Foto studio City
Marina Viculin o seriji “Foto studio City” Borisa Cvjetanovića
Boris mi je pričao o pripovjedačima, a on je sam najveći pripovjedač. Pričao mi je o pripovjedačima nematerijalnih kultura. O onima koji čuvaju priče stare tisućama godina. Pričao mi je dok smo gledali fotografije australijske pješčane obale što gleda prema kraju svijeta. Stajao je na mjestu gdje se spajaju Indijski i Tihi ocean i gdje su aboriđinski pripovjedači stajali tisućljećima prije njega. Otvoreni prostor, ocean iza kojeg je samo Antartika…
– I to se osjeti, ta otvorenost prostora?
Gledam ga i shvaćam da sam zapletena, sretno ulovljena u pričama. Pričom me izvukao iz ambijenta ružičasto ružnog kafića i odveo na mjesta čija prolaznost djeluje omamljujuće: ‘Foto studio City’. Kao u svakoj dobroj sentimentalnoj priči, spušta se mrak …
…Postojala je kućica pokrivena najlonima i unutra je sve bilo jako uredno. Naravno koliko može… krpa koja prekiva stol je čista i kartoni poduprti uza zid su novi… Unutra je žvijela neka žena…pozvala me da uđem.
Sami smo u prostoru kafića a nitko ne ulazi. Kao da bi to bilo nepristojno. Čak ni konobar ne dolazi nikako. Savršeno. Boris pripovijeda dok u mraku svijetle samo njegovi snimci na ekranu. Razmišljam kako se ja bojim sentimenta, a ove su Borisove slike sentiment sam. Pričaju o mjestima koja nestaju. Pitam se, a kamo nestaju ljudi kada scena njihovih života prestane postojati?
Snimao sam staro Trnje za arhitekte, za one čije će nove zgrade tu izrasti za nekoliko mjeseci, za koju godinu… ja volim te situacije na rubu nestajanja. Tako sam naravno snimio mnogo više negoli mi je bilo naručeno. Bilo je i nekih situacija na rubu agresije… Iziritirao ih je objektiv okrenut prema baraki u kojoj žive. Izašla su četiri iznervirana, pivski agresivna muškarca. Bilo je – ili ćeš piti s nama ili će biti nevolje. …I pio sam s njima… bili su i branitelji.
Objašnjenje da to snima jer će uskoro tu negdje graditi neke nove kuće, nije ih nimalo umirilo. Dapače ustvrdili su sasvim suvereno da se „tu ne bu gradilo“… Za nekoliko mjeseci barake više nije bilo.
Snimio je vrata koja stoje uspravno i štite neki život što se odvijao iza njih. Snimio ih je nekoliko mjeseci kasnije, polegnuta na goloj zemlji među razbacanim stvarima nekadašnjih stanovnika. Ničega drugog nije bilo…
Boris Cvjetanović sazdan je od sentimenta, od te tvari koju bih ja rado kirurškim zahvatom odstranila iz svoga života. Snimao je staro Trnje, snimao je Vrbike, snimao je dijelove grada koji su gotovo pojedeni i one koji samo što nisu pojedeni. Baraka je stajala, iz nje su izašli neki čak malo agresivni muškarci, ali to ih nije spasilo. Nestali su. Iza njih su ostali samo sentimentalni tragovi. Pitam se zašto se bojim sentimentalnosti?
Neobično je da nisam primijetila koliko su Borisove fotografije priče. On uvijek hvata u kadar detalj koji ne samo da pokreće fotografiju, da čini ubod, kontrapunkt neobičnog već, uvijek, i pokreće priču. Nisam primjećivala da je fotografija Borisa Cvjetanovića tako ekplicitno narativna.
U svakome njegovom kadru postoji brižno odabrana, jasno strukturirana i dosljedno provedena priča i diskurs. Srušenu baraku u starome Trnju upoznali smo kroz nekoliko priča kroz nekoliko kadrova koji čak nisu fotografska ali jesu narativna sekvenca. Rekla bih da ne možemo fotografskom sekvencom zvati nešto što je snimljeno u razmacima od nekoliko dana ili nekoliko mjeseci jer ona u dimenziji određenoj brzinom okidača bilježi uzastopnost događanja.
Narativna sekvenca niže kardinalne točke: baraku, stanare, događaj susreta stanara i fotografa, ostatke srušene barake, close up – detalji naglo prekinutog života: cedevita i globus, položena vrata s ukrasnom pločicom… Diskurs je određen jasnim obrisima crnog ruba nedirnutog kadra koji sasvim kontradiktorno pojačava privid proizvoljnosti izreza. A proizvoljni izrez, kao kod allover slikarstva, način je bilježenja beskonačnog, nečega bez obrisa. Istovremeno Borisov diskurs želi izgledati krajnje diskretan. Znači da je on kao misleći subjekt sasvim svjestan agresivnosti svakog snimka, ali bira utišanost, nevidljivost kao svoj način iznošenja priče. I tako me neopreznu bez upozorenja uvlači u priču. Takav je Borisov diskurs…