Fotografije između snovitog i “nezanimljivog”

O izložbi Snaga tišine Stanka Vrtovca, održanoj u Studiju Moderne galerije “Josip Račić” u Zagrebu u ožujku 2018., piše Sandra Križić Roban

 

 

Za fotografa Stanka Vrtovca (Maribor, 1947. – Zagreb, 2017.) mlađe generacije uglavnom nisu čule, iako je bio jedan od zapaženijih autora i nositelj naslova kandidata majstora fotografije Fotosaveza Jugoslavije. Među brojnim izložbama na kojima je sudjelovao spomenimo jednu od najrelevantnijih – bila je to Hrvatska fotografija od tisuću devetsto pedesete do danas, koju je priredio Davor Matičević s nizom suradnika 1993. godine u prostorima Galerije suvremene umjetnosti i Galerije primitivne umjetnosti, te Starogradske vijećnice u Zagrebu. Tom je prilikom bio izložen i Vrtovčev Prolaz (1974.), neonadrealistička kompozicija u kojoj je autor kolažirao nekoliko elemenata snažnih simboličkih naznaka.

 

 

Razmotren unutar poglavlja “Rasponi upotrebne fotografije”, Vrtovec pripada među one autore čiju su fotografsku aktivnost u velikoj mjeri obilježile edukacija i suradnja unutar foto-klubova. Poznato je da je znatan dio autora obrazovanje u mediju fotografije stekao upravo na taj način, uz ostalo i zbog nemogućnosti da fotografiju studiraju na nekoj od akademija ili umjetničkih škola. Diskrepancija između klupske – primarno amaterske fotografije – i umjetničke fotografije, kao i činjenica da su mnogi fotografi-amateri sebe smatrali profesionalnim fotografima u nas nikad nije do kraja razriješena, što je bilo vidljivo i na toj, za hrvatsku povijest suvremene fotografije, vrlo važnoj izložbi.

 

 

Izbor Vrtovčevih fotografija i grafičkih radova u ožujku je bio predstavljen u Studiju Moderne galerije “Josip Račić” u Zagrebu. Povod izložbi bila je činjenica da je Saša Vrtovec, autorov polubrat, poklonio odabir fotografija snimljenih 70-ih godina Modernoj galeriji. Uz njih je prikazana i grafička mapa “Campus Zagrabiensis – Turopolje” u vlasništvu Bože Biškupića. Tom prilikom mogli smo se prisjetiti nekih od njegovih seminalnih radova, nastalih upravo u prvoj polovici 1970-ih, pod dominantnim utjecajem nadrealizma, odnosno njegove poslijeratne inačice.

 

 

Nadrealizam se u fotografiji javlja istodobno s pojavom pokreta koji je zagovarao iracionalno i uvjerenje da se istina nalazi izvan ili iza onog stvarnog.[1] Freudova psihoanaliza i metode koje su zagovarale procese istraživanja podsvijesti jedan je od pristupa koji je moguće iskoristiti pri tumačenju niza Vrtovčevih kompozicija. I dok detaljima poput ženskog profila, jabuke, pileta ili slojevitim prikazima ženskih likova možemo pristupiti promišljajući transformacije ljudske percepcije, ne treba smetnuti s uma da mnogi od tih motiva za umjetnika imaju specifično značenje. Koje, na žalost, s njim više ne možemo raspraviti.

 

 

Stanko Vrtovec iz rodnog Maribora dolazi u Zagreb gdje će se školovati u srednjoj kemijsko-tehničkoj školi, te zatim apsolvirati organsku kemiju na Tehnološkom fakultetu. No interes prema fotografiji presudio je njegovom akademskom školovanju, te se 1968. upisuje u Fotoklub Zagreb u kojem dobiva osnovna znanja o snimanju. Ubrzo slijedi niz fotografija koje se i danas smatraju njegovim najznačajnijim radovima. Iz današnje perspektive pojedine od njih djeluju bezvremenski, te je moguće zamisliti da su nastale i u Bretonovo vrijeme kao i 70-ih godina. Odabir prostora u koji smješta svoje snovite kompozicije pridonosi tom osjećaju, jer ništa ih ne specificira u konkretnom vremenu.

 

 

Osim Vrtovčeve sklonosti prema nadrealnom spomenimo i nekoliko snimki poklonjenih Modernoj galeriji, sudeći prema kojima je vidljivo do koje je mjere zapažao stvarnost i pojedinosti koje bi mnogima promakle. Naizgled nefotogenični detalji, zapaženi u okruženju unutar kojeg zasigurno postoje važniji i dominantniji motivi, ono je što ga specificira. Među njima je šetnja pariškim ulicama kao i nasumično vrludanje između novozagrebačkih naselja, tamo gdje je cesta još uvijek bila tek nabijena zemlja u kojoj dugo nakon kiše zaostaje lokva. Ti su snimci zasigurno utjecali na Ivana Posavca koji je mnogo puta istaknuo profesionalne i prijateljske veze s Vrtovcem, kao i na niz poletovskih fotografa koji su učestalo primijenjivali poetiku crnog ruba, redukciju, predstavljajući se običnim, “nezanimljivim” pa naizgled i “dosadnim” motivima svakodnevice iz kojih danas iščitavamo mnoga značenja.

 

 

Sandra Križić Roban

 

[1] Mary Warner Marien, Photography: A Cultural History, Laurence King Publishing, London, 2001., 253.