Is there still life?

U AK galeriji u Koprivnici od 5. do 7. rujna 2026. u kustoskoj koncepciji Tanje Špoljar, priređena je izložba Still Life umjetnika Ivana Gundića. O njegovom radu možete čitati na našem portalu, a o izložbi u Koprivnici piše Helena Kušenić.

Nedavno održana pop-up izložba predstavila je jedan od najnovijih radova Ivana Gundića, multimedijsku instalaciju pod nazivom Still Life (kojim je autor ove godine bio uvršten u finaliste nagrade Radoslav Putar). Jedna od glavnih niti vodilja djelovanja AK galerije, uz predstavljanje suvremenih umjetničkih praksi, jest predstavljanje stvaralaštva članova Ateliera Koprivnica. Ivan Gundić pripadnik je (mlađe) generacije kojoj je Koprivnica kao mjesto s razvijenom, kontinuiranom, raznovrsnom i kvalitetnom nezavisnom kulturom, od 1980-ih do danas, dala podlogu za istraživanje i propitivanje mnoštva vlastitih interesa. Od autorskih radio emisija, sudjelovanja u radu udruga, bendova ili eksperimentalnog kazališta – što ga je prirodno dovelo do kritičkog promatranja stvarnosti što se očituje i tijekom posljednjih šest godina profesionalnog umjetničkog rada. Unutar kratkog, ali zapaženog i višestruko nagrađivanog stvaralaštva, kritika prepoznaje neke od njegovih glavnih preokupacija: teme memorije, jezika, društva i identiteta, s naglaskom na istraživanje odnosa između ljudi i slika – u osobnom i širem društvenom kontekstu. Fotografija i mediji općenito, baš poput društva, za njega su fluidni, podložni promjenama i evoluciji.[1] Fotografija je pritom primarni medij, no više u smislu polazišne točke, vrlo često isprepletena s videom, performansom ili hepeningom. I ova instalacija, kao i većina njegovih radova – kreće od fotografskog medija koji je poslužio kao alat, sredstvo za stvaranje konceptualne priče koja istražuje odnos fast-fashion industrije, fotografije, rada, proizvodnje i potrošnje proizvoda. Velika društvena pitanja i sustavi moći – kroz vlastito (profesionalno) iskustvo rada u industriji spuštaju se do osobnih razina i intimnih promišljanja o vrijednosti, autentičnosti i uopće potrebi i uvjeta rada i kreativnog stvaranja. Still Life svojevrsni je nastavak performansa Korištenje redovnog godišnjeg odmora izvedenog na Slavonskom biennalu 2024. godine, kojim propituje pravo na slobodno vrijeme, kontemplaciju, stanku od buke informacija – neophodnu za stvaranje. S obzirom na to da su zahtjevi tržišta često neumoljivi, a egzistencija se mora osigurati, vremena za umjetnički rad često je malo ili nimalo. Naziv izložbe Still Life namjerno je ostavljen u izvorniku, bez hrvatskog prijevoda, kako bi se zadržala pluralnost svih značenja. Između ostalog, kako ističe i sam autor, naziv upozorava i na zaustavljen, zamrznut život koji prividno teče, ali zapravo se proizvodi ponavljajućim svakodnevnim rutinama koje osiguravaju egzistenciju, ali ne ostavljaju prostora, vremena ili motivacije za umjetnost. Život se ne živi, nego preživljava. Kako bi doskočio tom problemu, umjetnik mudro odlučuje svoje frustracije preokrenuti u svoju korist preuzimajući strategije djelovanja karakteristične za modnu industriju koje premješta u polje umjetničkog stvaranja. Segmentirana, etapna i ciklična proizvodnja stvara se kroz bezbroj istovjetnih ponavljanja. Osim jasne povjesnoumjetničke konotacije pojma Still Life, koji se vezuje uz tematski okvir mrtvih priroda, u profesionalnoj modnoj fotografiji Still Life označava termin standardiziranih i rutiniziranih fotografija za kataloge internetskih trgovina, lišen umjetničke vrijednosti.

Ulaskom u galeriju dočekuju nas dva predmeta, dvije identične plave košulje. S jedne strane zida stoji niz naizgled istih fotografija tih košulja dok se nasuprot nalaze ekrani na kojima promatramo umjetnika kako odijeva jednu košulju, drugu fotografira, otiskuje (printa), uokviruje i dodaje nizu. Potom košulju skida, zamjenjuje je drugom i proces se ponavlja. Svjedočimo jednom proizvodnom cikličnom procesu “u malom”; loopu, beskonačnoj petlji – čiju uljuljkanu ritmičnost distorziraju naoko jedva vidljive promjene u naborima košulja. Nabori nastaju kao tragovi nošenja, višekratnog skidanja i odijevanja, doticaja s čovjekom. Taj trag ljudskosti i humanosti naizgled je nevidljiv, no tijekom vremena postaje sve izraženiji i vidljiviji. Fotografije su ovdje kako bi svjedočile upravo postojanju, ali i djelovanju čovjeka. Kako primjećuje Tanja Špoljar – ne samo čovjeka koji nosi košulje, već i onih ljudi koji su nas do toga doveli – čovjeka koji je iste proizveo, ali i čovjeka koji je cijeli proces fotografirao, snimio, montirao. Košulje je, po uzoru na radnička odijela, osmislio dizajner Filip Paljak, dok je 4-kanalni video performans nastao u suradnji umjetnika, Konrada Mulvaja (kamera i ton), Bojana Koštića (kamera i montaža) i Petre Travinić (BTS fotografije). Automatizam koji nastaje kao posljedica repetitivnosti etapa reminiscencija je na nekadašnje Gundićevo djelovanje unutar industrije koja guši, odnosno ne treba kreativnost – već teži uniformiranosti, čistoći, jasnoći i nečem što je što bliže dojmu savršenstva. Nema mjesta za grešku. A prisutnost čovjeka i beskonačnog ponavljanja neizbježno dovodi do zamora, a onda i do – greške. Gdje se u današnjem društvu pozicionira greška u kontekstu nove stvarnosti ispunjene AI tehnologijama – koje su jednako tako rutinizirane, generičke, neumorne i naizgled nepogrešive? Izostavljanjem čovjeka iz jednadžbe života, odnosno humanog pristupa (koji u sebi sadrži i potrebu za radom, ali i potrebu za odmorom, odmakom i usporavanjem), izostaje i potencijal za iznenađujuće, novo i neočekivano. A upravo to mjesto otvara se ovim radom – potiho, pomalo, sporo i strpljivo. Često nam upravo prostor galerije, odnosno prostor umjetnosti, pruža prostor za takvo utišavanje misli i umirivanje tijela.

Kako se košulje neprestano ipak, makar i neprimjetno mijenjaju – upijajući tragove i iskustva svega što je prethodilo sadašnjem trenutku – tako i svaki ciklus Gundićevih radova ima u sebi tragove prethodnog. Kako piše Tanja Špoljar, Gundićevi predmeti su uhvaćeni u međuprostoru robe, proizvoda i dokaza o radu; oni nisu mrtvi, ali nisu ni sasvim živi,[2] oni njeguju trag i memoriju na živost. A svakog od nas suptilno pozivaju da se zagledamo u vlastite svakodnevice i zapitamo se – is there still life?

 

Helena Kušenić

 

Zahvaljujemo organizatorima na ustupljenim fotografijama postava izložbe.

 

Tekst je objavljen je u sklopu programa “Fotografske prakse: analize i dijalozi”, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

_____________________________________________________

[1] Ivan Gundić u intervjuu za portal Drava info: https://drava.info/2026/09/ivan-gundic-umjetnicki-rad-ima-smisla-ako-djeluje-kao-prostor-slobode/ (pristupljeno: 18. 9. 2026.)

[2] ŠPOLJAR, Tanja: Still Life (deplijan izložbe). Koprivnica: Atelieri Koprivnica, 2026., 3.