Groteskna ljepota seksualnih subverzija
O izložbi Ciklusi u paklu britanske umjetnice Zoe Williams održane u sklopu 13. međunarodnog festivala Organ Vida u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu od 26. rujna do 3. studenog 2024., piše Leopold Rupnik.
Fotografije postava izložbe: Ive Trojanović
U sklopu trinaestog izdanja međunarodnog fotografskog festivala Organ Vida u Muzeju suvremene umjetnosti, otvorena je 26. rujna izložba Seasons in Hell (Ciklusi u paklu) britanske umjetnice Zoe Williams. Riječ je o ambijentalnoj instalaciji koja, uz Williamsine izložbe Fondant i Smears of the Night (Society in Disguise), čini trilogiju. Umjetnica izložbom dotiče niz pitanja, poput ženske i queer seksualnosti, propitivanja heteropatrijarhalnog i kapitalističkog poimanja žudnje te poimanja žudnje iz feminističkog rakursa. Uz serije fotografija, autorica na izložbi predstavlja skulpturalne i ready-made objekte, jednu sliku te jednako važan segment pozadinskog zvuka i prisutnih mirisa u prostoru. Budući da izložba broji nekoliko vrsta radova, fokus će u ovom osvrtu biti na predstavljenim fotografskim serijama i na tome kako fotografije i drugi izložbeni mediji međusobno komuniciraju, u službi stvaranja željenog narativa.
Williams na manjem zidu muzejskog dijela prostora u kojem se nalazi njen rad, predstavlja sedam uokvirenih polaroida manjih dimenzija na kojima na prvi pogled dominira prazan prostor papira u čijem se središtu ti polaroidi nalaze. Svaka je od fotografija svojevrsna suvremena reinterpretacija motiva mrtve prirode na kojima se kao jedini zajednički element ponavlja svijetlo ružičasta, svilena pozadinska tkanina. Fotografije uzajamno povezuje predočavanje fetišističkih i afrodizijačkih objekata poput voća, čipkastog donjeg rublja, kožnih rukavica i visokih potpetica, čime umjetnica aludira na seksualnu motiviranost prikaza. Promatrač uočava i to da su fotografije na zidu gotovo pa nagurane jedna uz drugu, ostavljajući puno praznog okolnog prostora. Svjetlost reflektora blago pada u središte niza fotografija, osvjetljujući ih tek toliko da se mogu razabrati svi gradbeni dijelovi prikaza. Intimni format fotografija i zagasito osvjetljenje dodatno pojačavaju erotsku nabijenost dočaranih scena, a kako smo gotovo pa nosom naslonjeni na staklo okvira u želji da razaberemo što se na fotografijama nalazi, tako nam eksponencijalno raste i osjećaj samosvijesti, ali i nelagode jer smo se uhvatili u to da guramo nos u intimu potpune strankinje. Gotovo nasamareni da se dovedemo u skopofilni čin, ne preostaje nam ništa osim toga da podvijemo rep pa si tako zaklonimo većinu minimiziranog prizora, ili da prihvatimo pat poziciju i voajeristički se predamo svakoj sceni. Činom vođenog usmjeravanja pogleda i postavljanja publike u submisivni položaj, autorica umješno izvrće dinamiku odnosa moći između promatrača i promatranog.
Fotografije postava izložbe: Ive Trojanović
U zadanoj strukturi lišenja seksualne moći, fotografije imaju referencijalnu točku u teorijama muškog pogleda teoretičarke Laure Mulvey; ne samo da se muški seksualni nagon prema subjektu Williamsinih radova negira, nego odlazi u krajnost i simbolički se kastrira, dok se kroz lepezu seksualnih motiva potiču ženska i queer žudnja koje ne prate patrijarhalne konvencije objektivizacije i subordinacije objekta požude. Umjesto heteronormativnog fetišiziranja subjekta fotografije, Williams bezličnu protagonistkinju svojih fotografija pretvara u aktivnu sudionicu u igri požude, djelujući gotovo deseksualizirajuće na heteroseksualne muškarce koji je promatraju. Snimljena bez konkretnih spolnih obilježja i u nesvakidašnjim pozama, akterica tek ocrtava seksualne činove koji bi se mogli, ili koji se već jesu realizirali, što golica maštu jedino onima koji te činove iz fotografija mogu iščitati i koji svoju seksualnost ogledaju u njima. Referiranje na prije spomenutu skopofiliju intenzivira i skulptura očiju iz kojih curi zelena sluz, a koja je smještena na suprotnom zidu. Oči odražavaju metaforički nagon za gledanjem zabranjenog sadržaja, a nadjenuto ime rada Tendresse gaze votives (jealousy), suptilna je provokacija onima kojima je uskraćen užitak sudjelovanja u seksualnim radnjama i koji su svedeni samo na promatrače akcija.
Erotski su objekti u odnosu na fotografirani subjekt namjerno predstavljeni sterilno prema mizoginim heteroseksualnim ideacijama. Dobar primjer toga je čipkasto žensko donje rublje fotografirano vrlo neatraktivno – zgužvano, bez ikakvog naglaska na njegovoj materijalnosti ili sastavnicama koje ga, uobičajenom motivikom, čine zavodljivim, već prikazano tek onoliko da bi se moglo razaznati o kakvom je predmetu riječ. Čak i ruke u kožnim rukavicama, koje bi trebale izazvati neku vrstu uzbuđenja, prikazane su kako s vrškovima prstiju jedvice drže gaćice. Detalj ženske pozadine također zazire od ikakvih pornografskih implikacija; jednim je dijelom prekriven rukom, a u drugom dijelu uočavamo ekler zataknut u rub gaćica kako dotiče križa koja se neprirodno izvijaju s ostatkom torza. Baš se tom zazornošću, koju evociraju nezgrapno i nepoželjno oblikovani vizualni elementi, pospješuje subverzija heteronormativne seksualnosti, koja u ovom slučaju ni u kojem komadiću vizuala ne može naći svoje uporište kako bi se (samo)ostvarila i dominirala narativom.
Fotografije postava izložbe: Ive Trojanović
Tamo gdje prestaje muška seksualna fantazija počinje ženska i queer požuda. Prema riječima teoretičarke Sare Ahmed, ženska se požuda unutar heteropatrijarhalnih struktura najčešće pozicionira oko društvenih očekivanja poput braka ili majčinstva, zatomljujući seksualnu autonomiju žena. Iz tog razloga, Ahmed smatra da ženska požuda treba ići u smjeru queer požude koja označava prelazak na novi model seksualnosti unutar kojeg se žene usmjeravaju prema vlastitim željama i pobudama. Takav je prijedlog modela queer seksualnosti vidljiv i kod Williams koja svojim erotskim radovima istražuje seksualnost onkraj reproduktivne, heteronormativne privlačnosti i daje na izbor moguće erotske scenarije koji potpiruju razne, neortodoksne vizije seksualnosti u kojima i žene i queer osobe mogu naći svoje motive za uzbuđenje.
Tematski klaster odmjereno upotpunjuju i ostali dijelovi instalacije. Izložba sagledana u cijelosti odaje dojam kao da je poprište bakanalija u kojima je zamrznut vremenski kontinuum i nije moguće odrediti svjedočimo li posljedicama seksualnih igara ili privremenoj odsutnosti njezinih aktera koji ih nešto kasnije nastavljaju. Keramičke skulpture oblikovane su prpošno i u grandioznoj maniri rokokoa i njemu pripadajućeg pastelnog kolorita. Svaki nabor keramičkih radova bjelodano nalikuje na vulve te se na nekim skulpturama razaznaju i grudi koje su, primjerice, glavni motiv tanjura koji se referira na biblijsku priču prisilne mastektomije svete Agate. Velike vaze s vulvinim dekorom postavljene oko bračnog kreveta, u funkciji su noćnih posuda čijom se žutom unutrašnjošću implicira njihova svrha, dok razbacana svilena krevetnina boje jorgovana i inkarnata s primjesom bjeline tkanina i blagog žutila rasipanog perja, daju dašak ženstvene senzualnosti. Vinske čaše, keramičke cipelice, vaza oblikovana kao visoka čizma, lampa svedena na razlijevajuću smjesu vulve i grudi, čipkasto donje rublje, svilene zavjese, slika prizora seksualne igre koja uključuje urin i odbačeno cvijeće, tek su neki od niza rekvizita koji također mame promatrače na seksualne interpretacije radova. Atmosferi prevladavajuće razbludnosti u konačnici doprinose i olfaktorni dizajn izložbe, koji uključuje intenzivne mirise tuberoze i mošusa, te razigrani pozadinski zvuk produciran za izložbu koji koketno poziva publiku da uđe u prostor. Kustoski tim Organa Vida organizacijom Williamsine izložbe svakako pozitivno korača u već trasirani trend da se redefiniraju žanrovske granice, da se umjetnosti pristupa inter- i transmedijalno te da fotografska izložba u tradicionalnom smislu ne mora sadržavati isključivo fotografske radove ili u fokusu većinski sadržati fotografske radove da bi ostala vjerna reprezentaciji fotografskog medija.
Fotografije postava izložbe: Ive Trojanović
Williams sve navedene vizualne, olfaktivne i auditivne podražaje dovitljivo pretvara u složeni dramski komad u kojem nas kao publiku postavlja kao tihe svjedoke svojih perverzija. Svaki nam rad otkriva dio neizrečene priče o kojoj možemo samo spekulirati, pitajući se jesmo li nadopunili fabulu korektno ili smo projicirali vlastite fantazije koje su rezultat upečatljive scenografije autoričine višečinke. Izložba sadrži izvjesnu dozu zdravog humora i sex-positive stavova te teško da može ikoga ostaviti ravnodušnim, pa će se oni, koji su voljni prihvatiti cijeli spektar ljepota, fluidnosti, ali i groteski sadržanih u seksualnosti, moći pošteno (sebi) nasmijati i zabaviti umjetničinim maštanjima i vizualnim dosjetkama. Izložba je još jedan iskaz toga kako se vizualnim jezikom seksualnosti može pristupati afirmativno i nekonvencionalno te uključivo prema seksualnim manjinama. Centralna tema nije prikazana uskogrudno kao razonoda ili dio reproduktivnog čina, nego je koncipirana i kao ozbiljni politički komentar na tabuiziranje ženske i queer seksualnosti. No, radovi Williams ne kritiziraju samo globalne, od pamtivijeka formulirane modalitete seksizma ukorijenjene u patrijarhatu, već sjedaju kao dobra „pljuska“ u zagrebačkom kontekstu u kojem „klečavci“ mjesečno kleče za represiju ženske seksualnosti. U moru sve većeg jačanja desnice i orijentiranju prema konzervativnim doktrinama, snagu za imaginiranjem boljeg sutra možemo naći i u ovakvim umjetničkim postupcima koji nas, barem u tom sigurnom prostoru postava, mogu potaknuti na to da, kao žene i queer osobe, borbu za ravnopravnost vodimo i tako da odabiremo seksualne prakse u kojima smo subjekti.
Leopold Rupnik
