Estetika pažnje Stjepa (Ćepa) Kaleba

U organizaciji Hrvatskog društva likovnih umjetnika Dubrovnik i Galerije Flora u Medijateci Galerije Flora od 17. do 27. ožujka 2026. održana je izložba dubrovačkog fotografa Stjepa Ćepa Kaleba. O izložbi piše Dora Lučić.

Izložba fotografija Stjepa (Ćepa) Kaleba ostavlja dojam autora kojemu fotografija predstavlja način bivanja u svijetu jednako koliko i umjetnički medij. Njegov pogled djeluje smireno, strpljivo i koncentrirano, kao da svaki kadar nastaje iz dugotrajnog promatranja prostora, ljudi i odnosa među stvarima. Upravo se iz tog načina promatranja razvija i njegova estetika dok dopušta motivu da postupno otkrije vlastitu atmosferu.

 

Iako njegov fotografski izraz djeluje vrlo suvremeno u svojoj reduciranosti i osjećaju za kadar, u njegovim se radovima osjeća i nešto izrazito “staro” – ne u formalnom smislu, nego u načinu opažanja. Riječ je o vrsti pažnje koja danas djeluje gotovo rijetko. Kaleb fotografira kao netko tko ima vremena zastati, promatrati i čekati da prizor progovori sam od sebe. Prisutan je spokoj, ali i radoznalost prema svijetu i sitnim pojavama koje većina ljudi zaobilazi.

 

Kalebov senzibilitet posebno dolazi do izražaja u načinu na koji promatra prostor. Čak i onda kada u kadru nema ljudi, prisutnost čovjeka ostaje snažno upisana u prizoru. Tragovi korištenja, raspored predmeta, svjetlo koje pada preko zida ili sjena na podu stvaraju osjećaj nečijeg nedavnog boravka. Zbog toga njegove fotografije djeluju blisko i živo, kao da bilježe atmosferu prostora jednako koliko i njegov izgled.

 

Većina izloženih prizora lišena je izravne ljudske prisutnosti. Kada se ljudska figura ipak pojavi, ona je najčešće uhvaćena u pokretu, okrenuta leđima, djelomično zamagljena ili uronjena u prostor. Upravo se zato stječe dojam da Kaleb fotografira tragove prisutnosti više nego same ljude. Njegovi interijeri i urbani prizori djeluju kao mjesta u kojima je život upravo prošao ili će se tek dogoditi. U tim kadrovima osjeća se nešto poput emocionalnog utiska ljudi koji su kroz taj prostor prolazili.

 

Vizualno, fotografije karakteriziraju zasićene boje, izraženi kontrasti i kompozicije koje djeluju spontano, ali vrlo precizno oblikovano. U pojedinim radovima prisutna je dinamika i ritam kretanja, dok drugi donose kontemplaciju. Između tih različitih atmosfera izložba stalno prelazi iz pokreta u tišinu, iz živosti u sjetu. Pojedini kadrovi djeluju gotovo snoliko, dok drugi u sebi nose blagu ironiju i humor. Posebno je upečatljiv prizor velike dvorane ispunjene praznim stolcima, koji istovremeno djeluje pomalo apsurdno i melankolično.

 

Važnu ulogu u doživljaju izložbe ima i postav Slavena Tolja, koji Kalebove radove ne slaže kronološki niti ih promatra kao zasebne cikluse, nego među njima uspostavlja emocionalne i vizualne veze. Takav pristup otkriva bliskost i razumijevanje između autora i kustosa. Tolj postav gradi iz osobnog poznavanja Kaleba i njegova života pa među fotografijama pronalazi poveznice koje promatraču na prvi pogled ne moraju biti vidljive. Radovi zato djeluju kao dijelovi jednog intimnog prostora iskustava i sjećanja.

 

Mirni kadrovi pariškog groblja Père Lachaise nastaju kao prostor šetnje, sjećanja i osobne povezanosti. S druge strane, fotografije s olimpijskog bazena, na kojima njegov sin uplivava i isplivava iz kadra, stvaraju dinamiku i ritam unutar postava. Osim formalnih opreka između statičnosti i pokreta, ti radovi dijele i jednu suptilnu, intimnu i simboličku poveznicu. U oba prizora prisutan je motiv odlaska. U trenutku kada gledatelj osvijesti da među fotografijama postoji takva osobna povezanost, cijeli postav počinje djelovati slojevitije i emotivnije nego što se na prvi pogled čini.

 

Važno je istaknuti da se Kalebov odnos prema fotografiji osjeća i u načinu na koji govori o vlastitom radu. Njegove fotografije djeluju kao produžetak osobnosti: tihe su, pažljive prema detalju i vrlo precizne u onome što žele zadržati.

 

Posebno je zanimljivo što Kaleb i u najobičnijim prizorima uspijeva pronaći određenu mjeru ljepote ili apsurda, primjerice prizor podzemne željeznice može istovremeno nositi osjećaj samoće i urbane živosti. Njegove fotografije funkcioniraju kao prostori zapažanja u koje gledatelj upisuje vlastite asocijacije i osjećaje.

 

U konačnici, vrijednost ove izložbe leži upravo u toj posebnoj kvaliteti pogleda. Kaleb svakodnevne prizore promatra s pažnjom koja im vraća težinu i prisutnost. U vremenu ubrzane proizvodnje slika, njegov rad djeluje gotovo kao etički čin – kao podsjetnik da se atmosfera, emocija i značenje često nalaze upravo u onome što na prvi pogled djeluje sasvim obično.

 

Dora Lučić