vlastitog života obrađujući ih tako da stilski prizivaju nekadašnje fotografske postupke – fotografije su manjih dimenzija, crno-bijele ili u “sepia” tehnici s valovitim obrubom koji uokviruje same prikazane scene. Prolazeći kroz ispreplitanje onoga “nekoć” i danas, stvaramo širu sliku, kontinuitet različitih života koji se posve slučajno dotiču otvarajući pritom i temu fotografskog medija kao sredstva za istraživanje individualnog i kolektivnog pamćenja.
Fotografije postava izložbe: Georges Senga
Korištenje “nađenog” (arhivskog) materijala koji služi kao povod za razradu umjetničkih radova, već je neko vrijeme popularna praksa u suvremenim umjetničkim krugovima. Posezanje u prošlost s ciljem analize (vlastitih) sjećanja, osobnih arhiva, intimnih priča ili usmjeravanja pogleda, pri čemu je naglašena usporedba preispitivanja (ne)materijalnog nasljeđa te konteksta u kojemu ono nastaje nekad i sad, omogućuje sagledavanje sadašnjosti iz drukčije perspektive. Tako je vremenska kategorija ponekad važna za razlikovanje konteksta, a ponekad je upravo njezino brisanje ključan postupak u umjetničkom izrazu. Projektom Draga, Ana Kovačić vješto prožima istraživački i umjetnički pristup koristeći ono nepoznato kao temelj za ispitivanje zajedničkog iskustva. Od dijaloga u kojemu jedna sugovornica naizgled ostaje nijema, umjetnica kreira cijelu mrežu misaonih tragova kojima i sama nepoznata Draga dobiva glas. Kao iznenađenje na izložbi otkriva se nešto poput “stražnje sobe” – prostora ateljea skrivenog iza zidne konstrukcije u kojemu nalazimo mnogobrojne fotografije, blokiće i papire osvijetljene stolnom svjetiljkom u takozvanom arhivskom kutku ovog improviziranog radnog odjeljka. Njemu su pridružena isprintana pisma jednostavno pričvršćena na zid u istom nizu koja, kako prolazimo pored njih, lepršaju kao da će svakog časa odletjeti, zatim razni odljevi umjetničinog tijela te dvije videoprojekcije koje prikazuju prostor bez protagonistice ili njezino bestjelesno “tijelo” načinjeno od prozračnog materijala pričvršćenog kvačicama na konopac za sušenje odjeće, koje lebdi na vjetru. Cijeli je taj dio naslovljen Izložba u nestajanju, a tumačimo ga kao komentar na radni vijek i majčinstvo, što nam sugerira ispisana misao “Rupa u trbuhu, rupa u CV-u”, ali i kao krhkost (ne)materijalnih dokaza života – svega što nas izgrađuje, čega se prisjećamo, o čemu razmišljamo i što nas autorica poziva da podijelimo – sa samima sobom naglas, s drugima, u kontekstu u kojemu se razvijamo, s nadom da ga imamo priliku (pre)oblikovati.
Ivana Završki