Henri Cartier-Bressonovi “Europljani”
27. 04. 2026.
Sandra Križić Roban piše o izložbi Europljani francuskog fotografa Henri Cartier-Bressona, naslovljenoj prema umjetnikovoj istoimenoj fotografskoj seriji. Izložbu je moguće posjetiti do 3. svibnja 2026. u pariškoj Fondation Henri Cartier-Bresson.
Postav izložbe
Površinom mala, no značajem velika, izložba Henri Cartier-Bressona u istoimenoj Fondaciji u Parizu prilika je za ponovni susret sa znamenitom serijom Europljani. Riječima kustosa izložbe, francuskog kritičara Clémenta Chérouxa, Henri je bio predan ideji europeizma, iako bi se moglo zaključiti da je prvenstveno privržen ideji građanina svijeta kojim je neumorno putovao, prenoseći svoje fotografske dojmove. Nakon Drugoga svjetskog rata, posvećuje se Europi kojom prolazi “uzduž i poprijeko”, snimajući sjemeništarce u Španjolskoj, kupce u robnoj kući u Lenjingradu, rudare koji nakon teškog rada, još čađavi, plešu u nekom zadružnom domu. Fotografira starce uz oltar u nekoj talijanskoj crkvi, poslagane u dijagonalu koja neumitno kazuje da čekaju svoj red, kad će im netko izgovoriti posljednje riječi. Bilježi ljude u uniformama i ljude u građanskoj odjeći, snimljene nedaleko ruševina u Hamburgu kako zagledaju u već uređen izlog nekog dućana. Tek dvoje se osvrće na srušeno, drugi gledaju pred sebe.
Civilizacijski rascjep i pustoš s jedne strane, obnova i izgradnja uz nezaobilazan poslijeratni optimizam s druge – to je slika Europe koju Cartier-Bresson pohodi u više navrata, prepoznajući i bilježeći geopolitičke imperative poslijeratnoga doba, zavisno od mjesta u kojem se našao. Serije fotografija objavljivao je u ilustriranim časopisima, koji su ih nerijetko naručivali, prateći ih informativnim novinarskim tekstovima. Nakon što je brojne serije objavio u njemačkim, španjolskim, grčkim, švicarskim i francuskim izdanjima, odlučio ih je povezati u knjigu. Pritom nije želio napraviti turistički vodič, jer tako nešto doista ne bi odgovaralo vremenu nastanka njegovih snimki, nego se fokusirao na portrete ljudi koji su živjeli u raznim mjestima. Upravo zbog ljudi, knjigu naziva Europljani, posvećujući je svima onima s kojima je stupio u kontakt preko objektiva svog aparata.
Postav izložbe
Gledajući izbor predstavljen u galeriji Fondacije, zapaža se da je tragao za specifičnim licima, iako se ideja traganja kod njega ustvari primarno doživljava kroz sintagmu o odlučujućem trenutku, a čemu je vrlo vjerojatno pribjegao i ovoga puta. S druge strane, želio je prikazati sličnosti između ljudi, ublažavajući političke i socijalne razlike, koliko je to bio u prilici. Naposljetku, 1955. godine Verve objavljuje knjigu za čiju je naslovnicu odabrana ilustracija katalonskog slikara Joana Miróa u prepoznatljivim bojama – žutoj, plavoj i crvenoj, rukom naslikane tipografije i s nekoliko oblika koji proizlaze iz specifičnog likovnog govora umjetnika – Sunca, Mjeseca i kaligrafskih znakova. Cartier-Bresson bio je izuzetno zadovoljan Miróovom naslovnicom, pišući da osjeća istu razinu sreće gledajući u nju, kao i prilikom svanuća. Ovo izdanje sve do danas nije bilo ponovljeno. Tri godine prije Europljana, ista izdavačka kuća objavila je Odlučujući trenutak, za koji je naslovnicu ostvario Henri Matisse.
Cartierova je metoda snimanja ustvari jednostavna i genijalna. Često se stječe dojam da ga subjekti gotovo pa ni ne primjećuju, iako im je nerijetko vrlo blizu. To je osobito vidljivo na grupnim snimkama, gdje kompozicije gradira u višestrukim dijagonalnim planovima. Oni možda odaju njegovu poziciju koja nije u tolikoj mjeri vidljiva, dok će u čitavom nizu drugih primjera pogledom tek “okrznuti” poneku osobu, koristeći i svoj smisao za humor. To je, na primjer, vidljivo na fotografiji muškarca koji, unatoč kiši, uporno sjedi na klupi stišćući rukama štap, posve mokar i s novinama nad glavom. “Između dvije utrke”, čitamo na potpisu fotografije snimljene u Ascotu. Iste godine, u Berlinu snima muškarca kojem o vratu visi tabla s natpisom, da prihvaća bilo koji posao, dok u Parizu snima dječaka koji ponosno korača s dvije povelike boce vina pod miškama, praveći se važan pred djevojčicama u pozadini.
Postav izložbe
Zahvaljujući bilješkama koje je Henri Cartier-Bresson upisivao u svoje bilježnice, doznajemo pojedinosti i o pariškom dječaku, kojem se pismom obratio nekoliko godina poslije. Znanje koje nam njegove bilješke posreduju je fascinantno, iako je nerijetko riječ o svega par riječi kojima je popratio određenu situaciju. Njegove bilješke treba uzeti u obzir i usporediti sa zapisima novinara, osobito američkih, koji su ponekad površno procjenjivali situacije u stranim zemljama. Za mnoge od njih – a treba istaknuti da je većina fotografija objavljenih u knjizi Europljani, bila prvo otisnuta u američkom life-magazinu Holiday – Europa je unatoč siromaštvu, obnovi i političkim previranjima koji su se osjećali i 1950-ih godina, bilo mjesto gdje je trebalo turistički otputovati.
Bressonovo putovanje Europom drugačije je motivirano, uz ostalo i činjenicom da je bio njemački ratni zarobljenik, prisiljen raditi u tvornicama koje su proizvodile opremu za nacističku vojsku. Njegovo je oko utoliko senzibilizirano za nijanse i ljepotu, koju pronalazi i na ulici, i u urednom urbanom okruženju, i u plesu ljudi koji se nisu stigli oprati nakon posla. Svi oni, i invalidni veterani i djeca s vinom, sudionici su slika i sjećanja, koje nam je ostavio u zalog.
Sandra Križić Roban
