Igra kao živuća kultura

O izložbi Ivana Buvinića “Četiri zida” piše Lucija Radenić. Izložba je održana u zagrebačkoj Galeriji f8 od 22. studenog do 10. prosinca 2022.

Igra je jedan od najstarijih načina ljudske interakcije i kulturne participacije, te ima bitnu ulogu u formiranju i očuvanju identiteta zajednice. Postoje mnoge definicije igre, pri čemu je važno razlikovati igru (eng. play) od igre (eng. game). Hrvatski jezik spaja ta dva značenja u jedan pojam, no iako povezani, oni su po mnogočemu različiti. Teoretičar igre Brian Sutton-Smith ih, između ostalog, diferencira po (ne)postojanju pravila i motivu. Igra kao play nema određenih pravila niti definiran cilj, a motiv je proces istraživanja i igranja sam po sebi. Suprotno tome, igra kao game ima jasna pravila i jasno definiran cilj, a motiv joj je postizanje uspjeha. Takav format igre zbog elementa strukture omogućuje lakšu participaciju drugih ljudi i ima veći potencijal za socijalizaciju od otvorenog tipa igranja.

Neke od najranije zabilježenih igara datiraju još iz 6. tisućljeća prije Krista. Tradicionalne igre dio su nematerijalne baštine, no često više nisu dio živuće kulture. Boćanje ili balotanje je jedna od rijetkih tradicionalnih igara koja i dalje postoji kao živa kulturna praksa. S korijenima iz stare Grčke, zadržala se do danas u javnim prostorima Mediterana.

Igra je bila polazište istraživanja fotografa Ivana Buvinića, koji u diplomskoj izložbi Četiri zida, održanoj u Galeriji f8, istražuje elemente kulturnog identiteta zajednice balotaša. Umjetnik ideju za fotografski projekt dobiva prilikom susreta s neobičnim objektima i predmetima na koje nailazi u blizini boćališta. Doznaje kako se radi o improviziranim konstrukcijama i alatima koje balotaši sami izrađuju za potrebe igre i druženja. Zaintrigiran njihovim improviziranim i dovitljivim rješenjima, počinje promišljati usklađenost funkcija javnih prostora i društvenih potreba zajednice. U svom umjetničkom istraživanju dekonstruira kulturu boćanja na elemente identiteta, pejsaža i igre.

Buvinićev sistematski pristup istraživanju ocrtava se i u postavu izložbe koju je odijelio u dva prostora. Tematska cjelina identiteta je sastavljena od zasebnih portreta balotaša, koji grupirani zajedno tvore kolektiv. Premda su postavljeni vodoravno u dva reda poput kakve momčadi, njihovi pogledi su skrenuti od promatrača, ko da su uhvaćeni u vlastitim mislima dok pomno prate tok igre. Protegnuti duž zida pravokutnog prostora, moguće je zamisliti da se igra odvija u galeriji. Kao što posjetitelj zamišlja igru, tako su je zamišljali i subjekti portreta prilikom fotografiranja, jer nisu snimljeni tijekom stvarne igre. Iako slikani na originalnim lokacijama, Buvinić koristi bijelu pozadinu kako bi izostavio prikaz prostora s ciljem naglašavanja identiteta i ekspresije igrača. Redukcijom sadržaja postiže isticanje različitosti, ali i sličnosti balotaša, te ih rekonstrukcijom igre spaja natrag u jedan kolektivni identitet. Zajedničke karakteristike svih sudionika svakako su spol i dob, stoga članove zajednice balotaša primarno čine muškarci starijih dobnih skupina. Prema američkoj Nacionalnoj akademiji znanosti, trećina odraslih u dobi od 45 i više godina se osjeća usamljeno, a gotovo jedna četvrtina odraslih u dobi od 65 i više godina smatra se društveno izoliranima. Buvinić istraživanjem balotana, između ostalog, promišlja kako oblikovanje prostora može doprinijeti socijalnoj participaciji osoba starije dobi.

U tematskoj cjelini pejsaža prikazuje prostore koji reflektiraju potrebe zajednice. Balotane i okolni objekti produkti su dogovora i vještina izrade njihovih korisnika, te je zbog toga svaka specifična i ima svoj vizualni identitet. Kao i kod portreta, Buvinić poseže za metodama umjetne rekonstrukcije scene i redukcije sadržaja, s ciljem pronalaska krajnjeg vizualnog identiteta balotaša koji bi obuhvatio sve prostore koje je obišao. Prikazuje dijelove improvizirano izgrađenih objekata koji ukazuju na snalažljivost zajednice, te predmete poput čepova ili kokica, koji predstavljaju potrebu za opuštanjem i zabavom.

Fotografije ručno rađenih rekvizita predstavljaju posljednju cjelinu koja se bavi temom igre. Neobične predmete, koji su bili prvotna inspiracija za fotografski projekt, ovog puta umjetnik izrađuje sam. Tim činom amaterskim rekvizitima dodaje kontekst umjetničke skulpture, a ujedno i propitkuje koncept prenamjene predmeta.

Unatoč participativnom i inkluzivnom potencijalu, zajednica balotaša je i dalje svojevrsni men’s club  koji preslikava patrijarhalno uređenje društva. Na katu među fotografijama prostora i rekvizita, u središtu sobe, nalazi se portret žene koja u rukama drži pladanj. Kao i rekviziti, i ona je ovdje da služi igrače. Za razliku od muškaraca, ona je prikazana u kontekstu lokacije, što naglašava njezinu ulogu u opstanku prostora korištenog za njihovo slobodno vrijeme. Također, dok su muškarci prikazani zadubljeni u igru, ona je jedina prisutna i pogledom komunicira s posjetiteljem. Njena uloga joj ne dopušta odsutnost, jer ona ne može kupiti svoje slobodno vrijeme na tuđi račun. Bez obzira na osobni dojam, teško je procijeniti je li Buvinić zaista donio odluku uključenja fotografije žene s namjerom društvene kritike, ili ju je samo želio objektivno prikazati kao dio kulturne klime.

Buvinićev pristup umjetničkom istraživanju je sustavan i jasno strukturiran, što se iščitava kroz čitavu izložbu. Pružio je uvid kako se zajednica formira i stvara kulturni identitet. Prikazao je kako potrebe jedne zajednice mogu oblikovati prostor, te kako su u nastali vizualni identitet utkane kolektivne vrijednosti i društvena klima. Naposljetku, indirektno ukazuje na potrebu za socijalnom participacijom starijih dobnih skupina, te na moguće rješenje kroz prostorno oblikovanje koje bi omogućilo njihovu inkluziju u svakodnevni društveni život zajednice.

Lucija Radenić

Hvala autoru izložbe, Ivanu Buviniću na ustupljenim fotografijama.