Dvije umjetničke knjige o jednom gradu

Piše Dora Lučić: Na inicijativu i zahvaljujući osobnom entuzijazmu Sandre Križić Roban i Darka Šimičića u Galeriji Spot tijekom srpnja je bila otvorena izložba A na policama – knjige umjetnica!. Riječ je o privatnim zbirkama kustosa izložbe, koji su plodove dugogodišnjeg prikupljanja umjetničkih knjiga odlučili izložiti posjetiteljima na pregled. Izloženo je čak 175 izdanja, okupljenih u nekoliko tematskih cjelina. Motivaciju izložbe možda najbolje sažimaju sami autori: zbirka je “rezultat opsesivne potrebe za traženjem, učenjem, sakupljanjem i pokazivanjem radova umjetnika i umjetnica s kojima kustosi izložbe dijele pogled na svijet i ideje slobode u najopćenitijem smislu”.

Razmišljajući o tome kako se osvrnuti na neke od izloženih knjiga, izbor nije bio jednostavan. Ograničila sam ga zato na temu koja mi je trenutno bliska – Dubrovnik, njegov prostor i vrijeme. Logičan izbor bila su izdanja nastala u produkciji Art radionice Lazareti, a među njima dvije knjige koje različitim estetikama i iz različitih perspektiva promatraju javne prostore istoga grada: Na Dančama Ivane Dražić Selmani i Hvala, a sad više ništa Katerine Dude.

 

Obje su knjige nastale nakon izložbi, kao trajniji oblik umjetničkog rada, a obje autorice ističu i angažman Srđane Cvijetić iz ARL-a kao važan poticaj njihovu nastanku. Umjetnička knjiga, međutim, nije tek dokument onoga što je prethodno bilo izloženo. Forma knjige mijenja način susreta s radom. Ivana Dražić Selmani opisuje je kao prisniji i pokretniji format: “knjigu možemo uzeti u ruke, listati, posuditi, pokloniti i ponovno joj se vratiti”. Katerina Duda u njoj vidi mogućnost da posloži i ono što je nastalo putem – “bilješke i misli, vizualne ili tekstualne, fusnote, tekst koji je višak u drugim medijima” – te da materijal učini dostupnim neovisno o prostoru u kojem se nalazimo.

 

Ta prisnost gotovo je doslovno ugrađena u knjigu Na Dančama iz 2013. godine. Rad čini šesnaest crteža ugljenom na papiru, dimenzija svega 3 × 4 centimetra, nastalih prema fotografijama iz sredine prošlog stoljeća, uz pismo koje je autoričin djed, arhitekt Josip Dražić, u ljeto 1941. poslao bratu u Zagreb. U njemu nema gotovo ni traga ratnoj atmosferi, iako nastaje usred nje. Piše se o djeci, plivanju i svakodnevnim događajima. “Danče se tako u tim pismima pojavljuju kao svojevrsna oaza mira i duhovne higijene”, kaže umjetnica.

Na izložbi A na policama – knjige umjetnica! rad je uvršten u kategoriju “Tekst| Slika”, što se u njegovu slučaju čini posebno preciznim određenjem. Tekst i slika jedno drugome daju vrijeme, atmosferu i kontekst. Fotografija, pretvorena u sićušan crtež ugljenom, već je prošla nekoliko stupnjeva udaljavanja od trenutka u kojem je nastala, dok nas riječi zapisane u pismu ponovno približavaju živom govoru. Između tih dviju vrsta zapisa arhivski materijal izlazi iz okvira dokumenta vremena.

 

Opetovano vraćanje umjetnici bliskim motivima i mjestima nadilazi reminiscenciju. Fotografije i pisma dio su naslijeđa, ali njihovim ponovnim gledanjem, čitanjem i umjetničkim prevođenjem postaju i dio njezina vlastitog iskustva. Tu vezu možda najneposrednije prenose riječi njezina djeda: “Članovi moje poštovane familje, svi su od zdravlja dobro, crni ko mali arapi, Dubica po malo i pliva, a Pero Razbijalo opravdava još vazda taj nadimak, bjestima ko kakav balunjer, a dere se ko vodenjak kad ga se u more odnese, a netom je na dvoru, opet hoće u more. Poslat ću ti od njih dvojice, prigodno jednu fotografiju, koju smo prije par dana na kupanju učinili”.

 

Detalji poput nadimka Pero Razbijalo, dječje dreke ili “prigodne” fotografije nakon kupanja izvlače ljude s fotografija iz anonimnosti albuma. Ponovno dobivaju glas, karakter i pokret. Činjenica da je pismo napisano 1941. godine prizoru daje još jednu dimenziju: rat ostaje izvan njegova neposrednog fokusa, dok se život na Dančama odvija svojim ritmom. Zato ovaj povratak prošlosti nije nostalgija za nekim “boljim vremenom”, nego i vraćanje vrijednostima i svjetonazoru koji se očituju u sposobnosti da se u malim stvarima pronađu zadovoljstvo, bliskost i neka vrsta životnog optimizma.

Važna je pritom odluka Dražić Selmani da fotografije ne prenese u knjigu kao fotografije, nego da ih ponovno proizvede crtežom. Ugljen ih omekšava i udaljava od dokumentarnosti fotografskog zapisa, a njihov gotovo minijaturni format traži približavanje. Promatrač ih ne može obuhvatiti usputnim pogledom; mora im se fizički približiti, slično kao što knjigu mora uzeti u ruke. Bijeli prostor oko crteža, kako ističe umjetnica, bio je sastavni dio originalnog rada i bilo joj je važno sačuvati taj odnos i u knjizi. Ritam listanja, praznina, veličina slike, papir i tekst zajedno određuju način na koji rad doživljavamo.

 

“Sadržaj povezan s jednom obitelji može prerasti u nešto univerzalno, a mjesto koje je duboko ukorijenjeno u vlastitom sjećanju može drugome otvoriti prostor za vlastita sjećanja i osjećaje”, kaže Dražić Selmani. Nije pritom nužno imati vlastitu uspomenu na Danče: prepoznatljiv je sam odnos prema mjestima koja s vremenom povezujemo s ljudima, događajima i osjećajima.

 

Trinaest godina nakon nastanka knjige, Dražić Selmani kaže da ljudi najčešće reagiraju na osjećaj tišine i mira koji iz nje proizlazi. Neki su Danče, premda im je mjesto bilo poznato, kroz crteže i pisma prvi put doživjeli “iznutra”, dok su ih drugi nakon susreta s knjigom poželjeli posjetiti. Posebno pamti komentar jedne čitateljice: “Kao da sam držala nečiji dnevnik u rukama”. Taj opis dobro oslikava kako sasvim osoban materijal može postati prepoznatljiv drugima i potaknuti njihove vlastite asocijacije i interpretacije.

Ako Na Dančama kreće od osobnog iskustva prema gradu, Hvala, a sad više ništa Katerine Dude kreće od grada prema životima njegovih stanovnika. Radu je prethodilo višegodišnje praćenje Dubrovnika tijekom 2016., 2017. i 2018. godine, s povratcima neposredno prije turističke sezone i nakon njezina završetka. Knjiga je nastala na kraju tog procesa, nakon izložbe, kao još jedan način organiziranja materijala prikupljenog istraživanjem.

 

Takav pristup karakterističan je za Dudinu praksu, smještenu između vizualne umjetnosti, sociološkog istraživanja, dokumentarnog filma i društvene prakse. Grad kod nje nadilazi arhitekturu i vizualni motiv te postaje splet odnosa rada, vlasništva, kretanja i potrošnje. Velike procese poput turistifikacije promatra kroz male situacije i glasove ljudi koji grad zaista koriste.

 

U Hvala, a sad više ništa stanovnici tako razgovaraju o idealnom Dubrovniku. Jedan od odgovora glasi da je grad već idealan – “što ga više imam idealizirati” – da bi se potom pojavila želja za vraćanjem neke “patine prošlosti”, primjerice dubrovačkog tramvaja. Duda se pritom poigrava i suvremenom potrebom da prošlost proizvodimo estetski: vintage filtrom koji sugerira da “još nije sve uništeno i prodano”. Ironijski odmak pritom ne umanjuje ozbiljnost teme, nego dodatno ističe proturječja u odnosu prema turističkom gradu, ali i prema vlastitim predodžbama njegove prošlosti.

 

Nasuprot razgledničkoj slici Dubrovnika, kadrovi u knjizi pomalo su tugaljivi, šaljivi i apsurdni. Kao reprezentativne vizure jednog unesrećenog grada pojavljuju se neugledni ostaci turističke infrastrukture: odbačeni gumeni otirači, stolice, stolovi i druga, trenutačno besposlena ugostiteljska oprema. Ono što tijekom sezone gotovo neprimjetno sudjeluje u organizaciji gradskog prostora, izvan nje ostaje bez funkcije i odjednom postaje vidljivo, gotovo poput scenografije predstave koja je završila.

Kroz tu se prazninu najjasnije osjeća sezonalnost grada. Duda ne mora pokazati turističku gužvu da bi govorila o njezinim posljedicama; dovoljno je zabilježiti ono što nakon nje ostaje. “Odmor. Odmor prostora. Želim da se ovaj grad odmori, da se ovaj kamen odmori, da reče: ‘A hvala, sad više ništa’.” Tim je citatom objašnjen i sam naslov knjige, u kojem grad postaje personificirani protagonist, umoran od sezonskog intenziteta i željan predaha. Kada prestane proizvoditi svoju očekivanu sliku, jasnije se vide tragovi načina na koji turizam organizira život grada. Besposleni stolovi, stolice i otirači tako postaju pokazatelji šire prilagodbe prostora sezoni, potrošnji i privremenim korisnicima.

 

Kao i kod Dražić Selmani, prošlost se pojavljuje kao referentna točka, ali na bitno drukčiji način. U Na Dančama dokumenti približavaju jedno prošlo iskustvo i vrijednosti koje umjetnica u njemu prepoznaje, dok je kod Dude nostalgija sama predmet propitivanja. Želja za tramvajem, “patinom prošlosti” ili estetikom vintage filtra otvara pitanje za čime zapravo čeznemo kada zamišljamo neki raniji Dubrovnik – za njegovim izgledom ili za drukčijim načinom života?

 

“To nikad nije bio suvremeni grad, uvijek je bio povijesni grad”, govori jedan od stanovnika, dok drugi podsjeća: “Nije nam se dogodio turizam. Dubrovnik je vazda bio, i bit će, turistički grad, dokle god nas ne potrese neki potres”. Takvi iskazi narušavaju jednostavnu predodžbu o gradu koji je turizam iznenada promijenio. Turizam je dio njegova dugog trajanja, a pitanje se premješta na intenzitet i način na koji danas oblikuje gradski prostor i život njegovih stanovnika.

Dvije knjige tako nude različite načine gledanja istoga grada. Kod Dražić Selmani javni prostor kroz crteže, pismo i sjećanja postaje dijelom osobne priče koja se potom otvara iskustvu drugih. Kod Dude se smjer gotovo obrće: ona polazi od grada i njegovih stanovnika kako bi prepoznala šire društvene i ekonomske promjene, ali i propitala način na koji se iz sadašnjosti zamišlja prošli Dubrovnik. Pritom ni sami sugovornici nemaju jednu konzistentnu sliku svog grada: čas ga idealiziraju, čas ironiziraju, a čas dovode u pitanje vlastitu nostalgiju. Unatoč različitim polazištima, obje se knjige susreću u malim navikama i iskustvima kroz koje ljudi uspostavljaju odnos s mjestom u kojem žive.

 

Gotovo deset godina nakon nastanka Hvala, a sad više ništa, Duda knjigu i dalje koristi u svojim umjetničkim razgovorima, posebno pred stranom publikom, jer citati stanovnika daju okvir za razgovor o turizmu i eksploataciji prostora. Trenutno radi i na novoj umjetničkoj knjizi te kaže da bi je veselilo svaki kompleksniji rad na kraju procesa prevesti upravo u taj medij.

 

Možda u tome leži jedna od posebnosti umjetničke knjige. Izložba završava i prostor se mijenja, a knjiga ostaje dostupna ponovnom susretu i novim interpretacijama. Njezin život nastavlja se na policama, u privatnim i institucionalnim zbirkama, ali i svakim novim listanjem. Zato vrijedi pozdraviti umjetnice i umjetnike koji biraju ovu formu, izdavače koji je omogućuju te entuzijaste koji knjige traže, skupljaju i dijele s drugima.

 

 

Dora Lučić

 

Tekst je objavljen je u sklopu programa “Fotografske prakse: analize i dijalozi”, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.