Francesca Woodman – Radovi iz bečke kolekcije Verbund

Sandra Križić Roban piše o izložbi Francesce Woodman koja se može pogledati do 6. srpnja 2025. u bečkom muzeju Albertina.

 

“Francesca, zamisli, trebalo je proći skoro pedeset godina da bi prva izložba tvojih radova bila održana u jednom bečkom muzeju. I oprosti što ti se obraćam na ovakav način, možda neprimjereno za jedan tekst, uzaludno jer odavno te nema, no ovih je par riječi potrebno da bih objasnila, zašto baš tvoje radove doživljavam na ovakav način. Kao da te poznajem. Kao da sam na svakoj dosad viđenoj fotografiji upoznala neki dio tebe; kao da sam se zatekla u situaciji koju opisuje Annie Ernaux, trenutku pogleda na onaj stol u koji je gledala fascinirana, s tragovima hrane i pomaknutih stolica. Krajolika koji se mijenjao zavisno od njenog ljubavnog odnosa s M.”

Fotografija separira ono što ostaje od života, nabraja i izdvaja predmete i ljude. Nikad nije sve prisutno, pa tako ni na Francescinim slikama. S kojih nestaje i ona sama, nošena krilima ili pak intervencijama koje su joj poslužile da se sakrije i ostavi nas da se snalazimo s onim što vidimo. Možda fotografija izmiče, kako je zapisao Roland Barthes, a možda pomaže da ono izmaknuto ipak ostane zabilježeno: sve te čežnje, slučajnosti i planirane scene – one snimljene u sobi posipanoj prahom, ili one gdje njezino nago tijelo proviruje iza kamina ili kroz pocijepani papir.

 

Iza Francesce Woodman (1958.–1981.)  blistava je no kratkotrajna karijera, čiju glavninu čine djela iz druge polovice 1970-ih. Već 1981. godine, naime, u dobi od dvadeset dvije, počinit će samoubojstvo. Okolnosti vezane uz tragičan kraj njezini su roditelji mnogo puta ispričali, kapitalizirajući na izvjestan način opus koji je ostao i s kojim su u velikoj mjeri raspolagali. Nekoliko puta gledala sam snimke njihovih svjedočanstava, a iako je teško biti objektivan, ostao je neugodan dojam da nisu poduzeli sve što je trebalo kako bi Francesca pronašla svoj put. Čak suprotno od toga. Kako god bilo, s vremena na vrijeme nailazila sam na njezine radove, posljednji put u Londonu gdje su bili izloženi zajedno s djelima još jedne genijalne fotografkinje, Julije Cameron, čija je sudbina posve drugačija.

Na jednoj od fotografija koje dolaze iz Kolekcije Verbund, impresivne zbirke djela niza renomiranih umjetnika koje je kroz dvadeset godina skupila ova vodeća austrijska energetska kompanija, Francesca je opisala ono što se tek djelomično vidi – drvenu kućicu na stablu njezine prijateljice Betsy. Na arhivskoj fotografiji koju je sama razvila, u malom formatu karakterističnom za njezin opus, kućicu je uparila s portretom prijateljice. No ipak, kratak tekst je jednako tako neka vrsta slike, ukazuje na ono u što je gledala, odnose koje je htjela postići, na ono što ustvari ne vidimo.

 

O Francesci kao fenomenu pisali su mnogi. S fotoaparatom se susrela u vlastitoj kući, jer bilo je to vrijeme entuzijastičnih fotoamatera diljem svijeta, kakav je bio i njezin otac. Ubrzo će joj pokloniti aparat, pa već s trinaest godina započinje snimati. I čak u toj ranoj, dječjoj dobi, vidljivo je kako se kroz objektiv suvereno izjašnjava o svojim namjerama, kako traži svoje mjesto, opipava trusne zidove, promatra gdje će se smjestiti, i koji će uzorak starih zidnih tapeta iskoristiti za pozadinu. Francesca je koristila srednjeformatnu kameru i mnogi njezini printevi kvadratnog su izreza, a izrađivala ih je sama u tamnoj komori, uglavnom u tehnici želatinskih srebrnih otisaka. Treba se sagnuti ili približiti im se da bi se vidjelo što pokazuju, a i recentni otisci slijede njezinu odluku o formatu. Nije se na izložbi pribjeglo uvećanjima, koliko god je to zgodno, pa i očekivano kod publike. Na trenutak, pred svakom smo slikom sami s njom, pa otud i taj privatni ton i potreba da joj se obratim.

 

Imala je mali, uzak krug ljudi koji su joj nešto kasnije pozirali – kolegice s akademije gdje je studirala, prijatelji, ili pak partner. Kontinuirano je snimala autoportrete, jedan od najranijih stvara u dobi od trinaest godina, nerijetko izvodeći neku vrstu performansa za kameru, koristeći pritom tehnička svojstva aparata kako bi postigla nestajanje, ili se poigravajući s objektivom i zamućenjima. Na taj način nastaju nadrealne snimke, pri čemu nije nužno upućivala na njihovo značenje. Bez naziva su, naime, mnoge, čime ih je lišila jednoznačnog tumačenja za kojim bismo ponekad rado posegnuli, samo da osvijestimo kojim smjerom se kretao njezin misaoni aparat. Ponekad je posezala za dodatnim izražajnim sredstvima, pa je tako oštećivala površinu zida kako bi doprinijela njegovoj poroznosti i iluziji nestalnosti.

Svojim fotografijama postizala je evidentnu razinu spiritualnosti, prijelaz iz svjesnog u nesvjesno, i često je prikazivale snove, snoviđenja i razne druge vrste vizija. Među rekvizitima nerijetko ćemo naići na krila ili na predmete koji mogu sugerirati letenje. I njeno je tijelo nerijetko letjelo, obješeno uz okvire vrata, nestalno kakva je evidentno bila i njezina priroda. U ljeto 1975. snimala je u Prirodoslovnom muzeju Sveučilišta u Firenzi, anatomske voštane modele čije gotovo priljubljene glave na dvije odvojene fotografije, smješta u zajednički okvir. Negativ je fiksirala u posebne maske, ostavljajući vidljivima neravne margine začudnog, pomalo jezovitog prizora. Ove minijature možda su ostaci njezinih ranih radova, crteža iz vremena dok je kopirala stare majstore, sve do trenutka dok nije otkrila fotografiju. I pritom strastveno čitala, pa ćemo spomenute voštane prikaze bez suviše oklijevanja pripisati literarnim predlošcima.

 

Svaka fotografija koju je na bečkoj izložbi moguće vidjeti do sredine srpnja, vrijedna je pažnje. Svakom je prekoračila društvene okove, birajući dnevno svjetlo kao da je željela pokazati da joj ništa ljudsko nije strano, ni ono začudno, ni ono inscenirano, ni vlastita intima koju je ponekad zamatala u prozirnu foliju. No za nju nije bilo izlaza iz vlastite, obiteljske situacije. Njezini likovi nastanjuju interijere koje vidimo tek djelomično, ali i eksterijere i prostor prirode; vidimo ih na puteljcima, kraj ružičnjaka ili pak usred šume u kojoj pored jezera nago Francescino tijelo sudjeluje u misaonim metamorfozama. Možda su to naznake promjena koje je priželjkivala, no do kojih nije dospjela.

Sandra Križić Roban