Intimni zapisi o kolektivnom sjećanju kultnog splitskog fotografa
O izložbi Zvonimir Buljević – fotografski klasičar i umjetnički fotograf, koja se u splitskoj Galeriji umjetnina održava od 17. listopada do 1. prosinca 2024., piše Dario Dunatov.
Fotografije otvorenja izložbe: Robert Matić
Izložba Zvonimir Buljević – fotografski klasičar i umjetnički fotograf, s kustoskim potpisom Iris Slade uz stručnu suradnicu Zrinku Buljević, otvorena je 17. listopada u splitskoj Galeriji umjetnina, te je tom prilikom predstavljeno oko devedeset fotografija iz privatne arhive ovog nezaobilaznog aktera splitske fotografske scene druge polovice 20. stoljeća. Zvonimira Buljevića su kao autora i fotografa definirala dva ključna radna mjesta; dvadeset godina je bio fotograf Urbanističkog zavoda Dalmacije, od 1958. do 1978. godine, da bi zatim do umirovljenja radio u Zavodu za zaštitu spomenika kulture u Splitu. Međutim, ovaj erudit svestranog duha, osim u fotografiji, ostavio je veliki trag kao istaknuti i plodni prozni pisac novela, putopisa i dnevničkih zapisa, esejist, pjesnik i kolumnist Nedjeljne Dalmacije, te amaterski filmaš. Sve je ovo važno spomenuti i kontekstualizirati kako bi se shvatili utjecaji koji su izgradili njegov fotografsko-umjetnički svijet, a time i bolje pojmila ova retrospektivna izložba. Na njegov životni i umjetnički put značajno je utjecala činjenica stanovanja u samoj blizini Dioklecijanove palače, dakle u samom centru Splita, kao i brojna putovanja, dok mu je izloženost spomeničkoj baštini priskrbila epitet „vrsnog fotografa dalmatinskih spomenika kulture“. Buljevića je ovaj bogati životni put, osim za arheološke, spomeničke i arhitektonske posebnosti, senzibilizirao i za ono manje primjetno, svakodnevno i životno, za narative koji se otvaraju samo pažljivom fotografskom oku. Tako dolazimo i do prve karakteristike ove izložbe koja se ogleda u raznovrsnosti motiva prisutnih u ovom presjeku Buljevićevog impresivnog fotografskog opusa. Devedesetak izloženih fotografija pružaju jasnu sliku njegovih tematskih preokupacija, kao i mogućnost da se neke kultne fotografije, koje su postale „stalni postav“ kolektivnog pamćenja brojnih generacija Splićana, povezuju s ovim iznimnim autorskim imenom.
U postavu izložbe svoje su mjesto našle brojne fotografije splitske arhitekture, što je motiv koji je Buljevića neprestano inspirirao i na koji se često vraćao. Na njima je vidljiva njegova sklonost prema uravnoteženim kompozicijama, promišljen odnos pojmova na pojedinoj fotografiji, oko za detalj, te nesugestivni smisao za priču. Opća mjesta Splita, poput Stadiona Poljud, detalja sa zidova Dioklecijanove palače, kuća iz centra grada ili iz nešto daljih kvartova (poput fotografije Kuća na Lovretu koja veliča arhitekturu), pokazuju njegovu potrebu za bilježenjem, arhiviranjem, pronalaskom priče i nuđenjem novog pogleda na poznate i stare stvari. Na tim je primjerima vidljivo i njegovo, često hvaljeno, umijeće kadriranja. Akteri na fotografijama su mirni, lišeni pokreta ili dramatike, što Buljevićeve fotografije čini nesugestivnima te otvorenima za tumačenje, povezanima tek određenim mediteranskim pečatom koji objedinjuje gotovo čitav njegov opus i ostavlja kod gledatelja svojevrsni osjećaj pobjede nad temporalnošću. Udio osobnog, intimnog i toplog u ovoj retrospektivi vidljiv je u prilično emotivnom aspektu fotografija na kojima je prikazana Buljevićeva supruga Dinka, kao i na brojnim fotografijama njihovih blizanki Zrinke i Ivane koje je portretirao kroz razne periode njihovog života.
U selekciji su svoje mjesto našle i apstraktnije fotografske forme u kojima se ogleda autorova želja za eksperimentiranjem i propitivanjem medija, pa je prisutno nekoliko radova koji gotovo da koketiraju sa slikarskim medijem. To se očituje u sklonosti igranja sa svjetlom i sjenom, kao i u repetitivnim motivima mrežastih oblika od granja do morske površine. Takvi motivi su u svojevrsnoj komunikaciji s drugim Buljevićevim fotografijama arhitektonskog ili urbanističkog predznaka, pa bismo mogli reći kako je to jedno od polja njegovog umjetničkog traganja; ta podudarnost koju autor traži u netaknutoj prirodi i u ljudskoj intervenciji u prostoru. Na izložbi su također prisutne fotografije koje skreću pažnju na Buljevićev društveni senzibilitet. Najčešće su to fotografije snimljene „na putu“, uhvaćeni trenuci koji pričaju mnogo veću priču od one vidljive, te tjeraju na promišljanje šireg socijalnog konteksta. Najbolji primjer za to je fotografija Starica koju je jednom prilikom autor naveo kao svoju najdražu fotografiju.
Fotografije otvorenja izložbe: Robert Matić
U sklopu izložbe prikazani su i portreti, ne samo nepoznatih pojedinaca koje je autor sretao na svom životnom putu, već i značajnih umjetnika, pa je ovo bila posebna prilika da se pogledaju portreti Miljenka Smoje, Vaska Lipovca, Ante Kaštelančića, Jakova Pavića, ali i velikog Ivana Meštrovića koji je uhvaćen u objektiv tada mladog Buljevića u srednjim dvadesetima, a tri godine pred smrt našeg velikog kipara. U postavu se na ova značajna lica nadovezuje Buljevićev opus vezan uz ratne devedesete obilježen s nekoliko izloženih fotografija koje prikazuju hrvatske branitelje na prilično emotivan način od kojih je posebno dojmljiva fotografija Kapa mrtvog prijatelja iz 1992. godine. Portretnim aspektom izložbe naglašena je posebna dimenzija koja ističe važnost Buljevićeve ostavštine kao zapisa o vremenu preko lica, svjedočanstava i priča.
Na ovom mjestu dobro se osvrnuti i na naslove fotografija koji su mahom nepretenciozni, često koketiraju s humorom, te odražavaju njegov jednostavni stil prisutan uostalom i u vizualnom. Nazivi sugeriraju ironiju i igru te otvorenom narativnošću transformiraju dojam u autentičnu životnost.
Na samom ulazu, ili pak izlazu iz galerijskog prostora, izložba sadrži i dvije kultne fotografije Crvenog peristila; vizualni dokument o poznatoj umjetničkoj akciji odigranoj 11. 1. 1968. godine u centru Splita – na njegovom carskom trgu. Priča vezana uz nastanak ovih fotografija zanimljiva je iz više aspekata, ali u kontekstu Buljevića na čudesan nam način približava spoj njegove rutinirane fotografske spremnosti i magičnog čina stvarnosti. Prvo se ogleda u činjenici što se našao u pravo vrijeme na pravom mjestu da zabilježi tu kultnu umjetničku akciju šetajući u rano splitsko jutro s fotoaparatom oko vrata, a drugo se ogleda u činjenici magičnog trenutka jer, premda inače koristi crno-bijeli film, tog je puta, kao da je znao, sa sobom ponio kolor dijapozitiv kojim je ovjekovječio taj umjetnički čin.
Izložba posvećena Buljeviću, koja se može pogledati do 1. prosinca, uspjela je u svom višestrukom i ambicioznom naumu da nam predstavi ovog sjajnog autora lokalnih motiva, ali mnogo šireg umjetničkog dosega, te da ispuni zahtjev retrospektive upoznavši posjetitelje sa širinom i raznovrsnošću autorovog opusa. Konačno, izložba je ovo na kojoj će među devedesetak izloženih fotografija svatko naći za sebe poseban predmet interesa: od profesionalnih i amaterskih fotografa, do zaljubljenika u Split, filmaša, slikara, podjednako kao i slučajnih prolaznika ili turista. Širina je to i vrijednost koja sugerira autorsko bogatstvo, zavidan opus, te nužnost jedne ovakve izložbe da se podsjeti na ime Zvonimira Buljevića i utisne ga se u nove slojeve kolektivnog pamćenja.
Dario Dunatov